- Peščanik - https://pescanik.net -

Zelene papige

Dizajn: Fabio Divo

Historija pokazuje da je ne samo besmisleno i okrutno, već i teško ustvrditi tko je stranac.
Claudio Magris, Dunav

U tropskim zonama živi više od 350 vrsta papiga, a one zelenog perja se dalje dijele na brojne podvrste. Kraljevskoj zelenoj papigi, porijeklom iz Australije, pripada fama najljepšeg (iako najglasnijeg) primjerka svoje vrste, pa su cijene po kojima se legalno prodaje izuzetno visoke. To otvara plodno tlo za ilegalan lov (prilikom kojeg mnoge od ovih ptica stradaju). Uz prodorno glasanje i limitirani kapacitet učenja ljudskog jezika, poznate su i po svojoj prijateljskoj naravi i odanosti vlasniku. No ukusi se razlikuju kad se radi o boji nekog bića. Tako i zelene papige nisu posvuda jednako cijenjene. U Panami vole samo žute papige, pa lovci one zelene umaču u kemikalije od kojih perje postaje svijetlo i prodaju ih na ulicama, bar malobrojne koje su uspjele preživjeti radikalnu promjenu izgleda. Ako se izuzme ovaj primjer, ipak izgleda da kupljene i pripitomljene papige (ne u kavezima) imaju više sreće od onih koje su ostale u blizini svojih gnijezda. “Divlji” primjerci su danas, kao i mnoge druge tropske životinje, u grupi ugroženih vrsta, prije svega zbog nezaustavljivih aktivnosti ljudske vrste koje rezultiraju narušavanjem ekosistema kroz devastaciju tropskih šuma (i ne samo njih).

Ostaje još samo jedna, vrlo specifična grupa – ulovljene, kupljene, dislocirane pa ponovno slobodne papige, daleko od tropskih šuma u kojima su bila gnijezda njihovih predaka. U novonašlim prostorima njihova mala ili nešto veća jata, više ili manje dobrodošla, postala su svojevrsne “urbane legende”. Pjesnikinja Gillian Stoneham kaže, opisujući njihov let a potom trenutke odmora: “Iznenada izgledaju smirene, kao da su nekim čudom od migranata postale naseljenici”. U engleskoj provinciji Surry, u okolici sportskih terena, naseljeno je više od 3.000 papiga, nepoznati broj se smjestio u Kentu i parkovima centralnog Londona, a viđene su i u Škotskoj. Priče o njihovom dolasku uključuju verziju po kojoj je Jimi Hendrix donio nekoliko ptica u Veliku Britaniju, pa drugu koja njihov slobodni život u parkovima objašnjava bijegom sa seta snimanja filma “Afrička kraljica”, iz kontejnera na aerodromu Heathrow ili oslobađanjem iz aviaria oštećenog u velikoj oluji 1987. Ornitolozi vjeruju da je danas broj raznih podvrsta papiga u toj zemlji veći od 50.000 i ubrzano raste. Neki Britanci ih hrane, no mnogi drugi strahuju od njihovog potencijalno negativnog utjecaja na farmama ili ih vide kao opasnost za lokalne divlje životinje. Graham Madge, glasnogovornik Kraljevskog društva za zaštitu ptica tvrdi da su papige veće i odvažnije od lokalnih ptica “i zasigurno sposobne da ih potjeraju”. Jedan stanovnik Londona kaže da je vidjeo kako malo jato papiga napada čaplju, drugi ocjenjuje njihovo glasanje kao primjerenije prašumama nego gradskim parkovima, dok treći smatraju da su one mnogo inteligentnije od golubova. James Marchington iz Londona je prešao sa riječi na djela u izražavanju negodovanja prema invaziji stranog elementa. Na YouTube je postavio video kojim želi educirati zainteresirane kako ubiti papigu, pucnjem usred grada… (Britanski zakon takvu akciju odobrava samo ako je određenoj životinji dokazano da uništava imovinu ili uzrokuje bolesti. Po zakonu su papige izjednačene sa golubovima, vranama, galebovima i ostalim lokalnim pticama.) Kako bilo da bilo, perspektiva papiga u novim domovima ne izgleda ružičasto. Nekoliko egzotičnih ptica ulazi u legendu; velika jata ulaze u probleme.

