- Peščanik - https://pescanik.net -

Venecuela – godina odluke

 
Pre nešto više od 25 godina, tačnije 27. februara 1989, desetine hiljada ljudi izašlo je na ulice glavnog grada Venecuele Karakasa kako bi iskazali svoje nezadovoljstvo zbog povećanja cene benzina i neoliberalnih reformi. Vlada Carlosa Andrésa Péreza brutalno je ugušila proteste. Prema nezvaničnim podacima ubijeno je 3000 ljudi. Ovaj dan je u istoriji zapisan kao Caracazo i bio je ključni događaj u političkom razvoju tadašnjeg oficira, a kasnije predsednika Huga Cháveza. Na neki način, ovaj dan je označio početak kraja neoliberalne ere u Venecueli.

Danas, godinu dana od Chávezove smrti, desetine hiljada vladinih protivnika protestuju protiv „socijalizma 21. veka“. Pod sloganom La Salida – izlaz ili početak – zahtevaju odlazak Chávezovog naslednika Nicolása Maduroa. Situacija se zaoštrava još od kako su 12. februara, posle velikih demonstracija, ubijeni dva protivnika i jedan vladin pristalica. Gotovo svakodnevno na ulice izlaze protivnici, ali i pristalice vlade. Prema zvaničnim podacima, do sada je tokom protesta poginulo 29 osoba,[1] a kraj protesta se ne nazire. Heinz Dietrich, bivši Chávezov savetnik i „pronalazač“ socijalizma 21. veka, još početkom marta u razgovoru za Spiegel prognozirao je da „Maduro neće izdržati ni osam nedelja“.[2] Trenutno zaoštravanje situacije u Venecueli je veoma opasno po vladu, a time i za celokupni čavistički pokret. Doduše, protesti nisu obimniji od ranijih demonstracija opozicije, ali se razlikuju po trajanju i snazi. Uz to, zadesili su vladu u veoma osetljivom trenutku, jer godinu posle Chávezove smrti postaju vidljive protivrečnosti čavizma.


Predsednik bez harizme

Bolivarska revolucija je Chávezovom smrću izgubila svoju ključnu ličnost. Iako je popularni komandante preporučio svog bliskog saradnika Nicolása Maduroa kao poželjnog naslednika, on je izbore dobio sa veoma tankom većinom. Za godinu dana koliko je na vlasti, Maduro nije uspeo da izađe iz Chávezove senke i razvije sopstveni prepoznatljiv politički profil. Umesto toga, Maduro neprestano pokušava da kopira svog prethodnika, delujući pri tome prilično trapavo. Bivšem sindikalnom vođi nadostaje harizma koju je Chávez imao u izobilju. Iako trenutno nema naznaka da će se vlada raspasti, mnogi sumnjaju u to da se na dugi rok mogu održati na okupu heterogene struje i grupe u čavizmu – siromašni, vojska, levičarski sindikati i delovi srednjeg sloja.

Ovome treba pridodati nove, daleko ozbiljnije probleme. Nasilje i kriminal su tokom Madurovog mandata znatno porasli. U Venecueli je u 2013. 25.000 ljudi umrlo nasilnom smrću, što čini prosek od 79 mrtvih na 100.000 stanovnika i to je jedna od najviših stopa ubistava na svetu.

Uz to se ekonomska situacija u poslednjih godinu dana znatno pogoršala. Dolazi do redovnih nestašica hrane i robe za svakodnevnu potrošnju. Međutim, daleko ozbiljniji problem je visoka inflacija, kojom su uprkos porastu minimalne zarade najteže pogođeni najsiromašniji slojevi. Godišnja inflacija pod Chávezom se kretala oko 22 odsto, da bi pod Madurom postigla rekord od 56 odsto.


Procvat crnog tržišta

Žestoke rasprave se vode o tome ko je odgovoran za trenutnu situaciju. Opozicija optužuje Madura za ekonomsko-politički neuspeh i birokratsko opterećenje proizvodnje i ekonomije. Sa druge strane, venecuelanska vlada okrivljuje gornji sloj da sabotira ekonomiju iz političkih razloga kroz valutne špekulacije na deviznom tržištu, šverc i gomilanje nepotrebnih zaliha.

