- Peščanik - https://pescanik.net -

„Z“

Autobuska stanica u Izijumu kraj Harkiva posle ruske okupacije, foto: Оксана Іванець, Світлана Кирган / АрміяInform / Wikimedia Commons

Delovi iz autorove nove knjige „Russia Against Modernity / Rusija protiv modernosti“, Polity Press, 2023. Izbor je preuzet iz časopisa Noema, 10.1.2023.

Kada su u februaru 2022. godine ruski tenkovi i kamioni upali u Ukrajinu, na njima je bilo ispisano slovo Z. Izložene su bile i druge slike, slova i tatui, ali je slovo Z pobedilo u ovom nadmetanju simbola. Kao obeležje rata i znak podrške, Z se brzo širilo celom Rusijom. Patriote su ga u zemlji ispisivale na policijskim kolima, na zidovima zgrada i na svojoj odeći. U Kazanju su umiruću decu u hospiciju poređali i fotografisali u formi slova Z, a državni mediji su naveliko širili tu jezivu fotografiju.

Pošto je rat bio poveden protiv Zapada, zašto je latinično slovo – strano ćiriličnoj azbuci – bilo izabrano za njegov simbol? Za to nije bilo službenog objašnjenja, pa su formulisane mnoge teorije. Neki su govorili da Z potiče od ruske reči za „West“; drugi su tvrdili da ono označava Zelenskog i da je ruskim trupama naređeno da ga ubiju. Pravi vernici su u slovu Z videli polovinu „svastike“ za koju su tvrdili da je stari simbol Slovena. Kritičari rata smatrali su da je znak preuzet iz filmova o zombijima. Međutim, važnija i fascinantnija je priča o tome zašto je taj znak postao tako popularan i šta ta njegova popularnost znači.

Etniciteti i generacije

Pripremajući svoj napad na Ukrajinu ruski predsednik Vladimir Putin je tvrdio da su Rusi i Ukrajinci jedan te isti narod. Ne uspevajući da objasni bilo kakav legitimni razlog za napad, Putinovi predratni govori i članci nagoveštavali su čudesni karakter događaja koji će uslediti.

Mnogo miliona ljudi koji govore ruski živeli su u Ukrajini, nekoliko miliona Ukrajinaca živelo je u Rusiji, a mnogo drugih miliona ljudi obe etničke pripadnosti bili su povezani srodstvom, brakovima ili prijateljstvom. Sudeći na osnovu većine demografskih i socijalnih indikatora, ove dve susedske zemlje bile su veoma slične. Prema globalnim rang listama, fertilitet i očekivani životni vek u obe zemlje bio je uporedivo nizak, a stopa razvoda u njima jednako visoka. Zahvaljujući izvozu nafte i gasa, Rusi su po glavi stanovnika bili bogatiji od Ukrajinaca, mada je to bogatstvo retko stizalo do njih. Sudeći po nejednakosti u prihodima, Ukrajina je izgledala kao pravednije, uravnoteženije društvo. U Rusiji je, uprkos pokazateljima bogatstva, bilo više siromaštva. I dok su statistički pokazatelji obrazovanja stanovništva bili takođe slični, u obe zemlje njegov kvalitet je bio upitan. Pre nego što je Moskva 2014. godine započela s neprijateljstvom, Ukrajina je bila korumpirana skoro isto kao i Rusija. Iako je Rusija bila etnički heterogenija, stanovništvo u obe zemlje uglavnom je bilo urbano, obrazovano i sekularno.

Međutim, tokom rata videli smo ogromne i rastuće razlike između dva zaraćena naroda – nesrećne ruske trupe i njihove korumpirane komandante, nasuprot domišljatim i racionalnim Ukrajincima. U diplomatskoj areni senilni, mumljajući ruski lideri gubili su u svakoj debati protiv svojih briljantnih kolega iz Ukrajine.

