- Peščanik - https://pescanik.net -

Ustavni sud u raljama karlšmitovskih pitanja

Foto: Peščanik

Rešenjem Ustavnog suda (u daljem tekstu: US) broj IUo-42/2020O odbačene su inicijative za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti i zakonitosti Odluke o proglašenju vanrednog stanja. Na osnovu šturih izvoda iz inicijativa, može se zaključiti da su one osporavale ustavnost uvođenja vanrednog stanja prevashodno po dva osnova – a) da nisu bili ispunjeni uslovi za proglašenje vanrednog stanja; i b) da vanredno stanje nije proglašeno od strane Ustavom predviđenog organa, Narodne skupštine. Stoga će se u ovom tekstu argumentacija US analizirati s obzirom na ta dva zasebna osnova, bez obzira na to što je sam US nije izložio na takav način.

Pođimo najpre od osnovne ustavnopravne funkcije US, a to je da vrši apstraktnu normativnu kontrolu nižih akata i njihovu usklađenost sa Ustavom i zakonima. Za razliku od postupka pred redovnim sudovima, pred US se ne izvode dokazi, ne utvrđuju se činjenične okolnosti slučaja, niti se ispituje mogućnost njihove supsumcije pod neku opštu pravnu normu. Zato je lako složiti se sa US kad nas na jednom mestu u Rešenju podseti da „u postupku ocene ustavnosti i zakonitosti ne sudi na osnovu činjenica niti sudi o činjenicama“ (str. 7). Šta je, međutim, ponukalo US da nas na to podseća? Ispostaviće se da je to osećaj, koji nije u dovoljnoj meri artikulisan u argumentaciji Rešenja, da, ispitujući ustavnopravnu osnovanost inicijativa, US treba da se upusti i u nemali broj činjeničnih pitanja. Odgovor na oba napred navedena izazova ustavnosti odluke o vanrednom stanju počiva, zapravo, na „sudu o činjenicama“. I to ne bilo kakvim. Reč je o karlšmitovskim činjenicama, jer su u direktnoj vezi sa znamenitom tvrdnjom ovog autora da je „Suveren onaj ko odlučuje o vanrednom stanju“.

a) Upuštajući se u ustavnopravnu analizu ustavnog okvira za regulisanje vanrednog stanja, US dolazi do zaključka o „četiri konstitutivna elementa“ ovog pravnog režima. To su: 1) ustavni uslov – „javna opasnost koja ugrožava opstanak države ili građana“; 2) zaštitni objekat – „država ili građani“; 3) sredstva ili mehanizmi zaštite – „mere kojima se odstupa od Ustavom zajemčenih ljudskih i manjinskih prava“; 4) cilj – delotvornost u prevazilaženju javne opasnosti i hitnost povratka u redovno ustavno stanje“. Iz ova četiri elementa izvode se još dva bitna obeležja vanrednog stanja – „njegov privremeni karakter“ i „ustavni elementi postupka za proglašenje vanrednog stanja“ (str. 4-5).

Jedan set inicijativa se prevashodno vrti oko prvog elementa i osporava njegovo postojanje. US, stoga, svoju argumentaciju započinje tvrdnjom da ustavna formulacija – „javna opasnost koja ugrožava opstanak države ili građana“ – predstavlja „pravni standard“, koji uprkos pokušajima da se „maksimalno objektivizira i precizira… ostaje uopšten“ (str. 5). Striktno govoreći, međutim, ova formulacija nema karakter „pravnog standarda“, jer nije normativna po svojoj prirodi, već se njome izražavaju pravne činjenice sadržane u pretpostavci dispozicije (sam US, uostalom, govori o „uslovu“). No, svakako je reč o semantički neodređenom (spornom) izrazu koji je formulisan na takav način da od odlučioca zahteva da donese izvesni vrednosni sud u datim okolnostima. Konkretno, onaj ko proglašava vanredno stanje treba da izvrši procenu da li postojeće činjenice mogu da se označe kao „javna opasnost koja ugrožava opstanak države ili građana“. Iako je US u osnovi u pravu kada kaže da se prilikom apstraktnog razmatranja mora računati sa „nepredvidljivošću“ događaja koji se mogu kvalifikovati kao „javna opasnost“ (str. 5), ta opaska se čini suvišnom kada pred sobom ima vrlo konkretne činjenične okolnosti u vidu zarazne bolesti COVID-19.