Sociolog i stručnjak za Venecuelu Gregory Wilpert smatra da su obe verzije donekle tačne. Paradoksalno je to što je finansijska i ekonomska politika vlade doprinela nastanku upravo onih ekonomskih problema sa kojima sada pokušava da se izbori. Chávez je još 2003. uveo sistem deviznog kursa pod snažnom državnom kontrolom. Američki dolar je prodavan samo u posebnim prilikama, što je dovelo do eksplozije deviznog crnog tržišta, na kome je kurs dolara danas desetostruko veći od zvaničnog od 6,3 bolivara. Ova ogromna razlika donosi unosnu zaradu – bolivari se razmenjuju za dolare po zvaničnom, povoljnijem kursu, a onda se prodaju na crnom tržištu za desetostruku vrednost. Drugi način zarade je uvoz roba po zvaničnom krusu, koje se zatim prodaju po kursu koji važi na crnom tržištu.

Sve ovo dodatno podgreva inflaciju i povećava nestašice, a sistem devizne kontrole podstiče korumpiranost državnih službenika.

Predsednik Maduro pokušava da spreči ovu praksu kontrolom cena, za šta mu je parlament početkom novembra odobrio posebne nadležnosti u trajanju od jedne godine. Vlada takođe razmatra popuštanje deviznih kontrola i ponovno uvođenje trgovine devizama u ograničenom obimu.

Međutim, ove mere ne dotiču centralni problem venecuelanske ekonomije – gotovo potpunu zavisnost od izvoza nafte. Naftna ekonomija generiše praktično sve prihode od izvoza i čini jednu trećinu BDP-a. Ni Chávez, a sada ni Maduro nisu uspeli da prihode od nafte produktivno investiraju za proširenje industrijskih kapaciteta i modernizaciju naftnih postrojenja. Doduše, poljoprivredna proizvodnja je u poslednjih nekoliko godina znatno porasla, ali je porasla i tražnja usled sveobuhvatnih Chávezovih socijalnih programa. Venecuela zadovoljava oko 70 odsto svojih potreba za hranom kroz izvoz. Uprkos tome, vlada planira da smanji subvencije za benzin.


Ko protestuje?

Ne protestuju svi Venecuelanci protiv vlade. U pitanju su pre svega dobrostojeći studenti, zabrinuti zbog porasta kriminala, nestašica i korupcije. Iako oni čine samo deo venecuelanskih studenata, njihovim prigovorima treba posvetiti posebnu pažnju. Paušalno žigosanje svih ovih ljudi kao fašista i odbacivanje protesta kao pokušaja puča orkestriranog iz SAD, što vlada trenutno čini, nikako ne odgovaraju istini.

Doduše, ovde je teško govoriti o isključivo mirnom masovnom pokretu. Iako većina mirno protestuje, manje grupe demoliraju javne zgrade ili vozila javnog prevoza, podižu ulične blokade i sukobljavaju se sa policijom, koja odgovara suzavcem i gumenim mecima.

Uz to, među protestantima se nalaze snage koje bi Madura, demokratski izabranog predsednika, želele da oteraju sa vlasti po svaku cenu. Odmah po početku protesta, vođstvo je preuzelo radikalno krilo opozicionog saveza „Sto za demokratsko jedinstvo“ (MUD), a pre svih poslanica María Corina Machado i Leopoldo López, predsednik desničarske partije „Voluntad Popular“. Machado i López ne prezaju od radikalnih mera, što se videlo još 2002, kada su učestvovali u neuspelom puču protiv Cháveza.[3] Tačno je i to da su brojne opozicione organizacije, među njima i nevladina organizacija Marie Machado „Súmate“, finansirane od strane fondacija američke vlade.[4]

Koliko je situacija napeta pokazuju i potezi venecuelanske vlade, koja je sredinom februara proterala troje službenika američke ambasade, optuživši ih za podršku grupama nasilnih studenata. Međutim, policija takođe primenjuje represivne mere prema demonstrantima. Državno tužilaštvo trenutno vodi istragu u 25 slučajeva zbog povrede ljudskih prava i namerava da ispita još 40 slučajeva predloženih od strane nevladine organizacije „Foro Penal“.


Čija je nafta?