I u drugim evropskim zemljama papige se pojavljuju sve češće. U Barceloni su stanovnici uzbuđeni, tvrde da su pridošlice agresivne, ugrožavaju lokalne ptice i jedu sve što im dođe do kljuna. U Kataloniji su optužene za uništavanje 50.000 kilograma paradajza. Eksperti Muzeja za prirodne znanosti pokušavaju izmisliti način da ih stave pod kontrolu. Slična je situacija u Rimu i mnogim drugim gradovima diljem kontinenta, a isto se događa i u Americi. Što su brojnije, papigama je sve teže; nedavno su istjerane iz gnijezda u Connecticatu, a slična sudbina čeka i njihove rođake u Brooklynu. Jedine grupe koje ih brane su udruženja za zaštitu ptica.

Prvu zelenu papigu (osim onih u kavezu u nečijem stanu ili u zoološkom vrtu) vidjela sam prije nekoliko godina u jednom parku u Hagu. Proletjela je brzo, sa očiglednim ciljem, bez unezvjerenog vrludanja izgubljenog bića. Njen cilj je bila rupa u starom drvetu, visoko iznad zemlje. Uskoro se mogla vidjeti samo mala glava kako mirno osmatra jesenje lišće, poput bilo kojeg stanovnika nekog prostora koji kroz prozor kontrolira okolicu vlastite kuće. Kasnije sam, u drugim parkovima, vidjela jata od desetak papiga, glasnih, energičnih i očigledno zastrašujućih za sive golubove koji su im se panično sklanjali s puta. Kako je bilo već hladno, pitala sam jednog lokalnog poznanika na koji način preživljavaju i od kuda su se tu stvorile. Po njemu, na klimu su se navikle, a vjerojatno su potomci nekih iz kaveza odbjeglih ptica. Ali njegov odgovor nije bio neutralan, već ispunjen negodovanjem prema naletu stranih stvorova koji narušavaju ustaljeni red stvari i izbezumljuju na tom tlu rođene ptice. Nije im pomogla niti posebna boja perja ni očigledna aura egzotičnosti i novog, čak ljepšeg, onog što su unosile u krajolik pun sivo-smeđih tonova. (Ljepota je, naravno, vrlo relativan pojam.) Za mog sugovornika one su bile jednostavno – stranci; stvorenja koja narušavaju harmoniju poznatog i intimnost “našeg”.

Treba dodati, preciznosti radi, da ta “naša” (u ovom slučaju holandska) harmonija ima i svoje lokalne izazove, ne zelene ali ništa manje pernate ili glasne. Na prvom mjestu su galebovi. Te impresivne ptice inspirirale su svojim letom visoko iznad mora mnoge pisce, postajući simbol obaranja granica i osvajanja slobode. Pad u nemilost paralelan je sa momentom njihovog prostornog približavanja ljudima, spuštanjem na krovove kuća i obrušavanjem na smeće pred vratima urednih nastambi. Građani su se počeli buniti, rasprave u gradskom parlamentu su u toku, već godinama, ali do sada nije nađeno niti jedno konstruktivno riješenje. Pritužbe i peticije lete na sve strane, dok se galebovi i dalje gnijezde na krovovima kuća u Benoordenhoutu, jednom od ljepših dijelova Haga, budeći ljude prodornim kricima prije zore i, ponekad, napadajući one koji ih pokušavaju otjerati. I dok se političke diskusije vrte u krugu, građani smišljaju kako samostalno zaustaviti najezdu. Za sad se ne govori o ubijanju nego o lociranju gnijezda i uništavanju jaja, koliko god puta bude potrebno. Dobrovoljci se stavljaju na raspolaganje svojim susjedima, onima koji ne žele buku, ali radije ne bi sami razbijali gnijezda.

Živjela sam godinama u Benoordenhoutu. Bilo je ljeto kad sam uselila, vrata balkona sa pogledom na vrtove susjeda bila su otvorena, a ja sam raspakiravala kutije i slušala Olivera Dragojevića – “Moj galebe”. Izgledalo mi je kao dobar znak kad sam ugledala nekoliko galebova, ne dalmatinskih ali sličnih, kako elegantno i mirno lete iznad kuća. No poslije su došle noći i rana jutra ispunjena primordijalnom bukom ptičje komunikacije. I bilo je više nego neugodno, izazivajući duboki osjećaj umorom izazvane frustracije, bijesa i nemoći. Nisam zvala susjede-dobrovoljce da ih pitam koliko je jaja razbijeno i da provjere treba li se što napraviti i na mom krovu; pratila sam diskusije između građana, lokalnih političara i udruženja za zaštitu ptica. Zaključak je bio da su galebovi normalna pojava u primorskim gradovima, da nisu došli tek tako, da nekog uznemiruju, nego otjerani od lisica u predjelu gdje su se do tada gnijezdili i da im odgovaraju ravni, pošljunčani krovovi. Savjet žiteljima je bio: zatvarati prozore, paziti kada i kako pakirano bacaju smeće i, kad je moguće, napraviti drugačije konstrukcije krovova. Naglašeno je da galebovi u stvari ne rade ništa “protuzakonito”, pa su radikalnije akcije odbačene. Budući da nisam znala kako obuzdati lisice koje su ih otjerale (što bi trebao biti posao nekog drugog), a novi krov je bio preskup, spavala sam sa čepovima u ušima i pakirala smeće u dvije kese i stavljala ga pred vrata kad je bilo rečeno. I još uvijek ne mislim da im treba rušiti gnijezda.