I zaista, US se u sledećem koraku upušta u rekonstrukciju događaja koji su prethodili uvođenju vanrednog stanja u Srbiji. US, tako, podseća na pojavu virusne infekcije u Kini i na činjenicu da je Svetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju 11. marta 2020. US, takođe, napominje da „o karakteristikama zarazne bolesti COVID-19 svetska medicinska nauka i struka nisu raspolagale validnim i pouzdanim podacima“, da su se u nekim evropskim državama već videle posledice širenja bolesti, te da su „u trenutku kada je odlučivano o proglašenju vanrednog stanja i u Republici Srbiji već bili registrovani slučajevi lica zaraženih COVID-19 virusom sa tendencijom porasta broja zaraženih“. Zbog toga se, po oceni US, pojava zarazne bolesti „mogla smatrati opasnošću koja značajno ugrožava zdravlje šire populacije stanovništva“ (str. 6).

US se, potom, osvrće na argument iz inicijativa, prema kojem je u datim okolnostima bilo dovoljno proglasiti „vanrednu situaciju“, predviđenu drugim zakonskim propisima (Zakonom o javnom zdravlju, Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti i Zakonom o smanjenju rizika od katastrofa i upravljanju vanrednim situacijama), a ne vanredno stanje. US primećuje da „u ustavnopravnoj doktrini preovlađuje stav da je teško, ako ne i nemoguće napraviti jasnu razliku između vanrednog stanja i vanredne situacije“. Bez obzira na to, US predlaže dva kriterijuma na osnovu kojih bismo mogli da razgraničimo dva vida vanrednih prilika. Prvi se tiče „intenziteta opasnosti“ koji se može pripisati određenom sklopu činjeničnih okolnosti. Drugi kriterijum bi bio „pravni ‘kapacitet’“ dvaju režima, koji se „ogleda kako u merama koje predviđaju, uključujući i one kojima se odstupa od ljudskih prava, tako i u njihovoj pretpostavljenoj delotvornosti u neutralisanju“ (str. 6-7).

Iako US „smatra da je važno da postoje što objektivnija merila prilikom procenjivanja ispunjenosti uslova za proglašenje vanrednog stanja“ (str. 5), ni pomenuta dva kriterijuma (kao uostalom ni razvijena praksa Evropskog suda za ljudska prava u pogledu nekih formalnih obeležja „javne opasnosti“, str. 5) ne mogu u potpunosti da eliminišu element neizvesnosti, koji implicira da onaj ko odlučuje o vanrednom stanju uvek uživa nemali stepen slobode i diskrecione vlasti u proceni relevantnih činjenica (očito referišući na tu okolnost, US neadekvatno barata pojmom „margine slobodne procene“, str. 5). Uzimajući sve rečeno u obzir, US „ocenjuje da bi se zarazna bolest COVID-19 mogla smatrati ‘javnom opasnošću koja ugrožava opstanak države ili građana’, u smislu člana 200. stava 1. Ustava“, pa se otuda „ne može zaključiti da nije bio ispunjen ustavni uslov za proglašenje vanrednog stanja“.

Uprkos ponuđenoj argumentaciji, US je, ipak, posve nedosledno primenio vlastiti test dva kriterijuma. Pođimo od procene „intenziteta“ konkretne opasnosti – zarazne bolesti COVID-19. US svoj zaključak temelji, između ostalog, i na krajnje paušalnom, zdravstveno-epidemiološkom sudu „da se radilo o potpuno nepoznatoj zaraznoj bolesti koja se širila gotovo nekontrolisano“ (str. 6). Pritom se nijednog trenutka ne osvrće na postojeći pravni okvir, predviđen Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti. U njemu je zakonodavac već izvršio apstraktnu procenu intenziteta opasnosti od zaraznih bolesti, uključujući i „pojavu nove ili nedovoljno poznate zarazne bolesti“, smatrajući ih okolnošću koja u najtežim pojavnim oblicima nalaže uvođenje „vanredne situacije“ (čl. 51, st. 1). Kriterijum „intenziteta opasnosti“ bi, stoga, od US nalagao da pokaže da je onaj ko je proglasio vanredno stanje u Srbiji pripisivao zaraznoj bolesti COVID-19 neki kvalifikovan vid opasnosti, koji nije predviđen Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti. Međutim, čak i da je to pokušao da pokaže, US u tome ne bi uspeo, budući da su od početka epidemiološke krize organi izvršne vlasti u Srbiji tretirali COVID-19 kao i bilo koju drugu zaraznu bolest. Tako je, recimo, pozivajući se na čl. 6, st. 1 Zakona, Vlada Srbije još 10. marta – dakle dan pre no što je SZO proglasio pandemiju – donela Odluku o proglašenju bolesti COVID-19 izazvane virusom SARS-CoV-2 zaraznom bolešću (Sl. glasnik, br. 23/2020). Na osnovu istog propisa je ministar zdravlja doneo Naredbu o proglašenju epidemije zarazne bolesti COVID-19 (Sl. glasnik, br. 37/2020).