Ključno pitanje iza protesta je kako preraspodeliti prihode od venecuelanskih nalazišta nafte, najvećih na svetu. Od kako je Chávez povećao državnu kontrolu nad naftnom kompanijom PDVSA i na taj način deo naftnih prihoda usmerio ka najsiromašnijim slojevima stanovništva, elita je praktično isterana iz državnih institucija i iz učešća u preraspodeli ovog kolača.[5] Doduše, kao što je i ranije bio slučaj, bogati se nova državna birokratija, takozvana boliburžoazija, a korupcija cveta. Uprkos tome, veliki deo stanovništva je imao koristi od vladine politike preraspodele. Stopa siromaštva i nejednakosti je u poslednjoj deceniji drastično smanjena.

Zbog toga većina birača i dalje podržava vladu, iako su zabrinuti zbog inflacije i kriminala. Međutim, poučeni iskustvima iz neoliberalnih 90-ih, mnogi su svesni šta može da se dogodi ukoliko opozicija dođe na vlast. To je jedan od razloga zašto je čavistička vlada pobedila na 12 izbora u poslednjih 15 godina.

To je izgleda shvatio i jedan deo opozicije. Henrique Capriles, koji je kao kandidat opozicije tesno izgubio od Madura, tokom protesta zastupa znatno umereniju poziciju od Machado i Lópeza. On smatra da je promena vlasti nemoguća bez podrške stanovnika iz siromašnijih gradskih četvrti. Sam Caprilles je isprva odbijao da prizna Madurovu pobedu na predsedničkim izborima i pozivao je na proteste, tokom kojih je 10 vladinih pristalica izgubilo život.

To što su poslednjih nekoliko nedelja vodeću ulogu u opoziciji preuzeli njeni radikalni delovi, rezultat je pre svega ubedljive pobede vlade na komunalnim izborima u decembru. Zato je opozicija izgubila strpljenje. Od Chávezovog dolaska na vlast pre 15 godina, opozicija nije uspela da pobedi čavizam demokratskim putem. Sledeća prilika će se ukazati tek na izborima za kongres sledeće godine ili na polovini Madurovog mandata, kada je prema ustavu moguće organizovati referendum za njegov opoziv. Većina građana Venecuele podržava ovaj put. Prema anketi privatnog instituta za istraživanja javnog mnjenja Hinterlaces, tri četvrtine ispitanika smatra da se odluka o smeni vlade može doneti samo demokratskim putem. Međutim, izgleda da neki delovi opozicije ne žele da čekaju. Opozicioni savez MUD je krajem februara odbio poziv vlade na pregovore. Maduro je onda predložio posredovanje od strane Unije južnoameričkih država (UNASUR). Sada se čeka odgovor opozicije.

Nezavisno od ishoda protesta, ukoliko čavisti ne počnu da rešavaju probleme u Venecueli, dugoročno bi mogli da izgube pristalice što bi moglo da označi kraj bolivarske revolucije. Bio bi to težak udarac i veliki poraz za projekat Južne Amerike koja brine o interesima najsiromašnijih. Neoliberalne zemlje, poput Kolumbije, Čilea, Meksika i Perua, dugo i ozbiljno rade na formiranju ekonomskog saveza. Naredne godine će doneti odgovor na pitanje kome pripada budućnost Južne Amerike.

 
Anne Britt Arps, Blätter, april 2014.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 03.04.2014.

———–    

  1. Stanje na dan 18.03.2014. Aktuelizovana lista stradalih i bliže informacije o smrtnim slučajevima mogu se pronaći na Jan Kühn, Wer sind die Toten in Venezuela?, http://amerika21.de/, 28.02.2014.
  2. Proteste in Venezuela: „Maduro bleibt höchstens noch acht Wochen an der Macht“, Interview mit Heinz Dieterich, Spiegel, 03.03.2014.
  3. Oboje su potpisali takozvani Carmona dekret kojim je aprila 2002. Chávezova vlada privremeno srušena.
  4. Vidi Marc Weisbrot, Venezuela is not Ukraine, u The Guardian, 04.03.2014, i Julia Buxton, The Real Significance of the Student Protests, u „venezuelanalyisis“, 21.02.2014.
  5. Zbog stalnih prihoda od nafte, Venecueli ne preti bankrot, Marc Weisbrot, Sorry, Venezuela haters: this economy is not the Greece of Latin America, u The Guardian, 07.11.2013.