- Peščanik - https://pescanik.net -

Zar i ti Homo Brute

Foto: The Washington Post

Ponovo se povlačimo druže,
Ponovo smo izgubili boj.
Krvavo sunce kradom zalazi,
Od stida za sramotni voj.

– Konstantin Simonov

Danas se ovaj epigraf može postaviti na celu Rusiju, na sve grupe politički aktivnih građana. A njih, po već tradicionalnoj podeli ima tri: vlast, takozvana „sistemska opozicija“ i radikalna opozicija. Forsirajući agresiju na Ukrajinu, vlast je do te mere proširila svoj areal da je sada gotovo nemoguće uočiti bilo kakvu razliku između sistemske opozicije i partije vlasti. Bez pomoći vrhunskih eksperata, mi, obični smrtnici, nikada ne bismo saznali u čemu je razlika između onoga šta zastupa Jarovaja (Jedinstvena Rusija) i onoga o čemu govori Mizulina (Pravedna Rusija). U isto vreme, oni radikalni opozicionari koji su zapravo podržali agresiju na Ukrajinu, ali nikako ne bi želeli da zaliče na zapenjene pripadnike „krimjenaš“ ili „zaputinaubijamo“, da bi im neko u to poverovao, moraju se poput Udaljcova ili Navaljnog nalaziti barem u kućnom zatvoru. A Putin i njegovo najbliže okruženje, onog trenutka kada su se popeli na vrh patriotskog talasa ne samo da su zaboravili da misle o bilo kakvom političkom „otopljavanju“, nego su sve legitimne političke procese do te mere „zamrzli“ da se prošlogodišnjih izbora za gradonačelnike Moskve, Ekaterinburga i Novosibirska sećamo sa istom onom nostalgijom s kojom se sećamo i izbora iz 1990, ili čak prvih dumskih izbora 1916.

Uostalom, bilo bi zaista čudno da su se Putin i njegovo okruženje u ovim uslovima drugačije poneli. I nije stvar u tome što se radikalna opozicija koja je u poslednje vreme, reklo bi se, najzad „ulovila trend“, odjednom našla u cugcvangu.1 Pa čak ni u tome da je Putinov rejting u izuzetno kratkom roku maltene duplo porastao i da se brojčani pokazatelj podrške nimalo ne razlikuje od onog koji u Čečeniji beleži Kadirov. Mislim da ove brojke koje, uzgred, mnogi eksperti stavljaju pod sumnju, uopšte nisu najvažnije.

Bitno je to da se odnos između Putina i ruskih građana kvalitativno promenio. Putin je najzad učinio nešto značajno, nešto što se ogromnoj većini ruskog stanovništva sviđa. Putina građani sada podržavaju ne zato što im druge potencijalne kandidate televizija ne pokazuje, ili ih uopšte ne pominje ili, ako ih i pomene, onda o njima govori samo gadosti. Oni ga podržavaju zato što ih njihov lider sada vodi upravo tamo gde oni već odavno žele da idu.

Putin ih sada vodi istovremeno i u Ukrajinu, i u SSSR. Oni za njim idu u Ukrajinu zato jer misle da je to put koji omogućava obnovu SSSR, a u SSSR idu zato jer oni zapravo samo tamo i hoće da idu. Ja ne znam šta je Bizmark imao u vidu kada je izgovorio (ako je izgovorio) svoju znamenitu rečenicu da je Rusija sa Ukrajinom – imperija, a bez Ukrajine – nije.