Pozabavimo se sada kriterijumom „pravnog ‘kapaciteta’“ dvaju režima. US je kao argument u prilog opravdanja uvođenja vanrednog stanja ponudio sledeću tvrdnju – budući da taj režim podrazumeva mogućnost usvajanja mera kojima se odstupa od garantovanih ljudskih prava, te mere „daju daleko veće mogućnosti državi da blagovremeno i efikasno reaguje u otklanjanju javne opasnosti po život građana“ (str. 6). U poređenju sa njim, pravni režim vanredne situacije „ni približno ne garantuje takvu delotvornost reagovanja državnih organa i službi (nedovoljna efikasnost službi, problemi u koordinaciji, nemogućnost temeljne zdravstvene reorganizacije itd)“ (str. 7).

Formulisana na apstraktan način, ova tvrdnja se čini trivijalno tačnom, utoliko što počiva na jasno uočivom sistemu gradiranih pravnih režima neredovnog stanja u Republici Srbiji: ratno stanje – vanredno stanje – vanredna situacija. Da bi, međutim, krajnji zaključak US bio utemeljen na predloženom kriterijumu, bilo je potrebno pokazati da je u konkretnim okolnostima širenja zarazne bolesti COVID-19 režim vanrednog stanja u relevantnim aspektima garantovao očigledno viši stepen delotvornosti. Takvu konkretnu analizu US nije ni pokušao da ponudi, a da jeste, bio bi primoran da obrazlaže zašto predviđene „Vanredne mere za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti“ iz 3. glave Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti nisu garantovale potreban nivo efikasne borbe protiv izvora opasnosti. U formalnom smislu, merama koje stoje na raspolaganju resornom ministru u vanrednim situacijama ograničavaju se neka ljudska prava, što je US prethodno proglasio pouzdanim obeležjem njihove potencijalne delotvornosti. U supstantivnom smislu, to su upravo one mere koje su se i u vanrednom stanju činile adekvatnim s obzirom na prirodu opasnosti – zabrana okupljanja na javnim mestima; zabrana kretanja stanovništva, odnosno ograničenje kretanja stanovništva u području zahvaćenom određenom zaraznom bolešću, odnosno epidemijom te zarazne bolesti; zabrana ili ograničenje putovanja; obavezno učešće zdravstvenih ustanova, drugih oblika obavljanja zdravstvene delatnosti, drugih pravnih lica, preduzetnika i građana u suzbijanju zarazne bolesti i korišćenju određenih objekata, opreme i prevoznih sredstava radi suzbijanja zaraznih bolesti (čl. 52 i 53 Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti). Uz to, nikako ne treba prenebregnuti da bi se u „pravni kapacitet“ režima vanredne situacije morale uračunati i sve organizaciono-tehničke mere koje su predviđene pratećim Zakonom o smanjenju rizika od katastrofa i upravljanju vanrednim situacijama.

Da je skrupulozno primenio vlastiti test dva kriterijuma, US ne bi imao dovoljno argumenata da zaključi da je širenje zarazne bolesti COVID-19 moglo da se okarakteriše kao „javna opasnost koja ugrožava opstanak države ili građana“, u smislu čl. 200, st. 1 Ustava. To bi, naposletku, US vodilo i do nedvosmislenog pravnog zaključka da prilikom proglašenja vanrednog stanja u Srbiji nije postojao prvi od četiri konstitutivna elementa vanrednog stanja.

b) Kada je reč o drugoj tvrdnji iz inicijativa – da je vanredno stanje proglašeno od strane nenadležnog subjekta – US je, najpre, podsetio na važeći ustavnopravni okvir, prema kojem ta nadležnost izvorno pripada Narodnoj skupštini. Tek kad Skupština „nije u mogućnosti da se sastane“, tu odluku „donose zajedno predsednik Republike, predsednik Narodne skupštine i predsednik Vlade“ (čl. 200, st. 5). Po oceni US, „ovakvim alternativnim odlučivanjem sačuvan [je] ‘duh’ ravnoteže koji odlikuje svaki, u osnovi, parlamentarni sistem“. Kako je za aktivaciju tog alternativnog modela odlučivanja ključno da je zadovoljen uslov da Skupština „nije u mogućnosti da se sastane“, US se okreće tom pitanju, primećujući da „Ustav ne određuje ko procenjuje i na osnovu kojih kriterijuma i razloga da Narodna skupština nije u mogućnosti da se sastane“ (str. 8).

