- Peščanik - https://pescanik.net -

Uljudnost u otetoj državi

Foto: Predrag Trokicić

Američki filozof Brajan Lajter, postavio je pitanje u kojim situacijama je uljudnost1 u razgovoru neophodna i obavezna, i ponudio sledeći odgovor na ovo pitanje: u situacijama u kojima preovlađuju epistemičke vrednosti i motivi.2 Tipičan primer ovakve situacije nalazimo u obrazovnim institucijama poput učionice ili fakultetske slušaonice. Nastavnik je dužan da se prema svojim učenicima ili studentima ponaša uljudno, ne ometajući ih, ne podsmevajući im se i ne vređajući ih, jer ovakvo ponašanje ometa osnovni cilj obrazovne institucije – prenošenje znanja i razumevanja. Isto važi i za odnos učenika ili studenata prema nastavniku, kao i prema svojim drugovima i kolegama, i to opet iz istih razloga – neuljudnost ometa proces učenja, koji uključuje razložnu diskusiju i razmenu ideja.

Demokratska politika je, po Lajteru, praksa čiji glavni cilj nije epistemički, već praktički – ona se pre svega tiče odlučivanja o tome kako regulisati zajednički život. Međutim, pošto bi u funkcionalnoj demokratiji, ove odluke trebalo da budu informisane, politika poseduje i epistemičku dimenziju. Cilj javne i parlamentarne rasprave o budžetu, nije samo u tome da se izabere jedan (bilo koji) mogući budžet, već, ako ne najbolji, onda što bolji – onaj za koji se razložno može tvrditi da će doneti najbolje rezultate. U tom smislu, i u demokratskoj politici, uljudnost u razgovoru može biti neophodna i obavezna, jer bez nje, političko odlučivanje neće biti u stanju da ispuni svoj epistemički cilj: donošenje što boljih, ili što razložnijih odluka na osnovu poznatih činjenica.

Ali, Lajter konstruiše i situaciju u kojoj politika u potpunosti gubi svoju epistemičku funkciju, i ovoj situaciju daje ime Distopija:

„U distopiji, politički lideri i građani ne govore iskreno, ne iznose svoje prave razloge ili dokaze, i u potpunosti su motivisani neepistemičkim konsideracijama poput lične dobiti ili dobiti svoje ‘grupe’, kako god ova grupa bila definisana. Politički lideri i njihovi sledbenici ne priznaju greške, jer bi se to videlo kao znak slabosti, i redovno podređuju epistemičke ciljeve onim neepistemičkim, verujući da je istinito ono što je najkorisnije sa tačke gledište njihovih neepistemičkih interesa i klevetajući ili ignorišući svakoga ko se u raspravi vodi epistemičkim vrednostima“.

Lajter primećuje još jednu interesantnu osobinu Distopije: iako ona ne predstavlja situaciju u kojoj je uljudnost prikladna – jer je u njoj razložna rasprava zamenjena pritiscima, prisilom i nametanjem sebičih interesa, zahtevi za uljudnošću u njoj neće nestati. Naprotiv, pošto je uljudnost između ostalog i „sredstvo signalizacije“ – znak da sagovornik uživa izvestan moralni i epistemički status u zajednici – politički akteri u Distopiji će insistirati na tome da budu tretirani uljudno. Kako konstatuje Lajter, „u Distopiji, najglasniji zahtevi za uljudnošću dolaze upravo od onih koji ne polažu nikakvo pravo na moralni ili epistemički kredibilitet“.

