Uz približavanje desete godišnjice glasanja za brexit, u Britaniji oživljava rasprava o ponovnom pridruživanju zemlje Evropskoj uniji. Ali kao i u većini prethodnih britanskih rasprava o Evropi i u ovoj nema – Evrope. Razgovara se o tome šta bi u slučaju pridruživanja bilo najbolje za Britaniju u ekonomskom smislu i o političkim potezima koji bi do toga doveli. Niko se ne bavi time šta se o tim planovima misli u Evropi. Nedavno je ministar finansija lord Livermor prvi u ovoj vladi javno podržao ponovno pridruživanje Britanije EU rečima: „Ujedinjeno Kraljevstvo će se ponovo pridružiti Evropskoj uniji jer je to apsolutno u našem nacionalnom ekonomskom interesu.“ Kao da je dovoljno da pokucamo na vrata EU i – Abrakadabra – tamo će nas dočekati raširenih ruku.
Kada biste britanske poslanike pitali kada je sledeće zasedanje Evropskog saveta u Briselu svega nekolicina bi znala tačan odgovor. Bojim se da većina njih ne zna ni šta je tačno Evropski savet. A bilo bi poučno da pogledaju dnevni red tog skupa nacionalnih lidera 27 država članica EU i šefova ključnih institucija Unije. Planirani su opsežni razgovori o Ukrajini, Bliskom istoku, sedmogodišnjem budžetu EU, globalnim ekonomskim izazovima, evropskoj odbrani i bezbednosti, migracijama i ilegalnim drogama. Pred njima je, blago rečeno, zgusnut program.
Ako pratite evropske medije ili slušate nemačke predstavnike kako razgovaraju o Evropi sa poljskim, ili italijanske predstavnike sa portugalskim, naše kraljevsko ostrvo se gotovo ne pominje. S obe strane Lamanša u razgovorima o Evropi nema Britanije. Jedini značajan izuzetak su odbrana i bezbednost, gde se naša zemlja i dalje smatra važnim akterom. Poljski ministar spoljnih poslova Radek Sikorski, školovan na Oksfordu i nekadašnji anglofil, sada Ujedinjeno Kraljevstvo šturo opisuje kao „pružaoca bezbednosti“.
Mnogo drugih zemalja želi da se pridruži EU. Postoji devet zvanično priznatih kandidata za članstvo, uključujući malu Crnu Goru i veoma veliku Ukrajinu (koja je danas Evropi važnija od Britanije). Ovog avgusta Island će imati referendum o obnovi pregovora o svom članstvu u EU. Ta rasprava je ponovo otvorena i u bogatoj Norveškoj. I budimo iskreni, neke važne članice EU ne bi poželele dobrodošlicu Britaniji.
Svaka zemlja pre svega misli na sebe, ali u svetskom prvenstvu u solipsizmu Britanija bi bila ubedljiva pobednica. Novi dokumentarac BBC-a bavi se glasanjem za brexit 2016. i bolno nas podseća na to vreme. Pred nama defiluje povorka spletkaroša na čelu sa čupavim i konfuznim Borisom Džonsonom. On suštinu problema sažima ovako: „Ili želite državnu nezavisnost ili federalnu Evropu.“ U stvari, glavni tok kontinentalne evropske politike bavi se iznalaženjem srednjeg puta između te dve krajnosti. Džonson ništa nije ni naučio ni zaboravio od početka devedesetih kada je bio evroskeptični dopisnik iz Brisela.
Ako pogledate kako će se svet verovatno razvijati u narednih dvadeset godina – svet suparničkih velikih sila i carstava, sa vojno agresivnom Rusijom, ekonomski agresivnom Kinom i Sjedinjenim Državama koje se nikada neće vratiti svojoj transatlantskoj liderskoj poziciji iz perioda posle 1945 – očigledno najbolja opcija za srednju silu kao što je Britanija jeste da postane deo veće grupacije država koje dele iste interese i vrednosti. Toni Bler je kao mladi premijer nespretno izjavio: „Britanija treba da bude veća.“ Svaka druga evropska zemlja, počev od Francuske i Nemačke, može vam reći da se upravo tako postaje veći. Zato bi strateški cilj britanske politike trebalo da bude da UK postane punopravni član jedne drugačije Evropske unije. A uz dužno poštovanje, trezvena analiza sugeriše da bi i za Evropsku uniju u dugoročnom interesu bilo da među svojih preko trideset članica ima i Britaniju.
U tom smislu, pred nama je maraton demokratskog ubeđivanja. Ono će se odvijati sa obe strane Lamanša. U britanskim istraživanjima javnog mnjenja već postoji stabilna većina za ponovno pridruživanje EU, a prema Ipsosu među mlađim biračima vlada ogromna podrška ponovnom ulasku u Evropu – to želi 68% građana od 18. do 34. godine starosti. Dakle, vreme radi u korist povratka Britanije u EU. Ipak, politička situacija će i dalje biti složena. Osoba koja trenutno ima najviše izgleda da ove jeseni nasledi Kira Starmera na mestu laburističkog premijera jeste Endi Bernam, gradonačelnik Velikog Mančestera – naročito posle nedavne pobede na dopunskim izborima. On (ili ko god nasledi Starmera) će možda i dalje biti ograničen partijskim crvenim linijama, koje isključuju povratak u carinsku uniju, jedinstveno tržište i slobodu kretanja. Ali nova vlada bi odmah i odlučno trebalo da proglasi mnogo ambiciozniji strateški cilj.
Laburisti bi zatim na naredne izbore, koji moraju biti održani najkasnije 2029, trebalo da izađu bez ikakvih ograda, sa jednostavnom porukom da žele odnos sa EU koji će biti najbolji za Britaniju. U idealnom slučaju, čitav rasparčani levo-liberalni blok u nastajanju – liberalne demokrate, laburisti, zeleni, škotski i velški nacionalisti – zauzeo bi isti stav. U Evropi će se tokom naredne tri godine mnogo toga promeniti, a možda će Britaniji u sledećem parlamentarnom mandatu biti potrebni i neki prelazni koraci (na primer, članstvo u jedinstvenom tržištu). Ali proces demokratskog ubeđivanja mora da počne odmah. U ovom opasnom postameričkom svetu, najbolje mesto za Britaniju zaista je u srcu Evrope, a jedini način da se tamo dospe je punopravno članstvo. Put do tog cilja nije samo jedan, ali taj cilj mora biti jasan.
Ipak, svaki naš korak zavisi od EU koja drži karte u svojim rukama. Zato Britanija treba da razume tačke gledišta raznih Evropljana, kako njihova složena zajednica zaista funkcioniše i šta oni imaju od našeg ulaska u Uniju. Britanski izabrani predstavnici moraju naučiti da govore evropskim jezikom – tim jedinstvenim mnogostrukim jezikom u kojem se unapređivanje nacionalnih interesa suptilno prepliće sa istorijski utemeljenim prihvatanjem zajedničke evropske budućnosti. Da li je sadašnja britanska politička klasa sposobna za to? Nadam se tome više nego što u to sumnjam.
The Guardian, 15.06.2026.
Prevela Luna Đorđević
Peščanik.net, 20.06.2026.
BREXITLJUBAVNA PESMA ZA EVROPU