Možda je mislio na geopolitiku, možda je to bio samo nekakav njegov lični osećaj, a možda je reč i o jednom i drugom, no ispalo je da je bio u pravu. Čak mnogo više nego što sam mogao da pretpostavim. Smatra se da je ruska država nastala kada je Oleg Novgorodski 882. objedinio Novgorod i Kijev, a da je Ruska imperija formirana nakon odluke takozvane Perejaslavske rade, to jest izglasane želje zaporoških kozaka da se potčine kruni ruskog cara. Tako i sada, pokušaj da se ponište posledice „najveće geopolitičke katastrofe XX veka“ (V.Putin) počinje od Ukrajine. Ne od Čečenije, čak ni od Gruzije, nego baš od Ukrajine. Ni Abhazija, ni Južna Osetija nisu formalno pripojene Rusiji, ali je zato Krim munjevitom brzinom anektiran, i to nije nimalo slučajno. Stvar je u tome što anšlus kavkaskih limitrofnih država niko u Rusiji ne bi mogao da razume kao obnovu „ujedinjenja ruskih zemalja“. Rusko proleće nikako nije moglo da počne na Kavkazu. Većina ruskih nacional-patriota vrlo slabo razlikuje narode kavkaskih nacionalnosti. Svi ti Gruzinci, Abhasci, Jermeni, Osetinci, Azerbejdžanci, Čečenci, Inguši, njima su svi oni na isti kalup. A Ukrajinci? E, to je nešto sasvim drugo. Ukrajinci su narod „na njihov kalup“, na ruski kalup.

I zato Ukrajinci (a osim njih još i Belorusi), među svim titularnim nacijama bivših republika Sovjetskog Saveza imaju poseban status. To je bratski narod i stremljenje Ukrajinaca u Evropsku uniju, to jest „ka Zapadu“, ovde se ne smatra politikom. To je verolomni postupak, izdaja porodice, prebeg brata na stranu „ljaha“ (ляхи), te Ukrajinci tako postadoše kolektivni Andrija iz Tarasa Buljbe.

A Rusi, mučeni sindromom da li oca da li starijeg brata, uzimaju sebi za pravo da mlađem ukažu na njegov greh i da ga poduče šta mu je činiti, a ako ne posluša – i da ga ubiju.

Da bi odredila i fiksirala realnog neprijatelja, ruska propaganda je morala da smisli specijalnu terminologiju. Naime, u ruskom jeziku, čak ni u uličnom slengu, ne postoji agresivno-uvredljiva reč, odnosno pogrdno ime za Ukrajince. „Hohol“, naravno, zvuči nadmeno i podcenjivački, ali ni izdaleka ne tako zlobno i ksenofobično kao „čivutin“, „hačik“ ili „čurka“. Putin je svoga druga Timčenka bez problema nazvao „hohol“, no zato braći Rotenberg nikada nije uputio (niti je mogao uputiti) pogrdnu reč „čivuti“, Usmanovu – „čurka“, niti Gabrielijanu – „hačik“. Zato su Ukrajincima smislili i prilepili „banderovce“, a onda su iz budžaka iskopali još i „fašiste“.

Kreativnost, odmah da kažem, prilično buđava. Posebno što se fašista tiče. Ruskim televizijskim gledaocima su ponudili skoro sto godina bajatu robu. Sve je počelo davne 1920. kada je Crvena armija započela rat sa nekakvim novim, do tada sasvim nepoznatim narodom s imenom „belopoljaci“. (Mada, možda to i nije bio prvi slučaj te vrste, jer ruska propaganda je još 1914. Nemce prekrstila u „Tevtonce“.) Meni nepoznat, no zato veoma sposoban i kreativan činovnik sovjetske propagande, uspeo je da smisli jednu jedinu kratku reč „belopoljaci“, i da njome da odgovor na čitav niz neprijatnih pitanja. Crvena armija se, naravno, uopšte ne bori protiv poljskog naroda koji, razume se, jedva čeka da mu ona na svojim bajonetima donese dugo očekivanu slobodu, već protiv spahija i kapitalista, protiv istih onih s kojima se borila tokom celog Građanskog rata.