Lajterova Distopija na prvi pogled može izgledati kao čisto teorijska konstrukcija koja ima malo veze sa realnošću – nešto poput Hobsovog prirodnog stanja, ili Dekartovog zlog demona. Pretpostavka da su svi akteri u političkoj, pa i javnoj sferi, motivisani isljučivo sebičnim interesima sakrivenim iza fasade uljudnosti, čini se jednako malo verovatnom kao i ona da živimo u Matriksu, i da je sve što vidimo samo iluzija. Međutim, situacija koju Lajter naziva „teškom i uistinu zastrašujućom“, ona u kojoj „neki akteri javnog života iskreno žele da steknu znanje i razumevanje neophodno za donošenje dobrih praktičnih odluka o životu zajednice, dok su drugi akteri u potpunosti distopijski“, izgleda znatno manje neverovatno. Zapravo, ona deluje dovoljno realno da je Lajter još 2012. mogao smisleno da postavi pitanje – da li su se Sjedinjene Američke Države pretvorile u Distopiju? Ukoliko jesu, onda se nameće još jedno relevantno pitanje – da li su akteri koji su iskreno zainteresovani za epistemičke ciljeve demokratske politike i javne rasprave, u obavezi da uljudno tretiraju distopijske aktere? Lajterov odgovor je da oni nisu dužni to da čine – u Distopiji, uljudnost nije obavezna, iako još uvek može biti politički pragmatična.

Kako god stvari stajale sa SAD, postoji jedan mnogo očigledniji i manje problematičan slučaj distopijske situacije u savremenoj političkoj realnosti – ono što se naziva „otetim“ (hijacked) ili „otuđenim“ (appropriated) državama. Opisujući afričke zemlje poput Sudana, Somalije i Konga, kao otete države, Džon Prendergast piše da su otete države, države „u kojima vladaoci koriste državnu vlast, institucije i smrtonosnu silu kako bi finansirali i utvrdili svoje kronističke mreže“, i dodaje „u ovim državama, korupcija nije anomalija – ona je temelj sistema čijem se uspostavljanju teži“. Primećujući da se za Srbiju sve češće koristi izraz „otuđena država“, Đorđe Pavićević konstatuje da razlog za ovakvu kvalifikaciju leži u „naporima vladajuće elite da isključi sva sredstva upotrebe državne vlasti i institucija, osim onih koji služe interesima vlasnika (vladajuće elite) i njihovih uposlenika (podržavalaca), te onih koja služe za delegitimizaciju političkih suparnika“.

Ukratko, u slučaju otete ili otuđene države, nalazimo se u jasno distopijskoj situaciji (u Lajterovom smislu ovog izraza) – situaciji u kojoj se jedan, i to dominantan politički akter, akter koji kontroliše državne institucije i aparate sile, ponaša u potpunosti distopijski. Ovaj akter, odnosno grupa aktera, dela sa isključivim ciljem unapređenja interesa svoje grupe – političke elite i njenog klijentelističkog aparata – u potpunosti zanemarujući epistemičke ciljeve demokratske politike. Upotreba državnih institucija u cilju delegitimizovanja političkih suparnika, jasno govori upravo o ovome – javna rasprava nije moguća ukoliko su svi potencijalni sagovornici proglašeni moralno pokvarenim i epistemički nekredibilnim.

Međutim, potpuno u skladu sa Lajterovim modelom, u distopijskoj situaciji koja vlada u otetim ili otuđenim državama, diskurs uljudnosti je sveprisutan. Dok koriste najrazličitije vidove institucionalnih i vaninstitucionalnih pritisaka kako bi ugušili kritičke glasove, predstavnici vladajuće elite istovremeno javno pozivaju na konstruktivni dijalog i koriste diskurs uljudnosti kako bi prokazali i delegitimizovali svaki vid javnog protesta. Nemački politikolog Jan-Verner Miler ukazuje na primer anti-režimskih protesta u Mađarskoj, o čijim učesnicima mađarski premijer Viktor Orban govori kao o „liberalnim anarhistima“. Primeri iz Srbije su takođe brojni i poznati svakome ko u njoj živi, od pozivanja na „unutrašnji dijalog“, u trenutku kada se (kontrolom medija, onemogućavanjem rasprave u parlamentu) uništavaju sve institucionalne pretpostavke za bilo kakav javni dijalog, pa sve do brojnih optužbi na račun nerežimskih aktera zbog „vređanja“ pripadnika vladajuće elite. Još jednom, Lajterova Distopija nam pomaže da razumemo zašto je ovo slučaj – insistirajući na uljudnosti u ophođenju nerežimskih aktera, vladajuća elita signalizira da ona sâma zaslužuje da bude tretirana uljudno, odnosno da poseduje neupitni moralni i epistemički kredibilitet.