Ruski režim koji je započeo ovaj rat je gerontokratski kao i onaj tokom sumraka Sovjetskog Saveza. Kada se 1991. godine Sovjetski Savez raspao, budući ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov imao je 41 godinu – tačno onoliko koliko sada ima njegov ukrajinski kolega Dmitro Kuleba. Putin je na vlasti 22 godine, dosta duže od bilo kog sovjetskog vođe, osim Staljina koji je vladao 29 godina. Generalno, na početku rata postojala je velika razlika u starosti ruskih i ukrajinskih vođa. Putin (70 godina) bi lako mogao biti otac 44-orogodišnjem Volodomiru Zelenskom, a to isto važi i za skoro svakog člana ruske Vlade u odnosu na članove ukrajinske.

Ništa ne raščišćava naš pogled bolje od rata. On menja sve – prvo sadašnjost, zatim budućnost i, konačno, prošlost. To preokreće prirodni tok stvari. Sinovi umiru i očevi žale, a ne obrnuto. Svaki rat u prvi plan stavlja problem generacija. Posle Krimskog rata (1853-56) Ivan Turgenjev je napisao „Očeve i decu“, paradigmatičnu književnu analizu problema generacijskih razlika; posle Prvog svetskog rata Karl Manhajm je napisao paradigmatičnu naučnu analizu „Problem generacija“. Osnovna podela u svakoj zemlji je ona u kojoj se generacije oblikuju na osnovu svojih iskustava više nego na osnovu datuma rođenja.

U svim delovima bivšeg Sovjetskog Saveza raspad iz 1991. godine uspostavio je veliku razliku između poslednjih sovjetskih i prvih post-sovjetskih generacija. Generacijske razlike su i u Ukrajini i u Rusiji bile veće od etničkih. Rođeni neposredno posle Drugog svetskog rata, mnogi sadašnji ruski vladari duboko su ukorenjeni u sovjetskom periodu. Ovi bejbi-bumeri su išli u sovjetske škole i počinjali svoje karijere u sovjetskim kolektivima. Od 83 ruska milijardera sa Forbsove liste iz 2022. godine skorio svi pripadaju tim prvim posleratnim generacijama. Vršnjaci Putina i njegovog režima, ta sićušna elita oligarha i zvaničnika stekla je ogromno bogatstvo tokom takozvanih „debelih godina“, na prosperitetu koji se u deceniji posle 2000. godine zasnivao na cenama fosilnih goriva.

S druge strane, ukrajinski lideri o sovjetskoj eri znaju uglavnom iz istorijskih udžbenika. Među 23 sadašnja člana Vlade, nijedan nije bumers, dok, nasuprot tome, od 31 člana ruske Vlade, 11 jeste.

Ovaj rat se vodi između dva susedna naroda sličnih jezika i udaljavajućih kultura. To je rat sve starijih bejbi-bumera protiv Generacije X i milenijaraca. Ta podela je u svakoj zemlji velika poput kratera, ali prelomna 1991. godina čini je još širom.

U Rusiji bi Zelenski i njegovi vršnjaci bili izgubljena generacija. Rođena suviše kasno da bi profitirala u masovnoj redistribuciji bogatstva u 90-im godinama, ruska Generacija X oseća resantiman prema uspešnijim prethodnicima iz Putinove generacije. Mihail Anipkin, rusko-britanski sociolog poredi politički život predratnog perioda sa pozorištem: bumeri igraju beskonačnu predstavu na pozornici dok milenijarci bespomoćno čekaju svoj red, a nezainteresovani pripadnici Generacije X piju u baru. Mladi u publici zvižde u znak protesta, ali ih redari izbacuju iz sale.

Ruski sinovi i ćerke pokušali su da se pobune protiv očeva u masovnim protestima 2012. godine, ali nisu uspeli. Nasuprot tome, dve godine kasnije, u Kijevu su ukrajinski mladi ljudi uspeli da svrgnu ostareli režim moskovskih saveznika, osvoje vlast i povedu naciju. Našavši se u neugodnoj situaciji, 70-ogodišnjaci iz Kremlja krenuli su u kontranapad.

To nije rat između etničkih grupa – to je rat između generacija, gigantski edipovski sukob.