Ili se nekome ovaj propagadni potez učinio izuzetno uspešan, ili njegov anonimni autor nije uspeo da doživi 1939, no podli „beli“ nastaviše svoj dugogodišnji pohod duž granica SSSR, a kada su se skoro 20 godina nakon završetka Građanskog rata ponovo pojavili na severu, postadoše „belofinci“. „Nepobediva i legendarna“ se odmah bacila na oslobađanje svoje klasne braće i zahvaljujući njoj, u pravi čas je osnovana Karelo-Finska savezna republika o čijem postojanju danas svedoči samo jedna, šesnaesta po redu statua čuvene fontane na VDNH (Выставка достижений народного хозяйства). Uverenost da je po sredi oslobađanje još jednog bratskog naroda od „belih“ ugnjetača, sugerisala je jedna, za tu priliku specijalno sačinjena pesma: „Evo nas Suomi, lepotice, brže otvaraj dveri…“. No dveri su se nešto bile zaglavile, a lepotica Suomi uopšte nije žurila da ih otvari. Nije pomoglo ni forsirano bombardovanje Helsinkija, s mnogobrojnim žrtvama među civilnim stanovništvom. Uzgred, budući da je malo Finaca znalo ruske reči na slovo H (хуй, хер.. i tome slično), prvi muzički odgovor Finaca na kremaljsku agresiju, bio je šlager sa savim pristojnim tekstom pod naslovom Njet Molotov.

Posle Velikog otadžbinskog rata, reč „fašista“ je postala borbeni arhetip koji je služio za raspoznavanje svih neprijatelja. Svi koji se iz bilo kog razloga nisu dopadali rukovodstvu SSSR, odmah su bili proglašavani za „fašiste“. Od Jugoslavije do Čilea, od Grčke do Paragvaja, od Portugalije do Tajvana, svuda su bili „fašisti“. „Fašista“, to je isto što i „neprijatelj“, a s usklikom je moglo da znači i „drž’ ga!“.

Mnogi su pisali o tome kako u postsovjetskoj Rusiji nije ostalo ništa što bi moglo da objedinjava ljude, ništa osim pobede 1945. i praznika 9 maj koji tu pobedu slavi. I zato, kada je odlučila da ratuje, pri čemu je odmah bilo jasno da se Ukrajinci nikako ne mogu nazvati neprijateljima, vlast je ponovo iz svog starog špajza izvukla isto ono prašnjavo strašilo i pozvala svoje građane u borbu protiv „fašista“. Dodala je ona tu još i „huntu“, ponavljajući zapravo termin koji je sovjetski agitprop pre 50 godina primenjivao na Grčku. Mirne duše je mogla da iskoristi i 60 godina staru jugoslovensku „kliku“, mada to i ne bi predstavljalo neku veliku razliku. Dakle, kada fašistička hunta, tu na našim granicama, praktično nama pod nosom, proganja i ubija naše zemljake, šta mi treba da radimo? Zar to nije jasno? Tu nam čak ne smeta ni kritička pribedba o ksenofobiji. Jer Gruzinci, Jevreji ili Estonci se, na primer, mogu mrzeti, ali se ne može poreći njihovo postojanje. A kada se Ukrajinci doživljavaju kao mlađa braća, njima se tako ukida etnička pripadnost, a samim tim i pravo na državu. Ako takav narod ne postoji, znači ne može biti ni takve države. Mi ne ratujemo s neprijateljima. Mi ratujemo protiv fašističkih (opet!) izdajnika našeg naroda. Njih ne treba uzimati u zarobljeništvo, niti im treba suditi. Njih treba prosto uništavati. U atmosferi probuđene mržnje, u okvirima nakaradnog poluzabarovaljenog verbalnog i smisaonog konteksta, sasvim je prirodno da krimski Tatari ponovo postaju „izdajnički narod“, da rakete ne uzleću zato što u fabrici gde se one proizvode sede saboteri, a da gas u stambenoj zgradi u Ekatarinburgu eksplodira takođe zbog sabotaže. Već imamo i „nacionalne izdajnike“ (V.Putin), imamo i „petu kolonu“ (V.Putin) i treba još samo malo da sačekamo, pa ćemo ponovo na svakom uglu početi da srećemo građane koji se nervozno osvrću u gladnoj potrazi za „narodnim neprijateljima“.