Da zaključimo: u kontekstu otetih ili otuđenih država, akteri kojima je još uvek stalo do epistemičkih ciljeva, nemaju obavezu da se prema vladajućim elitama odnose uljudno. Naravno, kako primećuje i sâm Lajter, to ne znači da postoji suprotna obaveza – obaveza da se prema ovim elitama bude neuljudan – već samo da je neuljudnost (u Lajterovom smislu) u odnosu prema predstavnicima vladajuće elite dopuštena. Da li je ona i racionalna, odnosno pragmatički opravdana, zavisi od situacije, i procene nedistopijskih aktera u javnom i političkom životu. Naime, neuljudnost, čak i kada je dopuštena, može biti kontraproduktivna. Na jedan od razloga za to, ukazuje i Miler kada govori o izobličenoj medijskoj sceni u otetim ili otuđenim državama – zahvaljujući režimskoj kontroli medija, i najmanji akt neuljudnosti nerežimskih aktera može lako biti instrumentalizovan kao sredstvo za delegitimizaciju ovih aktera pred širom javnošću.

Ipak, čak i imajući ovo u vidu, ima slučajeva u kojima neuljudnost može biti delotvorna u suočavanju sa elitom koja je otela ili tuđila državu, kao i za skretanje pažnje građanima na činjenicu da je država oteta. Bilo bi pogrešno nedistopijskim akterima prebacivati da se ne pridržavaju obaveze uljudnosti u odnosu prema vladajućim elitama koje su državu otele – jer, kako smo videli, u situaciji otete ili otuđene države, takva obaveza ne postoji.

Praktični izvod ovih razmatranja mogao bi se formulisati na sledeći način – uopšteni pozivi na uljudnost u političkoj komunikaciji u otetoj ili otuđenoj državi, u najboljem slučaju su besmisleni, u najgorem štetni, a u tipičnom slučaju – oba. Ako su upućeni vladajućoj eliti, oni su besmisleni, jer pripadnici ove elite, kao distopijski akteri, naprosto nisu zainteresovani za epistemičke ciljeve demokratske politike. Ako su pak upućeni nedistopijskim akterima javnog i političkog života, ovakvi pozivi su štetni jer poriču moralnu opravdanost jednog potencijalno značajnog vida borbe za vraćanje države njenim građanima. Povrh toga, ovakvi pozivi pogrešno pretpostavljaju da u otetoj ili otuđenoj državi još uvek postoji obaveza uljudnosti koja na isti način obavezuje sve (kako distopijske, tako i nedistopijske) aktere u javnom i političkom životu, i time signaliziraju moralni i epistemički kredibilitet „otimača“ državnih institucija, te relativizuju i normalizuju sâmo stanje otetosti ili otuđenosti državnih institucija.

Tekst je nastao u okviru projekta Otuđene ili „otete“ institucije u Srbiji, koji realizuje Institut za filozofiju društvenu teoriju i CELAP, uz podršku Fonda za otvoreno društvo.

Institut za filozofiju i društvenu teoriju, 11.01.2019.

Peščanik.net, 18.04.2019.


________________

  1. Pod uljudnošću (civility), Lajter podrazumeva „pridržavanje različitih normi koje se tiču jezika, intonacije i stava koje upravljaju razmenom reči i ideja: na primer, iskazivanje poštovanja prema sagovornicima, izbegavanje uvredljivih i omalovažavajućih izraza i gestova, kao i iskreno obraćanje pažnje na ono što naš sagovornik govori“.
  2. Epistemičke vrednosti su one povezane sa ostvarivanjem epistemičkih ciljeva poput istinitih i opravdanih verovanja, saznanja i razumevanja. Epistemički motivi su želje usmerene ka ostvarivanju ovih ciljeva. Dakle, držati do epistemičkih vrednosti i voditi se epistemičkim motivima znači biti usmeren ka sticanju istinitih i opravdanih uverenja, saznanja i razumevanja.