- Peščanik - https://pescanik.net -

Uloga Rusije

Razgovori Buša sa Putinom nisu dali bogzna kakve rezultate. Po reakcijama, Brisel ima razloge za zabrinutost. Pre svega, zato što se očigledno dosta razgovaralo o Evropi, a da Evropska unija nije bila prisutna. Posebno će biti potrebno razjasniti rusku ideju o strateškom partnerstvu sa Amerikom, jer bi se ono u velikoj meri odnosilo na Evropu, a onda nije jasno koju bi ulogu u tome trebalo da ima Evropska unija.

Uopšteno govoreći, ideja o strateškom partnerstvu Rusije i Amerike kako bi se učvrstila bezbednost u Evropi je u potpunoj suprotnosti sa idejom Evropske unije. Nije izvesno ni u kakvoj je tačno vezi sa idejom daljeg razvitka NATO. Mada ova organizacija sada deluje i u Avganistanu i u Iraku – a ima ideja i da primi u članstvo Australiju i Japan i možda i neke druge zemlje koje niti su na Atlantiku niti su u Evropi ili u njenoj blizini – njena dalja misija u Evropi ne može da bude ni izbliza slična onoj u vreme hladnog rata. Razumljivo je da se Rusija oseća izolovano ako NATO prima sve nove i nove članice svuda oko Rusije, dok ona sama nema interesa da se učlani. U tom kontekstu, ideja o strateškom partnerstvu ima smisla za Rusiju, ali ne i za mnoge evropske zemlje, koje teže učlanjenju u NATO upravo da bi se obezbedile od mogućih ruskih pritisaka.

Sama, pak, EU predstavlja način da se zemlje članice izbave od rusko-američkog nadzora koji je bio nasledstvo iz poslednjeg svetskog rata. Tako da je teško videti da bi Unija bila za ideju da se bezbednost Evrope garantuje rusko-američkim strateškim partnerstvom. Najveći bi se rizik sastojao u mogućnosti da se time Evropa destabilizuje, što je u jednom času izgledalo kao da je cilj bivšeg američkog ministra odbrane Donalda Ramsfelda, kada je izneo ideju da se Amerika oslanja na “novu”, a ne na “staru” Evropu; a sada izgleda kao Putinova ideja, ako je bar ceniti po izjavi da bi Rusija mogla da ponovo okrene svoje rakete sa nuklearnom bojevom glavom put Evrope.

Imajući u vidu da se američka politika prema Evropi uglavnom vratila tamo gde je i bila – to jest, podršci EU – šta je cilj ruske politike i najnovijih strateških inicijativa? Istorijski posmatrano, Rusija je geografijom predodređena za veliku silu, ali nije nikada imala političke i ekonomske snage da to zaista i postane. Sovjetski Savez je bio najbliži toj ulozi, ali se pokazao kao rđav za samu Rusiju, jer je ona iz njega izašla znatno oslabljena. Osim što je nasledila ogroman vojni arsenal, pre svega, u nuklearnom naoružanju. Pored toga, gotovo jedini ekonomski potencijal su energija i sirovine. Od toga, od strateškog značaja su samo ona sredstva koja imaju elemente prirodnog monopola, kao što su gasovodi, naftovodi i slični prenosnici izvora energije ili same energije.

Kako bi se gotovo monopolski položaj u snabdevanju nekim izvorima energije mogao kombinovati sa vojnom silom i sa strateškim geografskim položajem? To je, izgleda, pitanje na koje najnovija inicijativa o strateškom partnerstvu Rusije i Amerike pruža odgovor. Rusija bi Americi mogla da bude od koristi u njenom sukobu sa pojedinim zemljama na Bliskom istoku, u Avganistanu i, posebno, Iranu, a Amerika bi mogla da osnaži ulogu Rusije u Evropi. U tom je kontekstu razumljiva spremnost Rusije da sarađuje sa Amerikom u multilateralnim akcijama prema Iranu i Severnoj Koreji, ali se sa njom sukobljava na Balkanu i kada je reč o raketnom štitu u Evropi ili o širenju NATO na Istok. Rešenje sukoba, po Rusiji, jeste strateško partnerstvo.

Evropska unija se nalazi pred izazovom, jer je reč o nečemu sa čime se do sada nije suočavala. Njeno je jedinstvo na probi i to u oblasti gde ovlašćenja Unije i nisu naročito velika – dakle, u oblasti bezbednosti. Kako će se snaći, ostaje da se vidi relativno brzo. Pre svega, po sposobnosti da preuzme i sačuva inicijativu na Balkanu. Do sada se gotovo ništa nije moglo učiniti a da ključnu ulogu nema Amerika, ali sada je Rusija podigla ulog i to će možda imati odlučujući značaj.

 
Danas, 10.07.2007. preuzeto iz Ekonomist magazina

Peščanik.net, 10.07.2007.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija