- Peščanik - https://pescanik.net -

Yad Nashem

Zašto se premijer Republike Srpske Milorad Dodik žrtvama genocida otišao pokloniti u memorijalni centar Yad Vashem u Jeruzalemu, kad mu je Srebrenica mnogo bliža? Zašto je trebalo potrošiti nekoliko dana, nekoliko hiljada kilometara i još nekoliko stotina hiljada novaca za putovanje u daleki Izrael, sve da bi se poklonilo uspomeni na žrtve nacizma, kad se gotovo istovremeno samo dvadesetak kilometara od Banjaluke obilježavala osamnaesta godišnjica raspuštanja zloglasnog logora Omarska?

“U Omarsku, Manjaču ili Srebrenicu otići ću kad Bošnjaci raskrste sa srebreničkim mitom, jer bih u protivnom bio dio propagandističke mašinerije i specijalnog rata protiv Srba i Republike Srpske”, odgovorio bi premijer Republike Srpske, pa napravio značajnu pauzu i smireno objasnio: “Naše srpsko čovjekoljublje obavezuje nas izraziti žaljenje za nevine žrtve, ali smo istovremeno obavezni voditi računa i o tome da se taj naš iskreni gest ne zloupotrebi u propagandističke svrhe suprotne srpskim nacionalnim interesima. A upravo takav efekt proizveli bismo da sam otišao u Omarsku.”

Tipični Milorad Dodik. “Nacionalni interes” ispred “čovjekoljublja”, “specijalni rat” i “propagandistička mašinerija” ispred “žaljenja” i “iskrene geste”, “srebrenički mit” umjesto “nevinih žrtava”. Toliko puta smo to čuli.

Pa ipak, Milorad Dodik ovako nešto nikada nije rekao. Barem ne tim riječima. Barem ne na pitanje zašto je otišao u Jeruzalem, a ne u Omarsku.

Da mu, međutim, ponudite odgovore na pitanje zašto je otišao u Jeruzalem, a ne u Omarsku, sam bi Milorad Dodik – pitajte ga – zaokružio c): “jer bih bio dio propagandističke mašinerije i specijalnog rata protiv Srba i Republike Srpske”.

A za to pak što Milorad Dodik te riječi nije izgovorio, samo su dva razloga: 1) zato što ga to nitko nije pitao, i 2) zato što je prije & umjesto njega na to pitanje odgovorio Anto Đapić, u to vrijeme predsjednik Hrvatske stranke prava.

“U Jasenovac ću otići kad Srbija raskrsti s jasenovačkim mitom, jer bih u protivnom bio dijelom propagandističke mašinerije i specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata”, odgovorio je Anto Đapić s proljeća 2007. godine, kad ga je na povratku iz Izraela novinarka “Slobodne Dalmacije” pitala zašto je otišao u Yad Vashem, a ne u Jasenovac. “Naše hrvatsko čovjekoljublje obvezuje nas izraziti žaljenje za nevine žrtve, ali smo istodobno obvezni voditi računa i o tome da se ta naša iskrena gesta ne zlorabi u propagandističke svrhe suprotne hrvatskim nacionalnim interesima. A upravo bismo takve učinke polučili da sam otišao u Jasenovac.”

Tri godine nakon Ante Đapića u Yad Vashemu se, eto, poklonio i Milorad Dodik. U međuvremenu, cijele kolone stranačkih izaslanstava, parlamentarnih delegacija, visokih crkvenih otaca i državnih funkcionera slijevale su se sa Balkana u Jeruzalem, stoje Hrvati i Srbi pognutih glava u dugačkim redovima pred Memorijalnim centrom Yad Vashem i suzama ispisuju dirljivi in memoriam u Knjizi dojmova & utisaka.

Onda, sve tako očiju crvenih od neukrotivih suza i čela modrih od lupanja o Zid plača, stišću čvrstu ruku izraelskog predsjednika Shimona Peresa, slikaju se za novine i vraćaju kući noseći pod rukom naramak suvenira, papirnate jarmulke, plastične menore i snažnu podršku predsjednika Peresa i izraelske države Hrvatskoj/Srbiji/Republici Srpskoj na putu u Europsku uniju/diplomatskoj borbi za Kosovo/državnosti i suverenitetu Republike Srpske.

Fascinantna je ta iznenadna ljubav hrvatskih i srpskih nacionalista prema Izraelu. I jedni i drugi, primijetili ste, na svojim će hodočašćima Svetom zemljom upoznati židovske prijatelje s istom biblijskom sudbinom svojih naroda, Hrvata bez države i Srba u pogromima, njihovo ih iznenadno hrvatsko-srpsko “čovjekoljublje obavezuje izraziti žaljenje za nevine žrtve”, ali ovoga puta bez onog hrvatsko-srpskog “ali”: samo u Izraelu, u Memorijalnom centru Yad Vashem, Hrvati i Srbi iz nekog razloga nisu “istovremeno obavezni voditi računa i o tome da se ta iskrena gesta ne zloupotrebi u propagandističke svrhe suprotne nacionalnim interesima”. Možda i zato što je obredno plakanje nad nevinim žrtvama holokausta zapravo isključivo u tome, kako se zove, nacionalnom interesu.

I jedni i drugi, naime, i Hrvati i Srbi, do imbecilnosti se dive čvrstoj ruci izraelske države u rješavanju svojih unutarnjih problema s Palestincima, i desnu bi ruku dali da imaju istu takvu. Zato su prošle godine izraelskoj agresiji u Gazi oduševljeno aplaudirali najveći hrvatski i srpski nacionalisti i šoveni, isti oni što bi desnu ruku u vatru stavili da je u Jasenovcu greškom ubijena šačica srpskih terorista i slučajno s njima par Židova, a u Srebrenici da je bila tek saobraćajna nesreća, kad je ono kamion iz humanitarnog konvoja sletio u jarak, pa ispala masovna grobnica. Isti oni, na kraju krajeva, što bi – da je danas 1941. – Hitleru iz Zagreba slali dugačke željezničke transporte, a iz Beograda oduševljene telegrame da je Srbija prva Juden-frei zemlja u cijeloj Europi.

Zbog toga je iznenadni filosemitizam hrvatskih i srpskih nacionalista slobodan od tuđih “zloupotreba u propagandističke svrhe”: zato što je u propagandističke svrhe već zloupotrebljen. Malo je što u ovih naših nesretnih dvadeset godina stoga tako odvratno kao filosemitizam raznih đapića i dodika. Neće Đapić ni okom trepnuti kad kaže kako je suđenje upravitelju jasenovačkog logora Dinku Šakiću “montirani proces”, neće Dodik ni obrvom zaigrati kad kaže da u Srebrenici nije počinjen genocid, ili kad otkrivajući spomenik haškom optuženiku Momiru Taliću, nekadašnjem načelniku Glavnog štaba Vojske RS, dan uoči godišnjice Srebrenice kaže kako je “Talić dao nemjerljiv doprinos slobodi srpskog naroda i stvaranju Republike Srpske”.

A onda će obojica, držeći se za ruke, otići u Yad Vashem, daleko od Jasenovca i Srebrenice, daleko od Gradiške Stare i Omarske, da tamo neutješno plaču nad žrtvama genocida.

Na to ih obavezuje, jasna stvar, njihovo nadaleko poznato hrvatsko-srpsko čovjekoljublje, obavezuje ih njihova prigodna ljudskost izraziti žaljenje za nevine žrtve. U tom perverznom obratu, nacionalforenzičari što izravno negiraju holokauste u vlastitim dvorištima ne samo da nisu, klanjajući se ubijenim Židovima, “obavezni voditi računa o tome da se ta iskrena gesta ne zloupotrebi u propagandističke svrhe suprotne nacionalnim interesima” – oni su upravo obavezni voditi računa da se ta gesta pametno zloupotrebi. Teško da je uopće moguće teže uvrijediti spomen na šest milijuna pobijenih Židova.

Jasno je onda i zašto balkanski dodici moraju voditi računa da slučajno na putu za Jeruzalem ne nabasaju na neku masovnu grobnicu u svom dvorištu: zato što u njima više nisu Židovi, nego neke druge takozvane “nevine žrtve”. One koje u tim grobnicama leže protiv svakog nacionalnog interesa vlasnika parcele.

Zato je, eto, Srebrenica mnogo dalja od Jeruzalema, hiljadama kilometara dalje, na kraju svijeta, tamo gdje Bog svoga nema, a Dodik ni ne traži. Zato je Omarska, samo pola sata vožnje od Banjaluke, tako predaleko da brže i lakše živ čovjek, Srbin i premijer stigne na ritualno klanjanje šezdeset pet godina mrtvim Židovima u Yad Vashemu, nego na obilježavanje osamnaeste godišnjice raspuštanja logora u obližnjoj Omarskoj.

Zato će, najzad, Milorad Dodik prije stići u Yad Vashem nego se pokloniti Jadu Našem.

Nezavisne novine, 18.08.2010.

Peščanik.net, 19.08.2010.

SREBRENICA