- Peščanik - https://pescanik.net -

Veliki respirator

Foto: Ivana Tutunović Karić

Dnevnik izvanrednog stanja III

U predsednički kabinet, visokog stropa i belih zidova, ulaze predsednik Vučić i premijerka Brnabić. Oboje su u tamnoj uniformi, utegnuti opasačima, sa crveno-plavim trakama oko desne miške. Na nogama imaju ulaštene oficirske čizme. Malo zastanu kad zatvore vrata za sobom, a onda nastave ka širokom radnom stolu od mahagonija na kome stoji Đinđićeva bista sa kineskom hirurškom maskom preko usta i nosa. Vučić se zavali u fotelju, a Brnabić stane pored njega podbočena levom rukom. Stoji tako mirno, dok on pregleda neke papire.

Kažem vam, Šefe, niste bolju stvar mogli da uradite… Srbija će to umeti da ceni, kad sve ovo prođe… Vučić se trgne i podigne srednjim prstom naočare: Misliš, Ana, ha…? Ne mislim, kaže ona samouvereno: Jednostavno, znam. Zemlja u totalnom karantinu, policija na slobodi, Nestorović u medijima… Pa to ste mogli samo vi… Eh, snebiva se Vučić gledajući prema prozoru, odakle dopire slabašna svetlost, sve su to Kinezi patentirali mnogo pre nas… I da me nije onaj debilni Lončar nasamario na početku, uveli bismo mi to vanredno stanje još za Novu godinu. A on se preko Zemunskog klana kao raspitivao kakvo je stanje u Milanu. Ma idiot, kompletni… I znaš kol’ko bi sad bilo zaraženih u Srbiji…? Nula, odmah ću da ti kažem. Brnabić se ozari kao da joj je sinula nova ideja: Ma pustite sad zaražene i mrtve, Šefe. Ima ko će da brine o njima. Nego pogledajmo mi ovo malo sa ekonomske strane. Vaš ugovor s Kinezima o mašini za proizvodnju maski, to je ono što treba da nas vodi… Pa zamislite kada bismo patentirali i proizvodnju kineskih respiratora u Fiatu Srbija… Čuli ste da je španski SEAT već otvorio proizvodne linije za to? Znam, Ana, znam, klima Vučić glavom, ali za to treba štošta da se unapredi još… Ma jaka mi je to mustra, Šefe. Pričala sam ja s Nestorovićem kod Marića, neki dan, on je negde video kako se to pravi, i znate šta mi kaže, prosto kao bob… Kaže se, ko pasulj, Ana, ispravlja je Vučić dok mu se oko cakli ispod cvikera. Ko pasulj, Šefe, i to onaj veliki. Pa zamislite, ako bi korona potrajala a naša proizvodnja krenula, mogli bismo svet da osvojimo, Šefe… Misliš, ja bih to mogao…, blago je koriguje Vučić dok se pridiže sa stolice.

Odjednom, kada ustane, on je duplo viši od nje. A ko bi drugi to mogao, Šefe, nego vi, ispravlja se Brnabić pokušavajući da ga prati kratkim dvokoracima. Zamislite sva ta gladna tržišta, Šefe… Italija, sever u rasulu, ali polako, biće toga i na jugu… Ni Francuska nije sjajno prošla… Prosto vapi za veštačkim plućima… Pa Španija… Ne može SEAT da podmiri to tržište, znaju to i Španci, a ja sam malo pregledala njihove godišnje bilanse, slabo je to u odnosu na ono što bismo mi mogli, Šefe. Hoću da kažem, Vi… A tek Ujedinjeno Kraljevstvo, pa SAD, Šefe. A čujem da se korona sada širi i po Amazoniji… Zamislite tu divotu, cela Latinska Amerika pod našim maskama, a oni teži slučajevi na našim respiratorima, razume se, intubirani… Tu bi nam Dačić mnogo pomogao oko plasmana…

Vučić je više i ne sluša dok podbočeno prilazi velikom globusu na drvenom postamentu. Ma kakav Dačić, kaže dok izvlači ruke kao kandže kojima bi da zgrabi zemaljski glob, ali onda uspori pokrete i nežno, sasvim nežno, približi dlanove na prstohvat od polutara: Kakvi bakrači, Ana. I ja to isto kažem, Šefe, kada me prozivaju oni sa N1 i Peščanika. Mali su oni, Ana, mali, odsutno dodaje Vučić dok opčinjeno izvlači zemaljsku loptu i nekoliko časaka se upilji u nju, da bi je potom zavrteo na kažiprstu leve ruke. Sa njenom rotacijom, on prsne u smeh: Pa koga, bre, oni zajebavaju, kaže dok baca kuglu uvis. Ona poleti iznad Vučićeve glave i spusti se bešumno na kažiprst njegove desne ruke. Brnabić se malo izmakne kako bi mu otvorila manevarski prostor: Ali, Šefe, nesnosni su. Kidišu kao besni psi. Niko i ništa, ni korona im nije sveta… Posvetiće im se, Ana, polako, pevuši Vučić dok se giba čas napred čas nazad s globom u rukama. A ti novinari, svi će mi oni platiti za koronu i za trućanje kako smo nespremno dočekali ovu epidemiju… Ma kakvu epidemiju, ovu pošast, ovu kugu… Zamislite, Šefe, oni sad ni vašeg prvenca ne ostavljaju na miru… Kažu, ako je on pozitivan, onda biste i vi, šta ja znam, morali u samoizolaciju… Ma ko mi kaže?, pita Vučić zagledan u globus koji obema rukama drži pred sobom, je l’ onaj matori Stojadinović, možda, onaj penzionisani pukovnik što stalno kuka kao baba iz neke selendre kod Mladenovca? Pa znala je Srbija i neke bolje Stojadinoviće od njega, a ovoga ću lično intubirati ne na 14 nego na 140 dana, pa da vidimo kako će onda da se oglašava.

Vučić onda pusti globus da pada, hitro se okrene i otpozadi ga dočeka štiklom čizme: lopta poleti uvis. Ovako ću srediti Stojadinovića, kaže šeretski se smejući, a kada se zemaljski šar dovoljno spusti, on ga pikne levom nogom i doda namršten: A ovako sam sredio Anu Lalić. Jaoj, jeste, Šefe, što je to bilo dobro… Kako su samo propištali u onom Utisku Đilas i Georgijev. Nego, kratko je trajalo, uzdahne Brnabić, a sad se nešto bune i oni iz Brisela… Nek se bune, Ana draga, nasmeje se Vučić pošto ispruži ruke kao Ester Vilijams, pa spojivši dlanove, poskoči i svom snagom udari loptu glavom: Ovako ću da sredim i sve te tanje fajon. Kažu da koristimo koronu za političku kampanju, podjaruje ga Brnabić, zar mi, Šefe, zar Vi? Pa ko onda, ako ne mi, ispravi je Vučić pocupkujući ka svom radnom stolu i bacajući loptu ispred sebe, uvis. Politička kampanja se uvek vodi, i kad su svadbe i kad su sahrane, što reče moj prijatelj Brega. Niko bolje od predsednika Sija nije shvatio koroniranje sveta. Niko! Kad ti kažem. Uz njegovu malu pomoć, veliki srpski respirator će krenuti u svet… Ovim rukama, lično ću da montiram prvi model… Ti vidi da Studio B to snimi, pa neka oni Željkovi fakiri urade postprodukciju i neka to pošalju svima, kaže Vučić pošto se opruži preko svog radnog stola i odbaci zemaljsku loptu uvis. Ona poleti iznenađujuće visoko, otkrivajući visoki zid na kome se nalazi slika ogromnih dimenzija, a na njoj veliki crveno-plavi srpski respirator iz koga zrakasto isijava Moć. Za trenutak, lopta sasvim zakloni respirator, a onda paperjasto lagano krene da se vraća Vučiću, koji je dočeka ležeći na boku. Zamisli tu proizvodnu traku, Ana, respiratori se samo štancuju, a ja ih preuzimam, pakujem i razvozim kamionima i avionima, gde god zatreba… Kao onomad u Pazaru. Gde se malko neko zakašlje, eto nas, eto srpskog respiratora… Korona nam je najveći saveznik kada mislimo da smo najdublje ugroženi od nje. To ti je, moja Ana, hegelovska dijalektika, kaže Vučić dok pimpla loptu nadlanicom: Što su regioni ugroženiji, mi smo politički izraženiji. Pa gledaj – Pomoravlje je crklo. Nišavski i Jablanički okrug, takođe. Kikinda puzi, Novi Sad na kolenima. A Beograd, nasmeje se Vučić pošto se okrene potrbuške i zadnjicom udari loptu, Beograd smo odavno oduvali. Kad „Dedinje” izbacimo iz igre, kad bolnica u Narodnog fronta pukne, kad domovi za stare preplavi korona, znaš ko im samo ostaje, Ana moja draga? Ko, Šefe, ko? Sad ste me skroz zbunili?, pita Brnabić dok se češe po bradi. Pa, mi, premijerko, odgovori Vučić pošto odskoči sa stola na pod: U stvari, ostajem samo Ja.

Lopta nаjednom pukne kao da je Vučić zaboravio da uvuče kandže, a ja se trgnem iz sna i nastavim da ležim, ukočen od straha. Čujem, zvoni fiksni telefon. Il’ je majka, il’ je policija. Mrzovoljno posegnem za slušalicom, drugom rukom protrljam oči i vidim – ipak je policija. Javim se. Jeste li vi taj i taj? Jesam, taj sam. Jel’ se pridržavate? Pridržavam. Jel’ vam dobro ide? Malo kašljem, kažem, a znam da pravim grešku. Pa da vam pošaljemo sanitet za Sajam? Il’ za Kovid ambulantu? Ma ne, nema potrebe, stvarno, nazebao sam malo sinoć na terasi. Čuvajte se. Čuvam se. Naši respiratori samo što nisu. Znam, kažem. Otkud znate? Ma nemam pojma. Recite nam, otkud znate. Ma, lupio sam, bezveze. Dobro, jer respiratori su tajna, znate, državna. Razumem. Bolje da razumete. Doviđenja. Do sutra, kažem, adio. Kod nas se kaže – uzdravlje!

Peščanik.net, 10.04.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)