U odsustvu eksplicitnog ustavnog odgovora na ko-pitanje, US na sebe preuzima zadatak da pokuša da ustanovi u čiju bi ustavnu nadležnost ulazila odluka o nemogućnosti sastajanja Narodne skupštine. Kao najadekvatniji kandidat se, po mišljenju US, izdvaja predsednik Narodne skupštine, kao neko ko predstavlja najviše predstavničko telo, saziva sednice, predsedava njima i obavlja niz drugih poslova. US, u tom pogledu, navodi relevantne odredbe Ustava i Zakona o Narodnoj skupštini, posebno skrećući pažnju na odredbu čl. 244, st. 1, al. 5 Poslovnika Narodne skupštine, prema kojoj je predviđeno da „predsednik Narodne Skupštine, u slučaju ratnog ili vanrednog stanja… obaveštava predsednika Republike i predsednika Vlade da Narodna skupština nije u mogućnosti da se sastane“.

Kada je reč o kako-pitanju, US konstatuje tri stvari. Prvo, u proceduralne kriterijume odluke o nemogućnosti sastajanja Narodne skupštine ne može se uvrstiti zahtev sazivanja sednice predstavničkog tela, jer „ni u jednom od navedenih akata nije predviđena obaveza predsednika Narodne skupštine da sazove ovo telo radi proglašenja vanrednog stanja pre nego što samostalno proceni da li je Narodna skupština u mogućnosti da se sastane“ (str. 9). Drugi je, dakle, zaključak US da je na predsedniku Skupštine da „samostalno proceni“ da li postoje faktičke okolnosti koje se mogu okarakterisati kao nemogućnost sastajanja Narodne skupštine. Izvrši li takvu procenu, predsednik Narodne skupštine, „o tome obaveštava predsednika Republike i predsednika Vlade“ (str. 9). Najzad, treći zaključak US je da pitanje nemogućnosti sastajanja nije pravno, već faktičko pitanje, pa US „nema ustavno, niti drugo pravno ‘merilo’ na osnovu kojeg bi mogao dovesti u pitanje obaveštenje predsednika Narodne skupštine da parlament nije bio u mogućnosti da se sastane“. Istovremeno, US „ne može da ocenjuje organizacione mogućnosti Narodne skupštine da se sastane bez odlaganja u uslovima postojanja opasnosti“ (str. 10).

Kako je u konkretnim okolnostima predsednik Narodne skupštine izvršio samostalnu procenu da Narodna skupština nije u mogućnosti da se sastane i o tome 15. marta obavestio predsednika Republike i predsednika Vlade, to su se, po mišljenju US, stekli svi neophodni uslovi za aktiviranje alternativnog postupka proglašenja vanrednog stanja.

Na početku analize argumenata US valja primetiti da je procena da li neke faktičke okolnosti mogu u ustavnopravnom smislu da se okarakterišu kao nemogućnost Narodne skupštine da se sastane, po svojoj prirodi ista kao i procena da li neke činjenice konstituišu „javnu opasnost koja ugrožava opstanak države ili građana“. Ponovo je reč o proceni koja se vrši u ustavnopravno neregulisanom polju odlučivanja. Međutim, budući da ta procena proizvodi vrlo značajne ustavnopravne posledice, ona se može smatrati legitimnim predmetom ustavnosudskog odlučivanja. Kao što smo videli, US je ustanovio da nema preciznih ustavnopravnih uputa za ko i kako-pitanja odlučivanja, pa je ponudio sopstvene odgovore.

