- Peščanik - https://pescanik.net -

Začarani krug

Možete to nazvati nihilizmom, predajom, depresijom, crnilom u pogledu na svet, ili kako god želite, ali sa mog stanovišta postoji sve manje razloga da verujem u skoriju svetlu budućnost Srbije. Maestralno smo propustili sve šanse da se uključimo u moderno društvo i humane civilizacijske vrednosti. Bilo bi blesavo gajiti iluzije o savršenosti zapadnog sveta i svega onoga što nam se nudi, ali, kako jednom neubedljivo reče naš predsednik, ne postoji ništa bolje na meniju 21. veka, ništa što bi nas moglo ubedljivije izvući iz živog blata.

Tokom čitave protekle decenije u Srbiji, uspešno se gaji psihotična misao raspolućenosti našeg identiteta – mi smo i moderan evropski narod koji prati tekovine savremenih vrednosti, ali smo istovremeno i naglašeno srednjevekovni, zaglavljeni u svetosavlje i crnilo isfrustrirane prošlosti koju najbolje opisuje naša percepcija „pobede“ u Kosovskom boju i velikosrpskog mita. Već deset godina se od ovog sluđenog naroda traži da razroko gleda malo u budućnost, a onda malo u prošlost. Toliko smo vrteli glavama tamo-amo da smo izgubili svaku mogućnost fokusiranja na bilo šta. Pogledajte samo rezultate istraživanja stavova stanovništva po pitanju dihotomije Evropa/Kosovo. Većina želi u Evropu, ali većina želi i Kosovo – bućkuriš sukobljenih budućnosti i prošlosti je, možemo reći, dominantna misao u srpskim glavama.

Nesporno je da su za ovu opštenarodnu psihozu najzaslužniji Vojislav Koštunica i Boris Tadić. Prvi verovatno iz sopstvenih retrogradnih ubeđenja, a drugi iz čistog oportunizma oslikanog u reklamnom plutanju na talasu već ušančenog političkog viđenja da se srpski interes može braniti samo kroz balansiranje između prihvatanja i odbijanja i prošlosti i budućnosti. Tadić nikada nije jasno izrekao svoju političku ideju. Da bi bila jasna, ona se mora zasnivati na realnosti i činjeničnom stanju. Da bi bila kristalno jasna, mora se opredeliti, umesto da ostane zaglavljena između mašte i stvarnosti. Nažalost, hrabri politički potezi i ideje koje će oblikovati javno mnjenje nikada nisu bili svojstveni našem predsedniku. Naprotiv, kukavičluk, politikanstvo, sebični interesi sitnih moći i kapitala, jesu dela koja su obeležila njegovu politiku.

Dokle smo danas stigli? Naravno, nisam politički analitičar i ne mogu reći ništa novo, ali imam veliku potrebu da i ja naglas izgovorim ono što se može naširoko čuti. Nude nam se dva izbora – ništa ili nešto. „Nešto“ bi podrazumevalo ulazak u EU uz priznavanje realnosti – Kosovo nije naše već duže vreme, tj. ono jeste nezavisno. To „nešto“ bi nam omogućilo prave pregovore o kvalitetu života Srba na Kosovu i o zaštiti njihovih prava na slobodu i normalan život. Ubeđena sam da bi im život tada bio bezbedniji nego u situaciji poplave sukoba i netrpeljivosti sa obe strane. Duboko verujem u ono što su mnogi već rekli – Srbija u EU imala bi mnogo više autoriteta i snage da brani njihove interese.

Plašim se, međutim, da nam sleduje scenario zvani „ništa“, ili, slikovito rečeno, mi ćemo biti pop iz priče u kojoj se dotični naljutio na selo i da bi seljane kaznio odsekao je sebi ruku (mislim da se u priči pominje neki drugi deo tela, ali ne bih da budem prosta). Po definiciji, deluzija je uporno pogrešno verovanje koje je otporno na razum i suprotno realnim činjenicama. Izgleda da nas je korenito prožela. Jednostavno, previše je dobro uzgajana ideja o srcu i duši srpskog naroda, koji će uginuti onog trenutka kada pogledamo realnosti u oči. U tom misticizmu srpskog bića nema mesta za duše svakog pojedinca; materijalno srce, koje kuca u svakom od nas, samo je iluzija, jedina stvarnost je metafizika srbstva. Kolektivno ludilo, uzgajano u delima naše političke elite, rezultovaće dobijanjem ničega. Kosovo već nemamo, a dobrovoljno ćemo se odreći Evropske unije. Biće to divno vreme za bujanje ksenofobije, mržnje svake vrste, siromaštva, nasilništva, crkve i srednjevekovnih ideja. U izolaciji i mraku bujaju buđ i gamad. Bar će neko biti srećan!

Pesimista trenutno jesam. U poslednje vreme imam sumanute noćne more i velike brige za budućnost svoje porodice. Poznato mi je da su u strahu velike oči i da ću kroz nedelju dana, kada se smirim, pa sve dok se ne zahukta predizborna kampanja, misliti o ovoj epizodi kao o napadu panike i velikom tresku, po ko zna koji put, snova o lepšoj i normalnijoj zemlji. Setila sam se jednog vica o Muji koji je razrušenu Bosnu napustio tokom rata i otisnuo se u gastarbajterske vode u Nemačku u potrazi za boljim životom. Nakon više godina, dođe mu u posetu Haso da vidi kako se njegov prijatelj snašao u belom svetu. Sav ponosan, Mujo ga odvede pred neku veliku kuću u skupom kraju grada i pokaže mu svoj besni vozni park u dvorištu. Haso zadivljen. Iza kuće čuje se cika dece u bazenu i prikaza se silueta zgodne žene na ležaljci. Mujo blista od zadovoljstva, a Haso, već dobrano ljubomoran, ne može da se nadivi uspehu svog prijatelja – novac, kuća, automobili, lepa porodica, šta ti još treba u životu. U tom trenutku iz kuće izađe zgodan, preplanuli muškarac obučen u odelo i sa poslovnom tašnom u ruci. Haso upita Muju: „A ko je ovaj muškarac što izlazi iz tvoje kuće?“. Mujo mu odgovori: „E, to sam ja!“

Šta sam htela reći? Nema ničega tužnijeg od odbijanja da se probudiš i pogledaš realnosti u oči. To važi i za nas koji sanjamo evropsku Srbiju i za one koji i dalje u transu veruju da je Kosovo srpsko. Za početak, potrebno je da identifikujemo folirante koji već decenijama prodaju halucinogene droge ovom narodu. Jedni nam imitacijom reformi, ili deklarativnim podržavanjem istih, simuliraju želju da u Evropu jednog dana uđemo. Foliranje se ogleda u upornom odbijanju da zakone, propise, akte, sve ono što su tako lepo napisali, konačno i sprovedu. Drugi su se opredelili da direktno igraju po žicama niskih nacionalističkih strasti i zamagljuju zdrav razum. Većinu ipak čine oni koji su dobitnu kombinaciju pronašli u slatkorečivoj smesi ulja i vode, nadajući se da smo dovoljno glupi da ne primetimo kolosalno zamazivanje očiju. Ne bih se upuštala u interesne razloge takvih ponašanja, jer ih svi već dobro znamo. Važno je da spoznamo da se i jedan i drugi tabor sastoje od narko dilera koje gledamo još od devedesetih, ili znatno duže, a pokazalo se da, osim za dilovanje, nisu sposobni ni za šta drugo. Ne znam za vas, ali ja drogu više neću da kupujem. Drugim rečima, svrstavam se među one koji će od izbornog papirića napraviti aviončić.

Potpuno sam svesna da bojkot izbora može podsetiti na onog ljutitog popa iz priče. A opet, možda će to, pre ili kasnije, pokrenuti pravo buđenje. Kidanje ovog začaranog kruga zamlaćivanja, prodavanja magle, laganja i korupcije možda zahteva takve korake.

 
Peščanik.net, 25.12.2011.


The following two tabs change content below.
Biljana Stojković, rođena 6. oktobra 1972. u Beogradu, profesorka na Katedri za genetiku i evoluciju Biološkog fakulteta u Beogradu. Magistrirala je i doktorirala na istom fakultetu. Od 1996. učestvuje u naučnim projektima u oblasti evolucione biologije. Autorka je većeg broja publikacija u vodećim međunarodnim naučnim časopisima, kao i poglavlja i knjiga iz oblasti evolucione biologije. Objavila je knjige „Darvinijana: vodič kroz evolucionu biologiju” (2009) i „Od molekula do organizma: molekularna i fenotipska evolucija” (2012). Religiju i misticizam svake vrste smatra najvećim preprekama za razvijanje inteligencije, kritike autoriteta i humanog i slobodnog društva. Svetliju budućnost vidi u sekularnom humanizmu, u čemu posebno važnu ulogu imaju popularizacija nauke, borba protiv klerikalizacije, ksenofobije i nacionalizma. Izvori najveće ljubavi, inspiracije i istrajavanja u Srbiji su joj suprug Oliver i sin Paja.

Latest posts by Biljana Stojković (see all)