Zakonodavci su bili manje obzirni prema vranama u Južnoj Holandiji. Razlog je vjerojatno to što se radilo o “stranim” vranama, kako piše u naslovu članka koji objašnjava proces protiv njih koji je stigao do vrhovnog suda. Koliko su one strane nije lako zaključiti, jer podatak koji je ponuđen govori samo o njihovom azijskom porijeklu i pretpostavci da su stigle na nekom brodu. Vrijeme dolaska nije jasno; možda žive u Hoek van Holland već stoljećima. Iako ih je ostalo samo 23, proglašene su opasnošću za druge ptice i za populaciju. Uprkos protestima grupa za zaštitu faune, ministrica za okoliš je odlučila oduzeti im status zaštićene vrste (što nužno podsjeća na ukidanje imuniteta nekom korumpiranom parlamentarcu) i time olakšala posao sudijama. Stranim vranama prijeti smrtna kazna.

Svi znamo da su sve životinje jednake, ali da su neke jednakije. Lokalni golubovi uistinu prenose bolesti (poput lokalnih štakora) ali ih se tolerira, kao i domaće grlice, vrapce i stotine drugih vrsta ptica. Galebovi su donekle sumnjivi jer žive posvuda, ali su ipak i “naši”. Vrane sa drugog kontinenta nemaju šanse. O papigama, koje su bez svake sumnje “strani element”, smo već govorili.

***

Samo još nekoliko sažetih opaski o našoj vrsti i njenom odnosu prema papigama. Na svom blogu James Geary piše: “Pronalaženje nečeg nama uznemirujućeg uvijek uključuje mješavinu stranog i poznatog: nešto potpuno obično je oštro transformirano u nešto egzotično, bizarno i sablasno. Prisustvo dviju papiga pretvara Hampstead Heath u tropsku šumu; ili su same papige preobražene u nadahnjujuće glasnike drugog svijeta”. Većina ljudi na njihovu pojavu gleda manje poetski. Slobodne papige u tropskim šumama izazivaju nježne osjećaje i volju za putovanjem, kao i nešto žaljenja što im multinacionale razaraju svijet. One u kavezima su dekorativne, ponekad su zabavne ako nauče koju riječ, a kavez se uvijek može preko noći prekriti da nas ne uznemiravaju. (Slažemo se da su kavezi – zatvori i da rešetke nisu lijepe, ali tako su naši ljubimci sigurni i mi ih volimo.) Papigama koje slobodno lete izvan tropskih šuma, po našim parkovima, tu nije mjesto; bilo bi najbolje da se vrate od kuda su i došle, bez obzira na to što im je dom razoren (što nije ni naš problem niti naša odgovornost). Ako ne, čeka ih kavez, tortura ili istrebljenje. Ako se vrate kući, čeka ih isto, ali ni to nije naš problem. Uostalom, to su ipak samo životinje.

***

Ljudi su jednostavna bića i najviše vole biti okruženi “svojima”, prepoznatljivim pticama kao i primjercima svoje vrste (vlastitog naroda) koje, najčešće, razumiju i kad im se previše ne sviđaju. To im daje osjećaj pripadanja i sigurnosti, prepoznavanja sebe i granica vlastitog svijeta. Svi koji, nepozvani, uđu u njihov teritorij uzrokuju odmak od prihvaćenog reda stvari, donose nedoumice i strahove, zahtijevaju promjene ritma života (dakle – napor) i uglavnom su nepoželjni; agresori raznih tipova su na prvom mjestu. Čak se i turisti doživljavaju kao “nužno zlo” koje, na sreću, kratko traje (a i isplati se). Naravno, kad “mi” sami postanemo turisti, normalno je da razbijemo pokoji tanjur u nekom grčkom restoranu (iako se to mnogim Grcima ne sviđa), da se ponašamo onako kako se kod kuće nikad ne bismo ponašali i da se vratimo u svoje krajeve puni dojmova, čak često ispunjeni toplinom prema tamošnjim egzotičnim domorodcima koji su nas podnosili (iz istog razloga kao i mi njih, kad nam dođu, na kratko).