Genocid malih razlika

U svojoj definiciji genocida poljsko-jevrejski naučnik Rafael Lemkin je 1944. godine napisao da „genocid ima dve faze – prva je uništenje nacionalnog obrasca potlačene grupe, a druga je nametanje toj grupi nacionalnog obrasca ugnjetača“. Međutim, na početku rusko-ukrajinskog rata ti „nacionalni obrasci“ nisu bili mnogo različiti. Može zvučati neobično, ali u najpoznatijim slučajevima genocida takva situacija je pre pravilo, nego izuzetak.

Sigmund Frojd je pisao o „narcizmu malih razlika“, a proučavajući balkanske genocide Majkl Ignjatijev je pokazao kako su se male razlike pretvorile u velike narative i masovna ubistva. U Bibliji postoji priča o tome kako su se pripadnici plemena od Galada borili protiv susednog naroda, plemena Jevfremova. Oni iz plemena Jevfremova koji su pobegli i bili zarobljeni, morali su proći fonetski test – izgovoriti hebrejsku reč „Šibolet“. Oni koji su umesto toga izgovorili „Sibolet“, njih oko 42.000 iz plemena Jevfremova, bilo je ubijeno (Knjiga o sudijama, 12: 5-6).

Citirajući ovu priču, Viktor Šklovski, rusko-jevrejski naučnik koji je učestvovao u Prvom svetskom ratu i video njegove posledice u Ukrajini, komentarisao je: „Biblija se ponavlja na čudan način… U Ukrajini sam video jevrejskog dečaka koji nije mogao bez drhtanja da gleda u kukuruz. Rekao mi je: Kada su nas ubijali u Ukrajini, morali su proveriti da li je čovek koga hoće da ubiju Jevrejin ili nije. Pitali su ga da kaže ’kukuruz’. Svaki koji bi rekao ’kukuruž’ bio bi ubijen“. Nema mnogo razlike između ovog korišćenja fonetike i nacističkog metoda identifikovanja Jevreja na osnovu obrezivanja – očigledno, nijedan od ovih markera ne opravdava ubistvo.

Drugi genocidi sledili su ovu istu logiku uvećanja malih razlika. Istoričari znaju da Jermenski genocid 1915-17. godine i Bosanski genocid 1995. godine ne mogu biti objašnjeni religijskim neprijateljstvom između muslimana i hrišćana. Mladoturci – većinom intelektualci i vojni oficiri – koji su osvojili vlast u Otomanskoj imperiji 1908. godine imali su za cilj sekularizaciju svoje zemlje. Na početku njihove kampanje jermenski radikali – takođe sekularni intelektualci i oficiri – podržavali su Mladoturke i učestvovali u njihovom pokretu. Vekovima tokom kojih su Turci i Jermeni živeli jedni pored drugih u odvojenim verskim zajednicama nije bilo genocida – on se dogodio nakon što su religijske razlike uglavnom bile eliminisane.

Teror koji je unutar Sovjetskog Saveza trajao tri decenije i koji je okončan tek Staljinovom smrću 1953. godine bio je jednak genocidu. Međutim, počinioci i žrtve su često pripadali istoj etničkoj grupi i delili su istu ideologiju. Bivši islednici ponekad bi bili uhapšeni i zatim bi se sreli sa svojim žrtvama u istom logoru.

Za Bošnjake i Srbe u poznom 20. veku religijske i kulturne razlike nisu imale ulogu koju su imale u prošlosti. Isto se može reći i za Ruse i Ukrajince pre pogubnog rata 2022. godine.

Odsustvo značajnih razlika ne umanjuje obim ili okrutnosti masovnih ubistava – naprotiv, što su razlike manje, genocid je veći. Što su izabrane razlike manje, genocid se više približava kolektivnom samoubistvu – to je analogija koja je bila zabeležena u mnogim istoriografijama genocida, od Somalije i Kambodže, do Sovjetskog Saveza i ruske invazije na Ukrajinu.

U knjizi Nelagodnost u kulturi Frojd je napisao: „Upravo su zajednice na susedskim teritorijama i međusobno povezane one koje su u stalnim svađama i međusobnom ismejavanju… Taj fenomen sam nazvao ’narcizmom malih razlika’, nazivom koji ga ne objašnjava mnogo“.

