Pregovori koji su se u poslednje vreme vodili oko premeštanja izraelskih vojnih snaga u južnom Libanu su naizgled bili tehničke prirode. Međutim, u stvarnosti su predstavljali novu politiku. Kada je reč o tri udaljena naselja od granične linije, od kojih se nijedno ne smatra značajnim strateškim resursom, sama mogućnost razgovora o izraelskom povlačenju se zakomplikovala bez jasnog vremenskog okvira. Ako je taj sporazum teško ostvariv, možemo zamisliti kako će se odvijati budući razgovori o povlačenju Izraela do međunarodne granice.
Sa izraelskog stanovišta prava granična linija jeste Žuta linija,1 čime je Izrael proširio kontrolu nad skoro 600 km teritorije južnog Libana i oko 70 odsto Gaze. Ko se približi Žutoj liniji čini to na sopstvenu odgovornost.
Isto važi i za južnu Siriju, ali još više za Zapadnu obalu. Razvoj situacije poslednjih nedelja svedoči da je za veći deo izraelskih lidera i javnosti Zelena linija ukinuta kao referentna tačka svake debate.
Za izraelsku vladu, posebno za vođe naseljenika, zona C se uveliko smatra delom Izraela. Istovremeno, to uporište se širi na oblast B, a ponekad i na oblast A, kroz trasiranje puteva, podizanje nelegalnih postaja, postavljanje bezbednosnih snaga i procese planiranja. Opšta namera je jasna: smestiti što više Palestinaca na što manje prostora i što više proširiti teritoriju pod izraelskom kontrolom.
Ako pogledamo izbliza, videćemo da nije reč samo o terenskoj, već i o konceptualnoj promeni. Tokom prethodnih decenija pregovori su se vodili oko granica od 4. juna 1967, čak i kada su strane bile daleko od sporazuma. Sporazumi iz Osla, Klintonovi parametri, Arapska mirovna inicijativa i Mirovni plan Buša mlađeg, zatim Ženevski sporazum – svi oni su podrazumevali Zelenu liniju kao osnovu za pregovore, čak i kada se razmatrala razmena teritorija. Bezbednosna ograda koju je zagovarao Arijel Šaron je bila podignuta, u nekim oblastima uz samu Zelenu liniju, ali ona je služila kao referentna tačka u diplomatskim i pravnim pregovorima.
Sada je ta polazna tačka erodirala unutar celog političkog spektra. Više nema izraelskog lidera spremnog da predloži povlačenje na granice iz 1967. Politička cena takvog stava je postala previsoka za svakog kandidata. Upitno je da li se u Sjedinjenim Državama shvataju posledice ovog procesa. Donald Tramp ih svakako nije svestan.
Čak i ako se jednom u Izraelu konstituiše drugačija vlada i pregovori se obnove, oni će i u Gazi, i u Libanu i u Siriji krenuti od sasvim drugačije polazne tačke. Ne od Zelene, već od Žute linije koja će obuhvatati tampon zone, bezbednosne perimetre i kontinuiranu bezbednosnu kontrolu.
Na Zapadnoj obali Žuta linija se proteže duž granice određene jevrejskim naseljima i Zonom C, a ne granicom iz 1967. Na taj način se Palestinci smeštaju u teritorijalno manji prostor od onog o kome se ranije razgovaralo.
Ovo je važan uvid. Bez obzira na to da li smo pristalice rešenja dve države ili ne, politička diskusija se uveliko odvija nad jednom drugačijom mapom. Zelena linija koja je decenijama bila referentna tačka svake političke inicijative, izgubila je smisao. Umesto nje se pojavila Žuta linija, koja će biti polazna tačka svih budućih pregovora, kada i ako do njih dođe.
Jack Khoury, Haaretz, 26.07.2026.
Prevela sa hebrejskog Alma Ferhat
Peščanik.net, 30.07.2026.
IZRAEL / PALESTINA