- Peščanik - https://pescanik.net -

Zbirna lista beščašća

Foto: Peščanik

Kada bi se pitanja kulture u Srbiji bar malo ticala evropskih integracija, onda bi se i sa njenim komisijama, odborima, telima i strategijama dogodilo isto ono što se nedavno desilo sa Medijskom strategijom koja je pisana pod patronatom Ministarstva kulture – bila bi obustavljena, radna tela raspuštena, a onda bi se krenulo ispočetka u još jedan nemogući poduhvat, kakav je naložio predsednik republike nakon negativne ocene koja je stigla iz Evropske komisije. Imenovanje članova Nacionalnog saveta za kulturu (NSK), ipak, ne može očekivati nikakvu intervenciju spolja koja bi od Odbora za kulturu i Skupštine zahtevala postupanje po zakonu. Tu su “samo” kritički glasovi iznutra, koji u Vučićevom sistemu bivaju tretirani kao “žuti”, “tajkunski” ili “politički”, pa samim tim i nebitni. Naime, NSK je formiran kao stručno-savetodavno telo Skupštine, Ministarstva kulture i Vlade i kao takvo bi trebalo da trasira put državne kulturne politike. No budući da je kultura izvan evropskog monitoringa, u njoj se koncentrisao najveći broj gluposti, nestručnih radnji, nelegitimnih procesa, te kršenja zakona čime se trajno sprečava uređenje ovog devastiranog polja. Ako se pogledaju konkursi za finansiranje projekata, otkupi knjiga, rad kulturnih centara (gde povremeno dolazi i do fizičkih obračuna, kao recimo u Kulturnom centru Srbije u Parizu), imenovanja direktora, upravnih i nadzornih odbora, jasno se može uočiti linija delegiranja partijskih kadrovika, prijatelja i rođaka, jednih te istih ljudi, satelita aktuelne politike koji bi po svaku cenu da odlučuju o ovome ovde i sada, makar bili svetlosnim godinama daleko od kulture u profesionalnom smislu. Baš kao što je to slučaj i sa ministrom Vukosavljevićem, koji se brine o zakonskim regulativama kojima se maskira proces nelegitimnog rada. Tako je proteklih dana odlučivanje o imenovanju novih članova NSK dovelo do krize jer su, kršeći član 16. Zakona o kulturi, predloženi kandidati koji nemaju podršku reprezentativnih umetničkih udruženja, već isključivo Ministarstva kulture i ministra samog. U pitanju su Vladimir Logunov i Živorad Ajdačić.

Sistem upravljanja kulturom u Srbiji mogao bi se okarakterisati kao ministarsko-direktorski, koji funkcioniše po principu vojničke subordinacije, gde se podrška delegira iz baze i koncentriše pri vrhu, u ministarstvu, Vladi i na kraju kod predsednika republike. Direktori su, naravno, birani na osnovu partijske odanosti ili koalicionog deala, tako da sve funkcioniše besprekorno, samo nigde nema demokratske procedure, dijaloga, nezavisne scene, savremene umetnosti niti mogućnosti za kritički korektiv državnih planova i projekata. Dakle, uspostavljena je monolitna vojnička struktura u kulturi sa patriotskom ideologijom, po čijim nalogu se brišu svi rudimenti onih institucija koje su u sebi imale začetke demokratije. Jedno takvo telo bio je i NSK, koji je šepao i pod demokratima a sada je dospeo do samog ruba. U epicentru malverzacije je, pored scenske umetnosti, naravno oblast savremene književnosti, koja se i dalje tretira kao temelj patriotsko-nacionalne pedagogije. Ministru Vukosavljeviću je kandidat Živorad Ajdačić svakako prvi na srcu, jer se svojedobno istakao kao jedan od najagilnijih nestručnih poslenika u ratu protiv savremene kulture. Čak je tokom 2013. sačinio i listu “nepatriotskih filmova koji skrnave kulturu Srbije”. Takav čovek zaista mnogo može da doprinese radu NSK, zbog čega je po odluci Koordinacionog odbora za umetnička udruženja Ministarstva kulture (KOO), koji o tome po zakonu ne može da odlučuje, dospeo na Zbirnu listu kandidata za članstvo u NSK, koja je prosleđena Odboru za kulturu Skupštine Srbije. Ajdačić je ubačen kao (nelegitimni) protivkandidat prevodiocu Dušku Paunkoviću, dok je glumcu Vojislavu Brajoviću, za oblast scenskog izvođenja, pridodat Vladimir Logunov, koga takođe nisu podržala reprezentativna strukovna udruženja. Nakon što je Odbor Skupštine Srbije za kulturu i informisanje većinom glasova (7:2) potvrdio Zbirnu listu, Brajović se u znak protesta povukao, jer se “očigledno”, kako je rekao, “iz prepoznatljivih razloga, krši zakon i grubo narušava procedura kako predlaganja, tako i izbora članova NSK”. Ovom nelegitimnom procesu su se tokom protekle jeseni javno usprotivila reprezentativna udruženja (Srpski PEN centar, Srpsko književno društvo – SKD i Udruženje prevodilaca), ali to nije dovelo ni do kakve korekcije. Zato je odmah nakon potvrde nelegitimne Zbirne liste, sedam reprezentativnih udruženja izašlo u javnost sa novim upozorenjem, apelujući sada na krajnju instancu, odnosno na poslanike Skupštine Srbije, koji bi trebalo da zaustave usvajanje pomenute liste. Međutim, mala je verovatnoća da će poslanici vladajuće koalicije, baš kao i u raspravi na Odboru za kulturu, pokazati “osetljivost” za kršenje Zakona o kulturi, koji im, zapravo, nije ni potreban da bi upravljali sistemom. Živorad Ajdačić i njegovi dvojnici na Zbirnoj listi, predstavljaju nedemokratske delegate najviše vlasti, koja će preko njih sprovoditi projektovanu kulturnu politiku.

Ministarstvo kulture je, posle dužeg izbegavanja da odgovori na pitanja pojedinih medija o nelegitimnoj Zbirnoj listi, objavilo saopštenje u kome se navodi da je „ministarstvo postupalo u skladu sa svojim ovlašćenjima, ne ulazeći u sporove koje među sobom imaju reprezentativna udruženja“. Pomenuta udruženja, međutim, oko ovih pitanja pokazala su neočekivano visok stepen sinergije, pa je nelogičan odgovor ministra Vukosavljevića ostavio mogućnost za samo jedno tumačenje, naime, da se postupalo po sili političkih interesa a ne u skladu sa Zakonom o kulturi. Za sve nagomilane probleme u kulturi, kojih nije malo, postoji samo jedno rešenje, a to je raspuštanje ovakvog ministarstva i resetovanje sistema kao u slučaju izrade Medijske strategije, koja bi bez intervencije iz Brisela bila usvojena kao “najbolja moguća strategija do sada”. No budući da se radi o sektoru kulture, nelegitimni NSK, baš kao i u slučaju katastrofalne Strategije razvoja kulture ranije, koja je pobrala pohvale svih ajdačića Srbije, može da očekuje većinsku podršku u parlamentu, a potom i nesmetani rad u “savetovanju” ministra, premijerke i predsednika.

Peščanik.net, 30.04.2018.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)