- Peščanik - https://pescanik.net -

Uspešni i neuspešni

Kada čitate intervjue, primera radi, sa Marekom Belkom, ranije predsednikom poljske vlade, a sada guvernerom centralne banke, ili Vaclavom Klausom, koji upravo napušta položaj predsednika Republike pošto je prethodno bio predsednik vlade, utisak koji oni ostavljaju je da nije samo da je reč o uspešnim ljudima, već i da dolaze iz uspešnih zemalja.

Sličan utisak ostavljaju i manje poznati političari ili tehnokrate iz Slovačke ili iz baltičkih zemalja. U nekim drugim zemljama, recimo u Rusiji, uspeh vođa ne znači i uspeh zemalja na čijem su čelu. A u nekim drugim, manje uspešnim ili neuspešnim zemljama, teško je naći i uspešne političare. Među ove poslednje svakako spadaju zemlje bivše Jugoslavije.

Zašto su neke zemlje uspešno napustile socijalizam – diktaturu jedne partije i državno upravljanje privredom – u tom smislu da su stabilizovale demokratiju, razvile tržišnu privredu i obezbedile suverenost u međunarodnim odnosima?

Odgovor se možda može naći u već ranim sporovima o tome kojim putem valja krenuti. Danas je veoma popularno kritikovati liberalizam ili neoliberalizam, uostalom kao što je bio slučaj i u nekadašnjoj Jugoslaviji. Pre nešto više od dvadeset godina ljudi koji su preuzeli odgovornost za mnoge srednjeevropske postsocijalističke države naivno su verovali u liberalizam. I to im je dalo uporište, nezavisno od toga kako su tačno rešavali pojedine probleme privredne politike i izgradnje ustanova.

To nije bilo karakteristično za zemlje koje su nastajale raspadom Jugoslavije. Recimo, kada su bivši komunisti, tada socijalisti, preuzimali vlast u Srbiji, smatralo se da je u redu da ustav bude takav da njima i njihovom vođi obezbedi što je moguće stabilniju i nesmetanu vlast. Nešto slično danas se prigovara mađarskim vlastima. Nema, međutim, sumnje da je rđav ustav ili ustav koji se donosi pre svega iz trenutnih političkih razloga gotovo siguran put ka neuspešnoj državi. Srbija je tu grešku ponovila i sa novim ustavom iz 2006, koji je takođe pre svega imao politički cilj i značajno doprineo, i još uvek doprinosi, neuspešnom političkom razvoju zemlje.

U ono vreme nije bilo moguće izbaviti se besplodne rasprave o, kako se to tada govorilo, ravnopravnosti svih oblika svojine. Jer, kao što se i danas često ističe, tvrdilo se da nije dokazana prednost privatne svojine, bar sa stanovišta privredne efikasnosti, o jednakosti i socijalnoj pravdi da se i ne govori. Kao posledica toga opstao je sistem u kojem se uglavnom nije znalo šta je čije. A to, kao što je i Marks znao, obezbeđuje da o raspodeli svih vrednosti odlučuje odnos snaga ili moći. Taj sistem uporno je branjen i zapravo do dana današnjeg nije u potpunosti zamenjen nečim što je u skladu i sa efikasnošću i sa pravičnošću. Postiglo se, doduše, to da se sistem samovolje i korupcije, s kojim će se tek morati suočiti zemlja i građani, pripiše u neslavnu zaslugu liberalne ekonomije i neoliberalne ideologije, šta god da se pod tim zaista podrazumeva.

Ovo su samo primeri, zapravo je čitav sistem nakaradno uspostavljen, sa jasnim političkim, pa i ličnim ciljevima. On se u detaljima menjao, ali je osnovni pristup političke instrumentalizacije praktično ostao na snazi. Nema mnogo razlike ni u tome kako su se razvijale druge države nastale iz Jugoslavije. Neki konstitucionalni promašaji nisu samo domaćeg porekla, pri čemu je Bosna i Hercegovina najbolji primer. Ukoliko uspostavite takav ustavni okvir kakav je dat Dejtonskim sporazumom nema kasnije mnogo smisla kriviti ljude, pa ni njihove političare, za posledice koje nastaju.

Svejedno, koliko god da je reč o neuspešnim zemljama, takoreći po zamisli, toliko su tom neuspehu doprineli političari? I uostalom i građani u ulozi glasača, na primer? Uzmimo opet za primer Srbiju. Jedan skup neuspešnih političara smenjuje drugi, ali svi i dalje ostaju u igri i mada im se uticaj čas smanjuje čas povećava, očigledno je da neuspeh nije dovoljan razlog da se u potpunosti promeni profesija, da se, dakle, odustane od političke karijere. Izgrađen je jedan sistem odgovornosti, gde strani neprijatelji i domaći izdajnici onemogućavaju sve plemenite i viteške nakane. U nekim slučajevima ni na to se nije potrebno pozivati. Ako su, primera radi, privredni rezultati veoma rđavi, bilo bi za očekivati da oni koji privredom upravljaju prestanu time da se bave. No i u vreme kada su Miloševićevi dolazili i sada, neuspeh zapravo nije nikakav razlog da se izgubi vlast ili bar da se promeni oblast delatnosti.

U uspešnim zemljama ljudi kao Belka i Klaus dugo ostaju na vlasti jer su uspešni. Što je takođe razlog da su to uspešne zemlje.

Novi magazin, 25.02.2013

Peščanik.net, 26.02.2013.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija