Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Prizivanje „pomena“ za Srbiju protiv nasilja potpuno je opravdano u turbulentnim danima stranačkih pregrupisavanja iniciranih zakazanim izborima za 2. jun 2024. Prisustvovala sam praktično svim sastancima ove koalicije – od njenog spontanog nastanka nakon prošlogodišnjih majskih tragedija koje su pokrenule velike građanske proteste širom Srbije, preko njenog formalizovanja kreiranjem zajedničke liste i kampanje za decembarske izbore, pa sve do poslednjeg susreta kada su stranke obnarodovale svoje razilaženje u stavu oko junskih izbora. Bio je to savez sa mnogo međusobnog udaranja u cevanice ispod stola, suptilnim ili manje suptilnim odmeravanjima snaga, nestabilnim i promenljivim unutrašnjim savezništvima, koja su se čas formirala, čas nestajala, zavisno od trenutnih stranačkih interesa.

Očekivano, najveća trvenja dešavala su se tokom dogovora o decembarskoj izbornoj listi koja je morala da postigne nemoguće – da u sebe ugura više nego ogromne partijske apetite svih aktera. Iskreno, to je bilo iskustvo iz pakla i nije bilo ni blizu onoga što je, po mom sudu, moralo da bude. Zaista mislim da ako želiš da pobediš mafijaški režim i promeniš sistem vladanja, onda okupiš što više zvučnih i uglednih imena, poređaš ih na prva mesta ne obazirući se na partijsku (ne)pripadnost, a zatim sa ushićenjem čekaš da počnu zasedanja Narodne skupštine u kojima će ljudi sa imenima pokazati šta znači pamet, obrazovanje, pristojnost, ophođenje i, konačno, šta znači biti narodni poslanik/poslanica.

U situaciji koja je pretila neuspehom u formiranju jedinstvene liste, stranka Zajedno prepustila je drugim partijama da međusobno razdele sigurno prolazna mesta. Odluka je bila motivisana sprečavanjem sasvim izvesne katastrofe u najavi zbog ljuljanja „zajedništva“, što je, razumljivo, bilo u koliziji sa voljom građana i njihovom vizijom borbe protiv mafije. Svesna sam utiska koji se maliciozno može okarakterisati amaterizmom u političkim potkusurivanjima, ali ja bih u svakom trenutku birala da budem u stranci koja javni interes stavlja ispred partijskog i ličnog. Ružna vremena sadrže svoju iščašenu logiku. Ili su to zapravo trenuci koji do koske ogoljavaju od kog smo materijala napravljeni.

Zanimljivo je da su unutarkoaliciona zajedništva prilikom pravljenja decembarske izborne liste tačno suprotna od današnje linije podele između tzv. bojkotaša i „prvoboraca“, tj. stranaka koje će na junske izbore izaći. Čudne su to interesne dinamike i ja neću prestati da se iznenađujem brzinom kojom se u politici smenjuju ljubav i netrpeljivost, u zavisnosti od spoljašnjeg konteksta.

Aprilske bure

Mislim da svima može biti jasno šta motiviše stranku Zajedno u odluci da na izbore u junu ne izađe. Od samog nastanka koalicije smatrali smo da ovo mora biti borba za konačno istrebljenje mafije, a ne bitka za mandate u kojoj, uzgred, ne prezaš ni od gaženja svojih navodnih saboraca. Moje je lično uverenje, a srećna sam što ga većinski podržava naše članstvo, da svako učešće u Vučićevim institucijama i izbornim igrokazima zaista cementira njegovu vlast za naredne godine. Mišljenje je možda ekstremno, možda pripada nekim drugačijim, revolucionarnim vremenima, ali sam sigurna da je neophodno da postoji, inače ćemo se svi utopiti u kvazipolitičko mrcvarenje bez izgleda da pobedimo devijantni sistem. Neke stranke, za koje sam verovala da su se izgradile na temeljima aktivizma i borbenosti, okrenule su se drugačijim vrednostima i priklonile se muljavom političkom mejnstrimu šibicarenja za mandate, ili kako to vole da kažu – izgradnji stranačke infrastrukture.

Svako ima svoj odgovor na pitanje – ko je uništio koaliciju Srbija protiv nasilja. Moje je mišljenje da su to učinili oni koji su unazad nekoliko meseci na sastancima širili defetizam i tvrdnje da je rušenje režima praktično nemoguće ako ne pristanemo na nameštenu igru. U isto vreme, nisu imali problem da u javnosti kreiraju sliku beskompromisnih boraca za izborne uslove.

Stvar je više nego jednostavna – ili napuštaš borbu na koju si se obavezao stavljajući potpise na razne deklaracije, i to pred čitavom javnošću, i tako pristaješ da budeš dekor na bodljikavoj žici koncentracionog logora u koji je Vučić pretvorio srpsko društvo, ili nastavljaš borbu da tu ogradu pokidaš i srušiš. Dogovor, brutalno bolno i uz velike žrtve napravljen u decembru, postojao je i u martu, strategija je pravljena i napravljena, pravno uobličena kroz zahtev za donošenje Ustavnog zakona, podržana ProGlasom i zacementirana 17. aprila na sastanku sa Anom Brnabić. Tokom ovog perioda, od decembra do aprila, obezbeđena je podrška Evropskog parlamenta, Saveta Evrope i nekih nacionalnih parlamenata evropskih država. Dogovor je podrazumevao širenje borbe za izborne uslove i jačanje pritiska da se izbori pomere za više meseci kako bi se ostvarile preporuke ODIHR-a i CRTA. Celoj stvari priključila se i desničarska koalicija NADA, s čim lično i iz ideoloških razloga naravno da imam problem, ali smo bili blizu pravljenja nečega što je prizivano tokom više meseci – široka društvena koalicija.