Potpuno je nešto drugo kad stranci počnu dolaziti bez rezervacije i povratne karte, na neodređeno vreme, u velikim brojevima, glasni, gladni i umorni, i kad traže od nas mnogo više od onoga što smo im voljni dati. Čak ako smo, jednom, bili gosti u njihovim kućama i još uvijek su naše pune suvenira i fotografija njihovih zemalja (ili, preciznije rečeno, nas u tim zemljama, možda sa papigom na ramenu), svaka toplina se topi pred hladnoćom straha od velikih promjena koje su nam nametnute. Sve što ljudi suočeni sa invazijom tuđeg očaja žele je zatvoriti oči (ili granice) i nadati se da će val skrenuti daleko od njih. Pridošlice ozbiljno “talasaju” naše živote, a zna se da je mir samo tamo gdje nema velikih ili, što je još gore, radikalnih pomaka, makar oni bili i u pravcu dokazivanja vlastite ljudskosti.

Stotine hiljada iscrpljenih prognanika je stiglo u Evropu i taj val ne posustaje. Zemlje iz kojih stižu su u haosu ratova, a ako njihove kuće još uopće postoje vrlo je vjerojatno da će se na vratima pojaviti netko nedobronamjeran i opasan. Samo očajnici ostavljaju svoj teritorij i sve što je pretstavljalo njihov život i kreću na dalek put sa nesigurnim ciljem. U ovom slučaju već i na putu nailaze na prepreke, ograde, bodljikavu žicu i poniženja. Suočeni su sa nervoznom sumnjičavošću potencijalnih (ili od njih očekivanih) domaćina. Sve je manje žitelja zemalja kroz koje prolaze koji ih na graničnim prijelazima ili željezničkim stanicama čekaju sa riječima podrške na transparentima i hranom pripremljenom za njih. Sve je više onih koji su se umorili i uplašili od slika gladne i umorne mase ljudi koja stiže i, izgleda, ima namjeru ostati u njihovim zemljama. Budući da su samo dramatične ili loše vijesti – vijesti vrijedne objavljivanja, mediji se iskazuju kako im je u prirodi posla. Vole pokazati utopljeno dijete, ali još više izbezumljene ljude kako ruše ograde, policajce koji interveniraju, izbjeglice koje su se potukle među sobom (što bi valjda trebalo pokazati koliko su nasilni, a ne koliko su na rubu živaca.) Paralela sa izvještajima i fotografijama iz nedavnih ratova na Balkanu ne može se izbjeći.

Nedvojbeno je da Evropa ima pred sobom golemi politički, administrativni, ekonomski i moralni problem. Građani očekuju da im njihovi političari objasne što da se radi. A političari su, kao što nerijetko biva, podijeljeni, zbunjeni i nepripremljeni, kao da ni jedan od njihovih dobro plaćenih savjetnika nije imao pojma što se sprema. Dok izbjeglice gube nadu, zdravlje, jedni druge i sami sebe, ti elegantni predstavnici vlasti “civiliziranih” zemalja rade ono u čemu su najbolji – nabacuju se frazama, uglavnom ne surađuju i ostavljaju ksenofobima širok prostor za artikulaciju militantnih ideja i razmahivanje arogantnom retorikom.

Desnica predvođena trolovima (kako ih precizno naziva Svetlana Slapšak) cvjeta, jača iz dana u dan i za širenje histerije upotrebljava sve mnogobrojne stereotipe iz svog bogatog arsenala. Ova nova seoba naroda za njih je najezda barbara, Evropljanima-kršćanima stranih muslimana, maskiranih terorista ili (kad se izražavaju malo nježnije) jednostavno ekonomskih migranata koji dolaze oteti naše poslove i nametnuti nam svoj inferiorni svjetonazor. Internetom kruže teorije zavjere, bazirane na informacijama “iz prve ruke”, poput one po kojoj su pridošlice plaćene i poslate da islamiziraju Evropu. Po trolovima, nema dvojbe što valja poduzeti – zatvoriti granice, a one strance koji su već stigli izolirati u logore i što je prije moguće poslati ih tamo od kuda su došli. “Obični” građani Evrope, iako ne moraju nužno vjerovati desničarskoj retorici, osjećaju se sve nesigurnije i ugroženije. Čak i u naprednim zemljama poput Norveške neki predlažu da se već pristigle nesretnike naseli na arhipelagu Svalbard (koji je vrlo blizu Sjevernom polu) na kojem žive malobrojni sjevernjaci, ali koji je ugodan habitat za polarne medvjede.