Uprkos ovoj za Frojda nekarakterističnoj skromnosti, u toj njegovoj ideji vidim nešto vredno. Ako se ljudi percipiraju kao drugačiji, oni mogu biti iskorišćavani ili zlostavljani, ali to zlostavljanje bi se pre ispoljavalo u ekonomskom, nego u političkom pogledu. Međutim, ako vi drugu osobu ili ljude vidite kao slične vama, oni u vama izazivaju ili ljubav ili mržnju. Politički odnosi nastaju među onima koji su međusobno slični.

Narcizam je zanemarljive razlike pretvorio u smislene narative koji su, zatim, vodili masovnim ubistvima. Ipak, to ne objašnjava zašto i kako dva susedna i slična naroda postaju genocidni par. Mnoge ljudske grupe su slične, ali to ih ne vodi tome da ubijaju jedna drugu. Genocid ne funkcioniše kao uzročni niz događaja koji počinje malim razlikama, a završava masovnim grobnicama.

„Što su manje razlike, genocid je veći“

Suprotno je tačno – masovna ubistva se dešavaju iz razloga koji nemaju nikakve veze sa etničkim razlikama, velikim ili malim. Međutim, nakon što se dogode, preživeli na obe strane pokolj objašnjavaju pretvarajući svoje male, zanemarljive razlike u velike, neodoljive narative.

Broj malih razlika između ljudskih grupa je beskonačan. Kritička teorija rase dekonstruiše rasne razlike tvrdeći da one nemaju objektivne reference – sve one su stvorene kulturnim percepcijama. Moglo bi se reći da kritička teorija rase deluje kao egzaktni antidot „narcizma malih razlika“: prva velike razlike koje bivaju percipirane u rasističkom društvu pretvara u sporedne efekte kulturnih interakcija, dok druga male razlike pretvara u odlučujuće faktore koji, za ubilačku grupu, definišu razliku između života i smrti.

Ne postoji „objektivno“ merilo koja može odrediti koje različitosti su male (poput akcenta, na primer), a koje su velike (poput rase ili generacije). Sve one su konstruisane, slučajne i fluidne. Hir istorije može bilo koji skup ljudskih razlika pretvoriti u povod za genocid.

Prema Lemkinu, genocid uzrokuju ugnjetači koji teže uspostavljanju sopstvenog poretka na okupiranim teritorijama. Ubice žele da steknu vlast, imovinu i priznanje od pripadnika sopstvene zajednice i od susednih naroda. Različitosti su u očima posmatrača, ali ako neki čovek poseduje vlast, on može svoju percepciju nametnuti drugima. Putin, njegova država i njegova armija bili su odlučni da razore „nacionalni obrazac“ Ukrajinaca i zamene ga ruskim. Percipirane razlike su bile male, ali politički rezultati su bili ogromni. Na neki način, Rusi i Ukrajinci su bili tako slični da nikakvim „Šibolet testom“ ne bi mogli biti razlikovani. Da bi identifikovali neprijatelja među ljudima koji izgledaju i zvuče poput njih samih, ruski vojnici se ne mogu osloniti čak ni na akcent – mnogi od njih na sličan način izgovaraju ruske reči.

Nemajući drugu mogućnost, ruski vojnici na kontrolnim punktovima traže ljude sa „nacističkim tetovažama“ i svako ko na koži ima nešto što se tako može protumačiti biva pretučen ili ubijen. A oni koji su poslali te vojnike u Ukrajinu prvo su razvili svoje znake sopstvene različitosti.

Fetišizam

Rat Rusije protiv Ukrajine je besmislen kao i svaki drugi genocid: nije bilo nikakve šanse da on Rusiji donese bilo kakvu političku ili ekonomsku dobit i nije je ni doneo. Jedini okvir razumevanja tog rata predstavlja klasični ruski imperijalizam pomešan sa specifičnim post-sovjetskim revanšizmom. Međutim, postoji i treći sastojak te mešavine – fetišizam.

