- Peščanik - https://pescanik.net -

Vladalac kao predmet želja

Foto: Slavica Miletić

Najugledniji srpski šarlatan Nestorović svim silama brani svoju ulogu epidemijskog klovna i predsednikovog šarmantnog udvarača. Postao je neizbežni dnevni prizor, čovek čije smo blesave hipoteze o nemogućem već prihvatili kao sam život u svojim bolesnim oblicima i razvoju ka fantastičnom besmislu.

U gomili ljudi, koji se pretvaraju u bilo šta ne bi li ih uočio ON, teško je primaći mu se na osvajačku blizinu. Konkurencija neopisivih pajaca i neumornih laskavaca pod prozorom dvora pretvara se u opskurni turnir poniznosti. Podaništvo i javna udvaračka veština dobijaju u Srbiji potpuno nove oblike, i usklađeni su sa zavodničkim idejama svakog neostvarenog prosca najpoželjnije srpske mlade.

Takvi ne traže ništa manje nego ruku voljenog predsednika.

Nestorović preti da će tužiti sve koji ga surovo zajebavaju. Tvrdi da je bolovao od korone, ali samo uz blagotvorni proliv koji je pročistio njegovu ličnost. Njuz net iznosi mogućnost da je šarlatan bio mrtav neko vreme, naročito poslednjeg dana svoje privremene smrti.

Ponovo oživljeni zabavljač virusa izneo je teoriju konačne odbrane: to nisu napadi na njega nego na Vučića, bez koga negdašnji lekar ne može da zamisli dan.

Možda Zoran Babić i dalje ima izvesnu prednost. Kao urolog amater još pre skoro pet godina zapazio je kako njegov nedostižni ne odlazi u toalet. Biće lišeno potrebe da stane uz pisoar ili čučne kad mora a ne mora nikada, svakako ima božanske odlike. Tada je izrekao svoju životnu misao: „Ja vam se divim i mentalno i fizički…“ Posle toga Babić može i sme sve, ali ne može da padne.

Glumac Lazar Ristovski je razmrsio najveću srpsku misteriju, koju je otkrio analizirajući poslove oko testisa. Pa je rekao: Samo je Vučić političar, svi drugi su mrsomudi. Kako se to mrsi, kojim sredstvima, da li ta klatna mrse na sebi ili drugima? Kakva pustoš ostaje iza mrsilaca Laza nije stigao da objasni, jer je dobio nove projekte.

I glumac Lepomir Ivković smatra da je Vučić već dostigao Karađorđa i Miloša, a da su oni živi, uveren je umetnik, priznali bi mu da je veći od njih, pošto manji ne može da bude.

Vulin se udvara bez prekida, bezobzirno, servilno, klizavo, priglupo, uporno, dosadno, ali nikada ne izlazi iz vidokruga. Ne zna se da li je prišao dovoljno blizu za konzumaciju svojih nadljudskih napora. Ali, tu je, samo mu ostaje da sa dve čađave dvocevke obali svadbarsku jabuku.

Miki Manojlović samo jednom i dobio je avion sa svojim imenom.

Ni Ana Brnabić, devojka poreklom iz zidarskog crnotravskog kraja, nije bez osvajačkog talenta. Izrasla je u opakog zavodnika, spremnog da energično rasteruje čopore nasrtljivih udvarača oko predmeta svih svojih želja.

Ima tu i sitnih bekrija i čaršijskih švaleraša, kokošara i šibicara i uglednih robijaša, koji ga javno ljube. Oni (one) se zadovoljavaju malim sinekurama i neprekidnom tabloidnom pažnjom.

Patrijarh je još pre nekoliko godina proglasio Vučića božijim sinom. Nebesko poreklo najpoželjnije simboličke mlade samo podstiče misteriju o njenoj ili njegovoj nedostižnosti, to je ovde svejedno. Ali vodećeg sveštenika dovodi u poniznu poziciju sluge božijeg poslanika, vrhovnog komandanta svega, pa i Crkve.

Politika (1. jun) donosi neopisivo sluzav udvarački tekst. Pretendent na bliskost je izvesni Dragoljub Kojičić, predstavljen kao politički pisac (?). Pisac tvrdi da se u Davosu Vučić pokazao kao izvrsni poznavalac literature Tomasa Mana i tumačenjem Čarobnog brega, posebno junaka Hansa Kastorpa, potpuno opčinio novinare.

No, to je samo početak laskanja: „Ako bi Šuman i Mone (zašto baš oni, prim. Lj. St.) danas ponovo došli u Evropu, pomislili bi da je Vučić njen vodeći promoter…“ Kako Kojičić zna šta bi Šuman i Mone pomislili kad nikoga osim Vučića ne bi videli, osim da je vodeći promotor.

On je siguran da se danas ne može govoriti samo o zlatnom dobu Srbije, nego o nečemu što je mnogo značajnije: zlatnom preseku. Da li je na ovo mislio strastveni udvarač u nameri da rastera ostale mačke, znate već odakle: Zlatni ili božanski presek predstavlja najsavršeniju proporciju rastućih oblika u prirodi! Gde je, zaboga i u kome Kojičić uočio tu božansku proporciju rastućih oblika?

To nije samo zlatni presek, kaže udvarač koji je magareći uporan, nego „prustovski govoreći pronađeno vreme‚ da ostvarimo svoje živote…“

I ovde je Kojičić isklizao iz pokušaja da amaterskom literarnom parabolom napravi ozbiljan servilni iskorak. Prust naime svoje vreme pronalazi u beskonačno mnogo različitih svetova, isključivo kroz umetnost, ne napuštajući pritom svoju fizičku hermetičnost i stvaralačku melanholiju. Kakve to veze ima sa ovakvim Vučićem i delom sveta koji je lično razorio, i to još čini uz slepu i ovako maloumnu apologiju? Šta je dovelo političkog pisca koji sebe smatra ozbiljnim, do ovakvog etičkog sloma?

Babić se bavio natprirodnim sposobnostima idola koji nikada ne mokri, Lepomir ga je izdigao iznad Crnog Đorđija i Miloša, Brnabić misli da je u moći da svakome promeni orijentaciju. Kojičič se ozbiljno nameće kao sumnjivi pisac inovator u udvaračkom naumu. Uz Vučića je metnuo Mana, Šumana, Monea i Prusta, što je samo po sebi urnebesna budalaština. Ali ima smisla. Inače ne bi bilo tako gadno i nepodnošljivo.

No čija će biti mlada?

Ničija. Umreće sama. Udvarači će posle ukopa starice, otkrivši da strasti više nema, pokušati da se otresu svojih tupih ljubavnih poduhvata, pa će ih brisati iz pamćenja. Poricaće da je to njihovo, reći će da su sramne pohvale za nitkova samonikle i slučajno povezane sa njihovom časnim imenima i biografijama.

No ipak, valja čitati i pamtiti šta danas pišu i govore ti nekadašnji kandidati za ljude, beznadežno zaljubljeni u ništavilo.

Peščanik.net, 02.06.2020.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)