Užas koji se ovih dana dogodio u Karlovcu, a dogodilo se preimenovanje Koranskog mosta koji od ovog tjedna nosi ime po postrojbi čiji je pripadnik Mihajlo Hrastov na tom istom mostu smaknuo 13 zarobljenih ljudi, pripadnika JNA, dok ih se četvero spasilo skokom u Koranu, pokazao je koliko je suočavanje s prošlošću bilo površinsko i koliko se lako sklizne u regresiju i atmosferu devedesetih. Da stvar bude gora, preimenovanje je izglasano na dan kad se smaknuće dogodilo i nikakva daljnja obrazloženja o Karlovcu koji doista jeste bio napadnut i proživljavao je traumatične dane te jeseni 1991. neće promijeniti suštinski smisao ove odluke, odnosno njenu motivaciju apsolutnog moralnog cinizma s nacionalističkim pobudama. Da je to tome tako svjedoči i to što je samo dan ranije, nakon što se tjednima iscrtavao, svečano otvoren mural s likom Mihajla Hrastova, sve uz njegovo prisustvo i govor da je on svoje odradio ‘pošteno i muški’. Za neupućene čitatelje, Hrastov je nakon silnih odugovlačenja, otezanje pa poništavanja procesa, za smaknuće zarobljenika osuđen na četiri godine zatvora, od kojih je u zatvoru boravio dvije godine i devet mjeseci. Drugim riječima, da je karlovačko gradsko vijeće doista željelo odati počast postrojbi koja je branila grad, a ne sudjelovati u glorifikaciji zločina, ono bi zabranilo izradu murala ili bi ga na kraju odlukom komunalnih službi prebojilo, što se naravno nije dogodilo pa sada imamo zajedničko djelovanje ulične desnice, ratnih veterana i gradskih vlasti na glorifikaciji zločina.
Jedina stvar koja u čitavoj priči ohrabruje i zbog koje se moramo vratiti malo u prošlost, točnije do Splita, jeste to da je sada otpor čitavoj priči otišao ipak dalje od uobičajenih novinara, pojedinaca i udruga poput Documente ili Inicijative mladih za ljudska prava. Naime, kao i s definitivnom mitologizacijom Franje Tuđmana, podizanjem njegovog spomenika u Splitu svojevremeno, i ovdje je sve počelo u Splitu. Ponajprije odlukom gradskih vlasti da na Splitu 3 postavi spomenik HOS-u, sve s ustaškim natpisom i imenom postrojbe posvećene ustaškom zločincu Rafaelu Bobanu, a nastavilo se daljnjom odlukom da se na rotoru ispred Lore postavi spomenik 72. bojnoj Vojne policije. To što je na kraju natpis ‘Za dom spremni’ uklonjen s prvog spomenika ne znači ništa u čitavoj priči, budući da on služi, ne samo kao okupljalište ustašonostalgičara na dan utemeljenja NDH, nego ima i tu neizrečenu poruku. On je, naime, podignut u čast ljudi koji su upravo u toj ulici najviše izbacivali ljude iz stanova, čime ima isključivu svrhu glorifikacije zločina. Isto vrijedi i za spomenik u Lori, koji je posvećen postrojbi čiji su pripadnici držali tamošnji logor-mučilište. Zanimljiva činjenica jeste da se sve dogodilo dok je na vlasti bio SDP, na čelu s tadašnjim gradonačelnikom Baldasarom. Tako da je Karlovac danas, tek refleksija Splita od prije 8-9 godina. Stoga, kad bismo pokušali pronaći neku ohrabrujuću činjenicu u čitavoj priči, pronašli bismo je u tome da SDP zasluženo odlazi u irelevantnost, ali barem djelomično evoluira, s obzirom da je prestao predlagati i izglasavali ovakve odluke. U Karlovcu su njihovi vijećnici odlučili oportunistički napustiti sjednicu. Druga ohrabrujuća činjenica jeste ta da je četvero vijećnika Možemo i Nove ljevice ostalo do sitnih jutarnjih sati na sjednici gradskog vijeća te glasalo protiv te odluke. Što znači da konačno imamo relevantne političke opcije koje odbijaju sudjelovati u glorifikaciji zločina i kanonizaciji rata. Ta činjenica nije ništa promijenila u krajnjem ishodu, ali je ipak revolucionarna.
Peščanik.net, 24.09.2021.