Kada je reč o ko-pitanju, US polazi od pretpostavke da je onaj ko je pozvan da ustavnopravno predstavlja Narodnu skupštinu – a to je njen predsednik – pozvan i da donosi odluku o nemogućnosti njenog sastajanja. Poseban akcenat US stavlja na napred navedenu odredbu Poslovnika koja ovlašćuje predsednika Narodne skupštine da o takvoj jednoj činjenici „obaveštava“ nosioce izvršno-političke vlasti. Potrebno je, međutim, uočiti, prvo, da jezička formulacija u Poslovniku upućuje na zaključak da se ta njegova nadležnost zasniva „u slučaju ratnog ili vanrednog stanja“, dakle, kada je takvo stanje već proglašeno. I drugo, mnogo važnije, iz nadležnosti predsednika Narodne skupštine da „obaveštava“ o nemogućnosti sastajanja ne proizlazi nužno zaključak da on raspolaže i nadležnošću da „samostalno procenjuje“ da li su takve faktičke okolnosti nastupile. U prilog tome ide i istorijska analiza ovog ustavnopravnog režima. Dok je Ustavom iz 1990. godine nadležnost za proglašenje vanrednog stanja bila stavljena u ruke izvršno-političke vlasti, pa je to činio predsednik Republike, na predlog Vlade (čl. 83, tač. 8), dotle se postojećim Ustavom na to ovlašćuje zakonodavno telo. Razlozi „hitno[sti] na otklanjanju uzroka“ opasnosti, koje pominje i US (str. 11), najčešće opredeljuju ustavotvorca da odluku o uvođenju vanrednog stanja poveri egzekutivi, pa je to i preovlađujuće rešenje u uporednoj ustavnopravnoj praksi. Stoga se nameri srpskog ustavotvorca da odstupi od uobičajenog ustavnopravnog modela, primenjenog u Ustavu iz 1990, i da odluku o uvođenju vanrednog stanja poveri zakonodavnom organu mora pridati poseban ustavnopravni značaj. Da je US to učinio, bio bi primoran da zaključi da namera ustavotvorca nije mogla biti da dozvoli da se bilo čijom „samostalnom procenom“ Narodna skupština olako razvlašćuje izvornog ovlašćenja da odlučuje o uvođenju vanrednog stanja.

Nadalje, i sam kriterijum „predstavljanja Narodne skupštine“, od kojeg je US inicijalno pošao, nalagao je da se odgovor na ko-pitanje potraži i na nekom drugom mestu. Recimo, u glavi VI Zakona o narodnoj skupštini, koja se bavi organizacijom Narodne skupštine, u kojoj nailazimo na Kolegijum Narodne skupštine, kao telo „koje saziva predsednik Narodne skupštine radi koordinacije rada i obavljanja konsultacija u vezi sa radom Narodne skupštine [kurziv moj]“ (čl. 26, st. 1). To telo „čine predsednik Narodne skupštine, potpredsednici Narodne skupštine i predsednici poslaničkih grupa u Narodnoj skupštini“ (st. 2), a njegova funkcija je da „pomaže predsedniku Narodne skupštine u predstavljanju Narodne skupštine [kurziv moj], sazivanju sednica Narodne skupštine, utvrđivanju predloga dnevnog reda, usklađivanju rada radnih tela i drugim pitanjima iz nadležnosti predsednika Narodne skupštine“ (st. 4), US je, sledeći svoj inicijalni rezon, mogao zaključiti da je baš na Kolegijumu Narodne skupštine, kao telu sastavljenom od predstavnika različitih političkih opcija, da izvrši jednu ovako ozbiljnu procenu. Takav zaključak bi, uostalom, bio mnogo više u „duhu“ parlamentarizma, na koji se US poziva u Rešenju, od onoga do koga je na kraju došao.

Prethodna analiza je dobrim delom osvetlila i odgovore na kako-pitanje, tako što je pokazala da dok su tvrdnje US – da predsednik Narodne skupštine nije dužan da saziva sednicu parlamenta i da je nadležan da obaveštava nosioce izvršno-političke vlasti o nemogućnosti sastajanja – pravno osnovane, dotle takve osnovanosti nema za tvrdnju da je on nadležan da „samostalno“ donosi takvu odluku. Posebno problematičan je treći aspekt diskusije o kako-pitanju, u kojem nas US uverava da ne raspolaže nikakvim aršinima na osnovu kojih bi mogao da sudi o proceni odlučioca o nemogućnosti sastajanja najvišeg predstavničkog tela. Prvo, tačno je da US ne raspolaže pouzdanim ustavnopravnim „merilom“ za donošenje jednog takvog suda. Međutim, insistiranjem na tome da je na predsedniku Narodne skupštine da donese „samostalnu procenu“, US hipostazira njegov ustavnopravni položaj u okolnostima kada treba izvršiti jednu tako dalekosežnu procenu koja proizvodi vrlo ozbiljne ustavnopravne posledice. Ustav Republike Srbije u čl. 2 kaže da „suverenost potiče od građana koji je vrše… preko svojih slobodno izabranih predstavnika“ i „nijedan… pojedinac ne može prisvojiti suverenost od građana“. Iznoseći argument da predsednik Narodne skupštine raspolaže gotovo neograničenom slobodom da „samostalno proceni“ da li je Skupština u mogućnosti da se sastane, US nudi blanko opravdanje za moguću nedopuštenu uzurpaciju građanske suverenosti od strane pojedinca, pa makar on bio i predsednik Narodne skupštine.