Najstrašnije je to što su većini ruskih građana, još neizlečenih od sindroma velike imperije, masovne manije gonjenja i gomile drugih zavisnosti, ponovo ubrizgali dozu teških i međusobno nespojivih narkotika, smešu imperijalne nadobudnosti, boljševizma i mračnog šovinizma. Krimska doza je kod većine građana izazvala efekat neviđene patriotske opijenosti, a kod jednog našeg građanina neviđeno visok rejting. No to sredstvo je veoma skupo i ono izaziva brzo privikavanje. Svi ti narkomani još uvek nisu shvatitli da osim promene natpisa i kolosalnih troškova, aneksijom Krima oni apsolutno ništa nisu dobili. A šta to savremeni agitprop poluzabašureno, a nekad čak i otvoreno nudi? Odmor na Krimu? Ruski građani su i ranije tamo odlazili na odmor, s tim što je to tada bilo mnogo jeftinije. Vojnu bazu? Crnomorska ratna flota je i do sada tamo bila usidrena. Sve ruske kompanije će tuda pohrliti? One su i ranije tamo bile, a sada, zbog uvedenih sankcija, i Sberbanka i Lukoil će odande morati da odu. Mi ne možemo ni da pretpostavimo punu cenu krimske doze, no ona je izgleda tako visoka, da se ministar finansija Siluanov (koji inače važi za jedog od najbolje informisanih ljudi u zemlji) do te mere izbezumio, da je i sebe i sve ostale iznenadio glasno izrečenom istinom o sudbini penzionih fondova svih patriota i nepatriota Rusije.

A to je tek početak. Ako ne u septembru, a ono sigurno u novembru, nastupiće teška zavisnička kriza, i rejting će početi neumoljivo da se približava prošlogodišnjem. Gde naći sledeću dozu? Za blickrig na Ukrajinu je već kasno. Tamo su se izgleda spremili na ozbiljan otpor, a zemlja, uzgred, uopšte nije mala. Baltičke zemlje su članice NATO, a uplašeni Nazarbajev je već otvoreno spreman da padne u zagrljaj Kinezima. Čak je i Lukašenko izjavio kako i on drži prst na obaraču. Sledeća doza može biti katastrofalno skupa, samoubistvena, među narkomanima poznata kao – „zlatna“. No o ceni doze narkoman ne misli, i baš zato i jeste narkoman.

Kad zapadne u beznadežnu situaciji, narkoman još više mrzi svoje rođake, drugove i svoje susede, jer su oni ti koji mu ne daju novac za novu dozu. Ali mu je zato trgovac ovim otrovom uvek jednako drag. On mu je jedina nada. A u celoj Rusiji postoji samo jedan čovek sposoban da milionima zavisnika ponudi to đubre. Njega tako i zovu – nacionalni diler.

No davno su prošla vremena Lava Tolstoja i Konana Dojla, pisaca čiji su heroji spokojno koristili teške droge. Danas, kada narkomani ne umeju sami da se otarase dilera, po njega dolazi policija, a narkomane počinju da leče. I leče ih sve dotle dok ne prestanu da predstavljaju opasnost za okolinu. Tim pre što mali, ali veoma važan deo ruskih patriota već odavno veruje samo zapadnim doktorima. A ostala vaćina će bez obzira na sve, ili sama, ili uz pomoć drugih, morati da skine tu idiotsku koprenu s očiju i najzad ugleda sunce normalne, a ne krvave boje. Obrni okreni, već odavno nije 41-a…

* Homa Brut – kijevski student filozofije, glavni junak mistične pripovetke Nikolaja Gogolja „Vij“, prvi put objavljene 1835. u zbirci Mirgorod.

Aleksandar Osovcov, Ежедневный Журнал, 10.07.2014.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 20.07.2014.

UKRAJINA

________________

  1. Cugcvang – šahovska pozicija u kojoj je jedan od igrača doveden u takvu situaciju da mu je bilo koji sledeći potez podjednako loš.