- Peščanik - https://pescanik.net -

Vlada dezorijentisana u krizi (II)

U prošlom delu sam započeo analizu mera Vlade Srbije vezanih za ekonomsku krizu. Bilo je reči o intelektualnoj konfuziji izjava ministara i Vlade o ekonomskom značaju mera. Specifično je bila reč o garantiji bankarskih uloga do 50.000 evra, ukidanju poreza na kapitalnu dobit, programu od tzv. 122 milijade dinara i prodaji 51% NIS-a. U ovom nastavku će biti reči o poslu sa Fijatom, zajmu od MMF, najavi radova na koridoru 10, emitovanju dužničkih hartija države i snižavanju referentne kamatne stope NBS.

Posao sa Fijatom se može okarakterisati kao dobar za Kragujevac, a loš za Srbiju. Za Kragujevac je dobar jer bi nastalo par hiljada radnih mesta, a onda bi profitirali i drugi sektori, ugostiteljstvo, trgovina, stanogradnja, dakle bilo bi lokalnih efekata agregatne tražnje, lokalne javne finansije bi bile ojačane itd. Posao je međutim loš za Srbiju, jer njene poreske platiše sa nekoliko stotina miliona evra treba da subvencionišu ovaj posao, inače ga ne bi ni bilo. Pregovori o poslu su se odvijali u proleće 2008, kada je Fijat imao relativno manji pad prodaje svojih automobila, ali na početku 2009. taj pad se povećao i Fijat je odlučio da odloži ovaj posao za neka bolja vremena. To je racionalan potez, jer ulazak u ulaganje i proizvodnja automobila za lager ne bi bili rešenje. Problem je u tome što srpske vlasti nemaju snage da priznaju odluku Fijata, nego i dalje šire optimizam po sistemu „samo što nije“. Da bi se stvar još više zamaglila, Vlada je donela odluku da subvencioniše prodaju modela Punto. Ako je to ekonomski dobar potez, zašto Vlada ne subvencioniše i zamenu frižidera, televizora, klima uređaja, drugih modela automobila i druge trajnije potrošne robe? Naravno da to ne radi, jer bi to bilo ekonomski besmisleno, kao što je i subvencija Punta ekonomski besmislena i politički nepravična. Njen smisao je u demagogiji, da se pokušaju malo zamajati interesne grupe oko Kragujevca, dok Fijat nekako ne odmrzne svoju odluku. Do tada, siromašne poreske platiše u Srbiji će subvencionisati bolje stojeći deo građana koji su u stanju da kupi novi Punto. Ako prodaja i uz ovu pomoć uopšte bude išla.

Pregovori sa MMF su vođeni u vreme kada su u i oko Vlade prevladavala ubeđenja da nam kriza ne može ništa. Pa je Vlada od MMF tražila samo oko 400 miliona evra. U međuvremenu su vlasti samo u tri zadnja meseca 2008. potrošile oko 1,4 milijarde evra na odbranu kursa dinara, a u januaru 2009. još oko 400. Dakle, to što su tražili od MMF je dovoljno za oko mesec dana odbrane kursa. Ideja da se kurs brani nije posebno uverljiva. (U međuvremenu je stiglo priznanje da je raniji aranžman nedovoljan i to i sa strane MMF i sa strane Vlade.) Usput, efekat trošenja deviza je samo odlaganje neminovnog – pada vrednosti dinara. To doduše akterima na domaćem tržištu pruža priliku da se prilagode, tj. oslobode dinara, ali je cena te pogodnosti dosta visoka.

Najava radova na koridoru 10 u vrednosti od skoro 500 miliona evra je skoro za Riplija. Tih najava je i proteklih godina bilo mnogo, a urađeno je jako malo, ispod 10% od onoga što je ostalo da se uradi, a to je bar još 300 kilometara. Tako i ovo može ostati samo jedna od mnogih najava, dakle prazne reči koje ne prate dela. Ono što je vredno pažnje je da se takvo obećanje daje sada, kada je cena zaduživanja mnogo viša nego proteklih godina. A od promena 2000. je proteklo osam godina, kada su prilike za zaduživanje bile povoljnije nego danas. Kao da nešto mora da se radi onda kada je najskuplje, tj. najmanje isplativo. Naravno, opet se ništa neće raditi, ali i puka deklaracija da se želi raditi sada nije dobra.

