- Peščanik - https://pescanik.net -

Uspon robota

Kakav će uticaj imati automatizacija – takozvani „uspon robota“ – na zarade i zapošljavanje u narednim decenijama? Ovih dana se to pitanje pojavljuje svaki put kad nezaposlenost skoči.

Početkom 19. veka, Dejvid Rikardo je razmišljao o mogućnosti da mašine zamene radnu snagu, Karl Marks je nastavio njegovu misao. Otprilike u isto vreme, ludisti su razbijali tekstilne mašine za koje su mislili da im preotimaju posao.

Zatim je strah od mašina posustao. Nova radna mesta – sa većom nadnicom, u boljim uslovima i za više ljudi – ubrzo su otvorena i bila su lako dostupna. Ali to ne znači da je onaj prvobitni strah bio pogrešan. Naprotiv, na duži rok sigurno je ispravan: pre ili kasnije, ostaćemo bez posla.

Za neke države, ovaj duži rok je neugodno blizu. Dakle, šta ljudi da rade ako mašine mogu da obavljaju sve njihove poslove, ili bar većinu njih?

Nedavno je automatizacija u proizvodnji zahvatila čak i područja gde je rad bio relativno jeftin. Kineske kompanije su 2011. potrošile osam milijardi juana (1,3 milijardi dolara) na industrijske robote. Foxconn, koji sklapa iPad uređaje za Apple, očekuje da će u narednih 5-10 godina imati prvu potpuno automatizovanu fabriku.

Sada zamena kapitala za rad zahvata sektore izvan proizvodnog. Najočigledniji primer ćete videti u svakom supermarketu: radnike na kasi zamenio je jedan zaposleni koji nadzire samouslužne mašine. (Iako ovo možda nije prava automatizacija – supermarket je samo prebacio jedan deo prodajne delatnosti na potrošača.)

Za one uplašene od pretnje koju automatizacija nosi za nekvalifikovane poslove, odgovor je u prekvalifikaciji za bolji posao. Ali tehnološki napredak sada ugrožava i bolje poslove. Širok niz zanimanja koja sada smatramo kvalifikovanim, sigurnim i nesporno ljudskim, može se naći pod narednim udarom tehnološke promene.

Kako Financial Times navodi u jednom novijem članku, u dve oblasti čuvene po imunitetu na povećanje produktivnosti – obrazovanju i zdravstvu – tehnologija već smanjuje potražnju za kvalifikovanim radnicima. Prevođenje, analiza podataka, pravno istraživanje – čitav niz visokokvalifikovanih zanimanja možda će nestati. Dakle, za šta će nova generacija radnika biti obučavana?

Optimisti tvrde da će „nastati mnoge nove vrste poslova“. Predlažu nam da zamislimo vozače vučnih kola drumskih auto-vozova (kada se naši električni automobili spoje u „konvoje“), analitičare velikih podataka, ili robot-mehaničare. To meni ne liči na „mnogo novih poslova“.

Zamislite šačicu tehničara koji zamenjuju hordu taksista i kamiondžija, malu grupu ljudskih mehaničara koji održavaju punu robotizovanu radnu organizaciju, ili jednog analitičara podataka koji naoružan svojim kompjuterskim programom zamenjuje čitavu armiju kvantitativnih istraživača. Ono što proizvodi vrednost u takvoj ekonomiji više neće biti plaćena radna snaga.

Takva budućnost se već nazire. Tviter, gigant društvenih medija, beznačajan je poslodavac. Njegova vrednost se procenjuje na 9 milijardi dolara, a zapošljava samo 400 ljudi širom sveta – otprilike koliko i fabrika tepiha srednje veličine u Kiderminsteru.

Nije istina da je automatizacija prouzrokovala porast nezaposlenosti od 2008. Međutim, može se videti da je strukturna nezaposlenost – nezaposlenost koja preostaje čak i nakon privrednog oporavka – konstantno rasla u proteklih 25 godina. Sve nam je teže da obuzdamo nezaposlenost.

Davno je prošlo vreme kada smo u Britaniji mislili da je normalno da imamo stopu nezaposlenosti od 2%. Prethodnoj vladi se kao veliki uspeh priznavalo to što je smanjila nezaposlenost na 5%, na vrhuncu neodrživog rasta. A to je uspela samo jer je subvencionisala mnoge nepotrebne poslove i beskorisne programe obuke.

Nema sumnje da će se neke prognoze o robotima koji zamenjuju ljude i sada kao i ranije pokazati preteranima. Ali teško je odoleti zaključku da će „tehnološka nezaposlenost“, kako ju je nazivao Džon Mejnard Kejns, i dalje rasti, kako sve više i više ljudi bude proglašavano viškom.

Optimisti će možda odgovoriti da je pesimistička mašta previše slaba da zamisli pun opseg novih divnih mogućnosti za zapošljavanje koje otvara automatizacija. Ali možda je optimistička mašta suviše slaba da zamisli drugačiju putanju – ka svetu gde ljudi ubiru plodove automatizacije u obliku slobodnog vremena umesto kao dodatnu zaradu.

Tokom industrijske revolucije, radno vreme se povećalo za 20%. Uz naš post-mašinski životni standard, možemo priuštiti da skinemo s vrata deo puritanske griže savesti koja nas je vekovima držala povijene nad fabričkom trakom.

Danas u siromašnim zemljama često viđamo podelu posla. To je prihvaćeni način da se ograničena količina dostupnog posla raspodeli na sve. Ekonomisti ovo nazivaju „prikrivenom nezaposlenošću“.

Ako je beg iz siromaštva cilj, prikrivena nezaposlenost nije dobra. Ali ako su mašine već omogućile beg iz siromaštva, onda je podela posla razuman način za „raspodelu zadataka“ koje još uvek moraju da obavljaju ljudi.

Ako jedna mašina može da prepolovi neophodan ljudski rad, zašto se polovina radne snage proglašava viškom, umesto da se isti broj ljudi uposli na upola kraće vreme? Zašto se automatizacija ne bi iskoristila za smanjenje prosečne radne nedelje sa 40 na 30 sati, pa zatim na 20, pa na 10, gde bi se svaki od tih intervala smatrao punim radnim vremenom? Ovo bi bilo moguće kada prednost automatizacije ne bi prigrabili bogati i moćni, nego kada bi ona bila pravedno raspodeljena.

Umesto što pokušavamo da se odbranimo od napredovanja mašina, što su ludisti jedino uspeli da smisle, trebalo bi da se pripremimo za budućnost sa više slobodnog vremena, koju automatizacija omogućava. Ali, da bismo to uradili, prvo nam je potrebna revolucija u društvenom razmišljanju.

Social Europe, 20.02.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 03.03.2013.

NOVE TEHNOLOGIJE