Ruski gubici su bili veliki i predvidljivi, ali to uopšte nije bilo važno. Ono što je važno je bio fetiš: ukrajinska teritorija čija je jedina vrednost proizašla iz ideje da je nekada bila „naša“ i da bi je trebao ponovo steći. To bi, navodno, donelo slavu, ekstazu ili neki drugi oblik zadovoljstva ruskom predsedniku, njegovoj eliti i njegovom narodu.

Zbog vojnih i političkih razloga trebalo je stvoriti i naglasiti markere različitosti dva slična naroda. Ako to nije boja kože, onda su to načini brijanja brade ili pravljenja tetovaža; ako to nije jezik, onda su to dijalekti i akcenti; ako nije različita religija, onda su to razlike u uniformama ili modama. Te male razlike prerastaju u fetiše. Obe su mnogo važnije od najvećih i najdubljih sličnosti i one određuju život ili smrt. Nema genocida bez različitosti „nacionalnih obrazaca“, ali fetišizacija različitosti tih obrazaca mogla bi biti zanemarljiva za svako drugu svrhu osim za genocid.

Niko ne razume fetišističku želju, osim fetišiste. Štaviše, čak ni različiti fetišisti ne razumeju jedan drugog. Jedan obožava visoke štikle, drugi šarenu mašnicu. Međutim, fetišizam je koncept dostojan poštovanja – i Marks i Frojd su ga voleli. Zašto bilo ko uživa u poslovičnoj štikli? To je neshvatljivo, a žrtva – vlasnica štikle – zaprepašćena je kao i bilo ko drugi.

Ništa od ovoga se ne tiče fetišiste – on iznad svega traži zadovoljstvo. Upravo ta disproporcija između dela i celine je ono što konstituiše fetišizam – Krim je bio štikla, a to je i Donbas.

U nacionalnim katastrofama ovih razmera uvek postoji jedno iracionalno, neshvatljivo jezgro. Nemački istoričari Holokausta to nazivaju „civilizacijskim lomom“. Važno je analizirati imperijalizam i revanšizam – dva shvatljiva izvora ove katastrofe – ali je pogrešno čitavu sliku svoditi na njih. Vaš neprijatelj, fetišista, bio bi srećan ako bi vas prevario na taj način.

Militantna i potencijalno genocidna fetišistička kultura puna je kontradikcija. Kada je car fetišist, njegovi pesnici pišu ode i njegovi vajari mu dižu spomenike. To i nije iznenađujuće, budući da ih on izdašno plaća. Mnogo teže je biti naučnik pod fetišističkom vladavinom. Upravo stoga što je fetišistički aspekt događaja neshvatljiv, naučnik uglavnom piše o imperijalističkim i revanšističkim aspektima. Istorijski rečeno, mnogi naučnici koji su živeli u fetišističkim režimima i sami su bili imperijalisti, ali malo njih su bili fetišisti. Iz različitih razloga nisu odobravali obožavanje potpetica i pisali su o tome kritički. Većina tih radova težila je da događaje objasni kao proizvod shvatljivih faktora, bilo političkih ili vojnih – fetišizam je bio podveden pod imperijalizam. Bila je potrebna hrabrost da se brutalni činovi genocida vide onakvim kakvu jesu: besmislenim.

Postoji fetiš ispod svakog genocida – obrezano meso, način izgovora pojedinih reči, tetovaža. Ništa od toga ne opravdava ubistvo, a samo fetišist se ne bi složio sa tim. Međutim, iz istorije znamo da se fetišizacija tih malih razlika dešava i da života košta milione ljudi.

Sa „Z“ je napravljen novi korak u tom neverovatnom spektaklu istorije. Pošto nije bilo pravih reči koje bi poslužile razlikovanju prijatelja od neprijatelja, simbol je morao biti izmišljen ispočetka, od nule. Potpuno besmisleno, vera u „Z“, ljubav za „Z“, identifikacija sa „Z“ – to je ono što identifikuje pravog patriotu.

Noema, 10.01.2023.

Preveo Milan Subotić

Peščanik.net, 01.03.2023.

UKRAJINA