U svetlu prethodnog i mnogih drugih najava Vlade da će se baciti u potrošnju na raznim stranama, posebno je zanimljiv naredni potez. Šestog februara država je počela da prodaje svoje zapise uz kamatu od 16% na godišnjem nivou. Zanimljivo je da su tih dana kada su emitovane ove dužničke hartije neki ministri ponavljali u medijima da u budžetu ima dovoljno novca i da emisija nije izvedena zbog budžetskih teškoća. Ako je tačno da u budžetu ima dovoljno novca i bez emisije, onda je emisija besmislica, čista šteta za javne finansije, zbog koje bi neko morao da odgovara. Jer zašto bi država plaćala 16% kamate, ako tako prikupljena sredstva neće da iskoristi. Bojim se da je istina obrnuta. Izgleda da su budžetski prihodi dramatično pali poslednjih nedelja i da Vlada ovaj novac čeka kao ozebao sunce. U međuvremenu je probala sa štampanjem novca, pa je u prvoj polovini januara kurs evra u odnosu na dinar naglo porastao, a upravo doznajemo da je jedna od posledica emisije i vrlo visoka inflacija u januaru – čak 3%. To na godišnjem nivou daje skoro 50%. Dakle, ako je novca bilo i bez emisije zapisa, onda nas neko laže. Biće da je istina sasvim drugačija, da budžet vapi za sredstvima.

Deseto, NBS je snizila referentnu kamatnu stopu sa 17,75% na 16,5%. Tako je referentna kamatna stopa viša od kamate koja se daje na državne zapise. NBS je malo snizila kamatnu stopu da bi oslabila pritisak pod kojim je bila, da bi omogućila veće sniženje. Veće sniženje je teško napraviti u situaciji kada je inflacija na godišnjem nivou dvocifrena i u porastu. Da je stvarno nezavisna, NBS bi morala da još podigne referentnu stopu, a ne da je snizi. Snižavanje kamatne stope vodi NBS u nekonzistentnost, jer time slabi dinar, dok na drugoj strani pokušava da ga jača, time što ga kupuje na tržištu i time sprečava njegov brži pad. A dalje  snižavanje kamatne stope je nekonzistentno sa ukidanjem poreza na kapitalnu dobit od štednje. Prva mera destimuliše, a druga stimuliše štednju. Da ne pominjem da subvencije koje država daje deluju inflatorno, a NBS pokušava da vodi antiinflatornu politiku.

Dakle, ako se baci pogled na mere koje je Vlada povukla da bi ublažila delovanje krize, onda postaje jasno nekoliko stvari. Prvo, te mere su povučene, a da prethodno nije napravljena dijagnoza o tome šta je problem i koje su njegove dimenzije. Drugo, mere su uglavnom populističke, tek da se nešto uradi. Treće, suština ogromne većine mera je besomučna državna potrošnja. Ona je besmislena, jer država umesto da radi reforme i tako „privlači“ ulaganja u privatni sektor, naduvava državnu potrošnju da bi kompenzovala pad privatnog sektora. Ta kompenzacija ne funkcioniše, jer su efikasnost i sistem podsticaja u privatnom i državnom sektoru različiti. Time će država samo potpirivati inflaciju i zaduživati se u vreme kada je cena kapitala visoka. To je čista štetočninska politika, ali tu su režimski mediji i vladin petočlani „tim stručnjaka“ da sve to opravdaju. Oni će, kao kod Laze Lazarevića, reći da će „sve to narod pozlatiti“. Četvrto, mere su jako slabe. One neće imati očekivane pozitivne efekte, nego se svode na uzimanje jednima da bi se dalo drugima, tj. na preraspodelu siromaštva. Japan je u poslednje dve decenije, da bi se vratio na put rasta asfaltirao i poslednju stazu u zemlji, potrošio 6300 milijardi dolara u poslednjih 17 godina na javna ulaganja i dogurao javni dug na neverovatnih 180% od BDP, ali se ekonomija nije pokrenula. Da li Obama i naši lokalni likovi žele da se uvere da isti recept neće raditi ni u SAD, ni u Srbiji? (Da Obamin paket može da da neke rezultate, berza bi rastom to već signalizirala.) Peto, neke mere su međusobno kontradiktorne, jedne deluju u jednom, druge u drugom pravcu. To navodi na pomisao da vlasti ne znaju šta rade ni kuda bi trebalo da idu. Naravno, to im dalje obara autoritet, koji ionako nije veliki.

Možda će neko na kraju reći. „Dobro, analiza je možda u redu, ali to je samo kritika“. Šta bi bilo smisleno da se uradi? O tome ću nešto reći u narednom tekstu.

 
Peščanik.net, 11.02.2009.

Srodni linkovi: