- Peščanik - https://pescanik.net -

Uskrs je otkazan

Foto: Predrag Trokicić

Nisam verovala svojim ušima slušajući intervjuisane na N1, iz Banja Luke, Mostara i još ponekog mesta, a zatim svojim očima, čitajući izjave sveštenika o tome kako se treba skupljati po crkvama, jer Bog čuva od korona virusa. Vatikan je upravo otkazao sve uskršnje događaje. Islamska država preporučila je da se u Evropu ne putuje, zbog virusa. A one izjave su da je sve zavera farmaceutskih preduzeća, zašto bi se nešto prale ruke, ja to ne verujem, gora je politika od virusa, sve su to izmislili na Zapadu, itd. Nije reč samo o potpunom neznanju i patrijarhalnoj nadutosti: reč je o rezultatima načina informisanja, nacionalističkih laži i sulude propagande koja se izvodi više od 30 godina svuda na Balkanu i šire, i koja ima zastrašujuće kolektivne mentalne posledice. Posledice će sada trpeti više potrošači nego proizvođači otrovnog jezika. Temeljna nepismenost, zamagljivanje razuma i negovanje rezervne mržnje prema bilo kome, koja se u svakom trenutku može usmeriti na nekome potrebni cilj, sada uništava ljudska tela. I da bi stvari bile gore, uništava ih po najodvratnijem klasnom principu.

Epidemija se raširila od imućnijih, onih koji mogu da kupe egzotično meso za novogodišnju večeru u Kini, preko isto tako imućnijih mobilnih, koji su je brzo raširili po svetu avionima, na krstarenjima, na skijanju, ukratko svuda gde se ozbiljno plaća. Retko naseljena Norveška i gusto naseljena severna Italija, prave razlike nije bilo. U Sloveniju su virus doneli lekari, koji su išli na odmor i skijanje, inače najbolje plaćena grupa u društvu. Onda je virus „sišao“ u niže društvene slojeve. Kako će se tamo ponašati, videće se najgore na Balkanu, u državama obeleženim sirotinjom. Mere zaštite, sve do jedne, odnose se na ljude koji imaju boravište (stan, kuću) i tekuću vodu, struju za internet i telefone, mogućnost da kupe hranu i rezerve, medicinske rukavice, maske i antiseptična sredstva – sve što se može nabaviti samo na crno, preko veza i/ili ludački skupo. Kakvu izolaciju može da ostvari petoro u jednosobnom stanu? Na klupi? U kartonskoj kutiji? Kako će se samoizolacija i socijalna distanca ostvarivati među beskućnicima, Romima, stanarima iznajmljenih soba i stanova? Pa dodajte tome još neznanje i sujeverje… Ratno/rodoljubiva retorika, recimo srpskog predsednika države, tome može dodati još nešto ubitačnosti, jer cepa i uništava sve društvene veze i umesto njih uvodi rasizam, klasnu agresivnost, isključivanje i čisto divljaštvo. Obaška seksizam – neka se žene iskažu čišćenjem, dok će muški šljokati, oba postupka u zaštiti od virusa.

I u relativno dobro funkcionišućim društvima, ostaju mase stanovnika koji ne mogu raditi od kuće i od kojih zavisi sva infrastruktura. Kad se ukine javni promet, zatvore svi lokali sem prehrambenih, banaka i pošta, sve škole, zabavišta i univerziteti, fabrike i radionice, ostaje da neko pokreće centrale, čisti ulice, sedi na kasi, prazni kamione, prenosi poštu. Hoće li svi oni prvi dobiti potpunu zaštitnu opremu? Romantizacija karantina – jedemo špagete, čitamo i muziciramo po balkonima – može da nas zaslepi: da, tako rade oni koji mogu. No sa druge strane, ako se u mogućnu pobunu ne smeju ulagati tela, može se ulagati glas, doduše samo u urbanim uslovima. Ali čuje se.

Teoretičari su pohitali sa proročanstvima: pazite, to je žanr trenutka. Najčešće se pominje propast kapitalizma, što izgleda ubedljivo, uvođenje različitih oblika komunizma, što je još ubedljivije. Ono što je očigledno ne uklapa se u proročanstva: svet se menja nepredvidljivo. Posle 11.9.2001, dežurna mudrost bila je da svet nikada neće biti isti. Pa je bio, posebno što se tiče ratova i savršenog nerazumevanja realnosti. Posle velike epidemije španskog gripa 1918-20, koja je odnela više nego sam rat, svet je bio jadno sličan stanju pre nje. Da li će ova epidemija temeljno menjati svet? Svet je pre nje bio izuzetno ranjiv i zavisan od lako pokvarivih stvari: to uistinu obećava ozbiljnije promene. Uz čudo, da se dobar deo grozota zaista može izbeći pranjem ruku.

Otkazivanje Uskrsa može, u zajedničkoj akciji velikih crkava, samo pomoći. Ako je Meka ove godine bila prazna, valjda to mogu i sve druge crkve. Jer, ne treba zaboraviti, dobar deo događanja i postupaka u epidemijama je simboličke prirode. Možda ćemo ih slikati prstima po zidovima pećina.

Peščanik.net, 16.03.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)