Ono što bi trebali biti osnovi “superiornog” zapadnog svjetonazora formulirano je u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka1 (koja uključuje pravo na kretanje i pravo na azil), Ženevskoj konvenciji o pravima izbjeglica i sličnim dokumentima. No svi ti dokumenti, ako ćemo biti iskreni, danas (većini) zvuče patetično i naivno, poput slabe šale na koju se ipak pokušavamo nasmiješiti jer ju je ispričao naš šef. Ni oni koji vjeruju da je tim riječima formuliran ideal kojem bi se trebalo težiti nisu sigurni što napraviti u realnom životu. Lijeve partije, udruženja za zaštitu ljudskih prava, pa čak i anarhisti koji duboko vjeruju u slogan “Naša domovina je cijeli svijet” priznaju da su nepripremljeni za formulaciju prijedloga riješenja kad se radi o izbjegličkom valu takvih proporcija. Ali njih i tako nitko ne bi poslušao.

Opasno nedostaje jasna strategija država članica EU, suradnja i solidarnost. Agencija za izbjeglice UN proizvela je kratki film koji objašnjava situaciju, istovremeno izražavajući razočaranje zbog nesposobnosti velikih svjetskih sila da postignu dogovor. Problem vrlo realno postoji. Pitanje je što se može napraviti. (U ovom slučaju ne pomažu čepovi za uši.) Kao što kaže Žarko Puhovski: “Ključno će pitanje za daljnja (i teorijska, ali prije svega politička) razmatranja biti ono o modusu integracije, o tomu hoće li se pokušati s liberalnim pristupom (koji striktno polazi od brojnih pojedinaca, njihovih potreba i, poglavito, prava) ili s onim multikulturnim, koji odlučujućim smatra odnose kolektiva”. Naravno, bitno je tko je sposoban, u kojem roku i kako odgovoriti na to i ostala presudna pitanja i, našavši odgovore, početi sa konkretnim akcijama. Ne manje važno je pitanje u što će se pretvoriti životi prognanika do tog neizvjesnog trenutka.

***

Sinoć (petak, trinaesti novembar), islamski fanatici su svojim napadima u Parizu zgrozili svijet. To su hladnokrvni članovi istih grupa koje mjesecima plasiraju filmove sa zarobljenicima kojima režu glave pred kamerama. I to su isti oni koji su toliko strani svojim dojučerašnjim sugrađanima da su ih pretvorili u izbjeglice. Osim što su ih protjerali iz njihovih domova, sad im otežavaju nalaženje novih jer su, slučajno, iste vjere, pa će njihov prihvat na zapadu nailaziti na još veće prepreke. U Parizu se broje žrtve. Građani su uplašeni i u šoku. Ne zna se da li još poneki terorist vreba iz sjene. Vrlo vjerojatno – da, i to ne samo u Parizu. Svjetski lideri šalju riječi podrške Francuzima i kunu se na odlučnu zajedničku akciju, govoreći samo o fanaticima. No hrvatski predsjednik Milanović, danas, na svojoj prvoj konferenciji za medije ide korak dalje. Iako je govorio samo nekoliko minuta, uspio je poručiti Hrvatima da se nemaju čega bojati, a da će se i odlučiti kako dalje sa izbjeglicama. Dodao je: „možda to ne bih trebao sada reći“, no naravno da su se novinarska pitanja usmjerila baš na taj politički gaf koji bi nekoga trebao stajati fotelje. U odgovoru na pitanje hoće li se zatvoriti granice (kako prenosi Večernji list, zaboravivši navesti da je gospodin Milanović sam otvorio tu temu) rekao je da ne bi trebalo povezivati migrantsku krizu s napadima, jer se prošli napad dogodio kad te krize nije bilo. „Nadam se da nećemo morati odstupati od onoga što radimo već dva mjeseca, međutim, moramo reći da je naš prvi zadatak da štitimo stabilnost, mir i spokoj hrvatskih građana“. Kako će reagirati deklarirane desničarske snage na zbivanja u Parizu može se pretpostaviti. Uzet će ih kao dokaz da je njihova odbojnost prema valu prognanika ispravna. Meni su desničari stranci. A stranac mi je i Milanović.

Peščanik.net, 15.11.2015.

Srodni linkovi:

Svetlana Slapšak – Ljudi u kavezu

Viktor Šenderovič – Tuđa nesreća?

The Guardian – Napadi u Parizu

Vladimir Arsenijević – Francuska, uputstvo za upotrebu, 2015.

IZBEGLICE, MIGRANTI
NAŠ TERORIZAM

________________

  1. Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću, pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.