- Peščanik - https://pescanik.net -

Zarada na leđima sankcija

Image credits Oak Oak, Spiderman, France

Kontrasankcije Rusije prema Zapadu ispale su daleko „mekše“ od sankcija koje su ih izazvale, takav je bar moj utisak. Naime, iako mi ovog trenutka teško možemo dimenzionisati efekat zapadnih sankcija na ekonomiju Ruske Federacije, pošto su te sankcije pretežno finansijske prirode i uglavnom tek treba da budu realno aktivirane, ipak možemo proceniti da one lako mogu biti daleko teže od ruske zabrane uvoza hrane iz EU, Švajcarske, SAD, Kanade, Australije, Japana, Norveške i još nekih manjih zemalja.

Jer, ako Rusija ukupno godišnje uveze hrane za oko 42 milijarde dolara, a na udaru je oko polovina tog uvoza, to se ne može meriti ni sa samo nekoliko, čini se, već izgubljenih kredita zapadnih kompanija i banaka ruskim preduzećima, kredita koji su već bili na vidiku samo u energetskom sektoru, da druge i ne pominjemo.

To, naravno, ne znači da u ovom „trgovinskom ratu“ izazvanom ukrajinskom krizom neće doći do opasnije eskalacije, već sutra ili prekosutra, kao što je isto tako moguće (daj Bože) da se bitka trgovinskim sankcijama uskoro smiri, jer trgovinski ratovi nikad nisu doneli ništa dobro i pametno, a retko su i doprinosili nominalnom cilju zbog kojeg su pokretani (najsvežiji su primeri Irana, Sirije, Iraka, pa i Srbije).

Zasad je ruska strana, više nego američka, pokazala zavidnu dozu opreznosti, ukoliko se iza nominalno usvojenih kontrasankcija ne kriju još neke, daleko krupnije, koje će se sprovoditi na „neformalan način“, što je u Rusiji, daleko više nego na Zapadu, moguće s obzirom na njen sistem političkog odlučivanja. Moglo bi se čak reći da Putin kontrasankcijama šalje poruku Zapadu da je ipak spreman na neke i krupnije ustupke oko Ukrajine ukoliko, na primer, Vašington odustane od pretencioznog načela da niko ne može od američkih banaka dobiti žutu banku ukoliko ima klijente u Rusiji. To čak deluje nesprovodivo, ali je opasno za Rusiju čak i u takvom slučaju.

Čim su obnarodovane ruske kontrasankcije, mnogobrojni navijači Rusije u Srbiji procenili su da te Putinove mere mogu biti „šansa Srbije“ da poveća izvoz voća i hrane u Rusiju, a naročito su apostrofirane jabuke. Jer, jedan od glavnih izvoznika jabuka na rusko tržište, Poljska, praktično će biti isključena, navodno „na godinu dana“, a verovatno i duže, ukoliko se pokaže da je neko u stanju da nadomesti njen izvoz jabuka u Rusiju. I to neko ko može da „proguta“ na svoj trošak zamašnu razliku u ceni transportnih troškova – pošto je Poljska geografski najbliža ruskom tržištu, pa je otuda i konkurentna sa jabukama, to jest sa jednom prilično jeftinom, ali prilično kabastom robom, osetljivom na skup prevoz.

Kao i u mnogim drugim stvarima, u Srbiji uvek ima onih koji se primaju na iznenadne „privredne šanse“, pa se već raširio glas da će ona, kao u stara dobra vremena, prećutno (uz skrivenu saglasnost i Brisela i Moskve) dobiti šansu da „reeksportuje“ hranu sa Zapada u Rusiju – a sankcije i kontrasankcije će, navodno, ostati da vise samo u geopolitičkom prostoru, da bi se stekao utisak da su neke moralne vrednosti ili politički ciljevi vredniji od ekonomskih šteta.

Ako tu špekulaciju ostavimo po strani, treba da se suočimo sa nekim činjenicama koje otežavaju realizaciju makar legalnog dela „ukazane šanse“. Prvo, treba imati u vidu da Rusija godišnje uveze oko 1,350.000 tona jabuka, a u toj količini Srbija je dosad zauzimala oko 7 odsto (znači manje od 100.000 tona). Trenutno je u Srbiji ukupna proizvodnja jabuka oko 300.000 tona, a samo jedna trećina tog roda ima elementarni kvalitet za svetsku pijacu (možda i manje). Na stranu što je zarada na izvozu jabuka na toliko daleko tržište, kakvo je rusko, za srpske voćare relativno mala, što ne znači da je za potcenjivanje.

Uostalom, celokupan godišnji izvoz poljoprivrede iz Srbije u Rusiji je između 170 i 200 miliona dolara. To bi moglo da naraste ako kontrasankcije potraju, ako se srpsko voćarstvo počne bolje tretirati agrarnom politikom, ako se počnu proizvoditi one sorte voća koje mogu da izdrže relativno dug prevoz, ako se stvori neka zajednička kompanija za propagandu i promociju našeg voća u Moskvi, i tako redom. A sve je to na dugom štapu. Najgore je što su kod nas intervencije države u trgovinsku politiku, kao i sve druge intervencije u privredu, više naredbodavne nego ekonomske.

Dakle, Srbija bi teorijski mogla nešto da „profitira“ na leđima ruskih sankcija prema Zapadu, ali pri tome treba imati na umu i ono što bi mogla da izgubi na Zapadu ukoliko se tamo neko zainati da nam pokaže „pošto košta“ navodna neutralnost. Jer, i ona ima svoju cenu, kao i sve ostalo. A svaka cena koju ne možeš da platiš je „nepobediva“, kako (pogrešno) kaže ona reklama koja se sada vrti na našoj televiziji.

Novi magazin, 15.08.2014.

Peščanik.net, 16.08.2014.

UKRAJINA