Drugo, US pokazuje krajnju uzdržanost u pogledu sposobnosti da na bazi dostupnih činjeničnih parametara sudi o zasnovanosti odluke o nemogućnosti sastajanja. Nasuprot izraženoj spremnosti da se upusti u opsežnu analizu šta sve, apstraktno gledano, može u faktičkom smislu da se okarakteriše kao „javna opasnost“, a potom i da li se širenje zarazne bolesti COVID-19 može smatrati jednim konkretnim oblikom takve opasnosti, US u pogledu ovog pitanja nije ponudio ništa drugo do lakonske opaske da „ne može da ocenjuje organizacione mogućnosti Narodne skupštine da se sastane bez odlaganja u uslovima postojanja opasnosti po život i zdravlje ljudi“.

Možda su se, ipak, „organizacione mogućnosti“ sastajanja Narodne skupštine mogle sagledavati u svetlu činjenice da je rad kafića, restorana i tržnih centara bio dozvoljen sve do 21. marta 2020, dakle celih šest dana posle proglašenja vanrednog stanja. Ili, recimo, u svetlu uporedivih iskustava predstavničkih tela drugih zemalja koje su prolazile kroz istu krizu, a na neke od njih i sam US referiše kada govori o opravdanosti uvođenja vanrednog stanja. Tad bi se lako uočilo da je Srbija jedina zemlja u kojoj najviše predstavničko telo nije imalo nikakvih aktivnosti skoro dva meseca. Najzad, US je mogao, recimo, i da se upita kako su se „organizacione mogućnosti“ Narodne skupštine promenile, pa je bilo moguće da se uz sve neophodne zaštitne mere sastane 28. aprila da bi potvrdila uvođenje vanrednog stanja, ali ne i 14. marta da bi glasala o njegovom uvođenju. Kao i da li su „uslovi opasnosti po život i zdravlje ljudi“ bili intenzivniji 14. marta, do kada je bio potvrđen 41 slučaj zaraze na teritoriji Republike Srbije (tog dana šest novih slučajeva) ili 28. aprila, do kada je bilo 8.497 potvrđenih slučajeva (tog dana 222 nova slučaja), a ukupan broj preminulih lica 168.

Da je se US i ovde, makar i nevoljno, upustio u detaljniji postupak „suđenja po činjenicama“, to bi ga dovelo do nesumnjivog zaključka da nije bilo stvarnih faktičkih prepreka da se Narodna skupština, uz poštovanje svih neophodnih epidemioloških mera, sastane i vrši svoju izvornu ustavnu nadležnost proglašenja vanrednog stanja.

***

U ustavnopravnoj teoriji se ustavni sud smatra institucijom koja, vršeći ustavnosudsku kontrolu akata drugih organa vlasti, predstavlja branu potencijalno razobručenom delovanju postojeće skupštinske većine – countermajoritarian institution. Preduzeta pravna analiza odluke US povodom dva ključna, karlšmitovska pitanja (postoje i drugi, nerazmatrani aspekti ove odluke koji su takođe podložni kritici, a o nekima je već pisano ovde i ovde) navodi na pomisao da se, protivno tako ustrojenoj ulozi, srpski ustavnosudski organ na sve načine dovijao ne bi li našao ustavnopravno utemeljenje za postupke vladajuće većine u okolnostima proglašenja vanrednog stanja. Takva načelna pozicija US je, najblaže rečeno, zabrinjavajuća ako znamo da će se pred ovim telom naći brojne ustavne žalbe građana, kao i druge inicijative za ocenu ustavnosti različitih podzakonskih akata kojima je tokom vanrednog stanja odstupano od Ustavom zajemčenih ljudskih i manjinskih prava.

Autor je redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu.

Peščanik.net, 29.05.2020.

KORONA
REFORMA PRAVOSUĐA