Nismo znali tog 17. aprila ujutro da su neke stranke, koje su dogovor podržale na sastanku sa Anom Brnabić, imale planove da od ove strategije odustanu. To je postalo jasno dva sata kasnije. Najpre Miroslav Aleksić, a potom i ZLF, pozivaju Anu Brnabić da izbore raspiše za 2. jun, čemu se pridružuju PSG, Ekološki ustanak i Parandilović. Začuđuje da je Demokratska stranka, nakon vrlo glasnog neslaganja sa izborima, svoj stav promenila zbog glasova onih koji praktično nemaju ni članstvo ni stranačku infrastrukturu. Umesto ideje o kolektivnoj mobilizaciji i društvenoj koaliciji u jačanju borbe za poštene izbore, naprasno smo se zatekli u poziciji ucenjivanja od strane onih koji su borbu napustili, a sve krijući se iza paravana očuvanja koalicije.

I dalje mislim da je Vučić bio na kolenima, uplašen zbog situacije kada se formirala značajnija snaga na drugoj strani. Postigli smo mnogo svojim proaktivnim pristupom, diktirali smo igru, postavljali situacije u kojima je on morao da popušta. A onda smo pucali sebi u nogu. Da li zbog nekakvih dilova, da li zbog uverenja u sopstvenu slabost ili spoljašnjih uticaja i pritisaka, činjenica je da je deo opozicije odlučio da klekne i skuplja mrvice koje je gospodar milostivo pred njih prosuo. Svi znamo da od poboljšanja izbornih uslova do 2. juna nema ništa, kao što je Ana Brnabić otvoreno i izgovorila na pomenutom sastanku tvrdeći da se ODIHR-ove preporuke odnose na neke buduće izbore. A ipak, nekima je to prestalo da bude važno.

Veoma je lako biti principijelan u vremenima kada od držanja principa ne možeš trpeti nikakvu štetu; tek u kriznim situacijama, kada ponešto možeš i da izgubiš, pokazuje se ko si i da li stojiš iza svojih reči, dela i obećanja. Nisam toliko politički naivna pa da ne vidim da nepristajanje na ulogu dekora u nameštenim izborima oštećuje stranačku infrastrukturu. O tome mogu da posvedočim i ličnim veoma bolnim iskustvom kroz koje prolazi moja stranka. Sve o čemu sam pisala pitanje je duboke suštine politike koju Zajedno zastupa i ne može biti poljuljano primamljivim ponudama ponekog odborničkog mesta u ponekom gradu. To nije borba za pobedu – to je pristajanje. Konačno, to je statiranje u Vučićevom režiranom cirkusu. Srećna sam zbog činjenice da je na svojim organima stranka donela većinsku odluku da na izbore ne izlazi. I ne – to nije centralističko odlučivanje lidera, već demokratski proces razgovaranja, argumentovanja i većinskog odlučivanja.

Moje se pisanije može smatrati moralno čistunskim, odluke stranke Zajedno mogu se tumačiti kao tvrdoglavost, glupost, ili politička naivnost bez trunke političkog oportunizma. Ali niko nema pravo da takav stav tumači pomanjkanjem odgovornosti. Naprotiv. Devijantnost Vučićeve Srbije izbacuje nas iz uobičajenih tokova predviđenih političkom teorijom. Odgovornost je odbiti da pristaneš na silovanje naroda i da se boriš za javni interes. Odgovornost za odluke može se meriti samo u odnosu na posledice tih odluka. A za tu ocenu datum je 3. jun.

Autorka je kopredsednica stranke Zajedno.

Peščanik.net, 29.04.2024.

Srodni link: Stevan Filipović – Srbija protiv egoizma


The following two tabs change content below.
Biljana Stojković, rođena 6. oktobra 1972. u Beogradu, profesorka na Katedri za genetiku i evoluciju Biološkog fakulteta u Beogradu. Magistrirala je i doktorirala na istom fakultetu. Od 1996. učestvuje u naučnim projektima u oblasti evolucione biologije. Autorka je većeg broja publikacija u vodećim međunarodnim naučnim časopisima, kao i poglavlja i knjiga iz oblasti evolucione biologije. Objavila je knjige „Darvinijana: vodič kroz evolucionu biologiju” (2009) i „Od molekula do organizma: molekularna i fenotipska evolucija” (2012). Religiju i misticizam svake vrste smatra najvećim preprekama za razvijanje inteligencije, kritike autoriteta i humanog i slobodnog društva. Svetliju budućnost vidi u sekularnom humanizmu, u čemu posebno važnu ulogu imaju popularizacija nauke, borba protiv klerikalizacije, ksenofobije i nacionalizma. Izvori najveće ljubavi, inspiracije i istrajavanja u Srbiji su joj suprug Oliver i sin Paja.

Latest posts by Biljana Stojković (see all)