- Peščanik - https://pescanik.net -

12. mart osmog februara

Foto: Predrag Trokicić

Vučićev režim pliva na traumama. Jedna od najvećih je ubistvo Zorana Đinđića 12. marta 2003. Kao da nije dovoljno da se gone kriminalci, da se hapse i da im se sudi. To još mora biti i predstava. A kada je materijal za predstavu slab, pri ruci je uvek – trauma. Koliko god stadionska, nedavna hapšenja nisu bila dovoljno spektakularna, barem ne iz ugla scenarista i reditelja predstave, pa se ton morao pojačati pozivanjem na „novi“ 12. mart.

Kada su nas već okrenuli u tom smeru, hajde da vidimo šta su nam stvarno time rekli. Atentatori iz 2003. bili su – recimo to tako – državni službenici. Pojednostavljeno do grubosti, Đinđića je ubila država. On je tu državu sa pobedničkom koalicijom iz septembra 2000. nasledio i pokušao je da je promeni iz korena. Kako to često čujemo –niko nije jači od države, pa bio i njen premijer. Ta država što ju je Đinđić nasledio i pokušao da je preobrazi netom je bila izašla iz zločinačkih ratova.

Da kažemo i to pojednostavljeno do grubosti: bila je ogrezla u zločinu. Imali smo s jedne strane takvu državu, a sa druge njenog premijera. Jedno od najupečatljivijih poređenja u vezi sa državama u takozvanoj tranziciji kaže da su one poput broda na otvorenom moru: brod se pokvario i treba ga popraviti sa onim što je pri ruci. Hoće se reći, državu treba da menjaju upravo oni koji su je, da kažemo tako, pokvarili. To je takozvani problem manjka (moralno) adekvatnih kadrova.

Notorna je istina da Đinđić za svoje odluke nije imao konsenzus, ni politički ni društveni. Pokvarena država naprosto je odbila da se menja. Na sukob između reformatora i uslovno rečeno konzervativaca tačka je stavljena 12. marta 2003. Od tada pa do 2012. imamo političko bauljanje. Od 2012. nadalje imamo otvorenu obnovu starog režima, dakle onog režima sa kojim je upravo Đinđić bio u otvorenom političkom, a onda i pogubnom fizičkom obračunu.

Kada to znamo, kako radi aktuelna februarska režimska analogija sa 12. martom? Rekli smo, atentat na Đinđića organizovan je i izvršen pod okriljem države. Da li se sada tvrdi da su i uhapšeni „navijači“ državni službenici, kao što su to bili atentatori iz 2003? Naglasimo još jednom, Đinđić je službe nasledio i nije stigao, a pitanje je i da li je mogao da ih transformiše za nepune tri godine. Aktuelni režim je u devetoj godini svoje vlasti.

Uhapšenu grupu „navijača“ nije nasledio. Ona se formirala – ako se već insistira na analogijama – pod njegovim okriljem. Ako se Đinđić borio sa lošim nasleđem starog režima, tekući režim ušao je u sukob sa – kako je to Ljubodrag Stojadinović precizno opisao – samim sobom. Slika od 12. marta 2003. je crno-bela. Podela na dobro i zlo je nedvosmislena. I zlo je, kako će se pokazati, pobedilo. Šta imamo na slici iz februara 2021?

Analogija tu već posustaje. Od oktobra 2000. do marta 2003, a onda u tragovima i do 2012, imali smo podelu na predstavnike novog (posle 2003. u tragovima) i (sve jačeg) starog režima. Od 2012. imamo samo obnovljeni i sve jači stari režim. Pošto je izvukao pouke iz septembarske i oktobarske lekcije od 2000, u drugom naletu stari režim je počistio opoziciju. Nemamo više dve strane, barem ne kada govorimo o raspolaganju resursima.

To naprosto znači da smo od 2000. do 2003. imali pravi egzistencijalni sukob, recimo to prikladno dramatično, borbu na život i smrt u pokušaju da se država upristoji. Danas, tako je krupije odlučio da namesti karte, možemo imati samo dvorske spletke i obračune. Ne sećam se da je Đinđić ikada izgovorio da nema nikog jačeg od države. On je uglavnom insistirao, sasvim ispravno, da imamo posla sa nedovršenom državom.

Danas, kada se ponavlja fraza da nema nikog jačeg od države, zapravo se kaže da ta nedovršena država treba zauvek da ostane takva kakva je – dakle, nedovršena. Iz čega se kao zaključak može izvesti sledeći stav, svaka sličnost sa događajima iz 2003. na kojoj u svojim analogijama insistira tekući režim je krajnje slučajna, i upravo zato su te analogije tako rečite. U jednom drugom, više patetičnom registru, moglo bi se to reći i ovako: posle 2000. Srbija se borila za svoju dušu. Borba se završila porazom (teško mi je da napišem: gubitkom duše). Zato današnji sukobi koje nam servira režim izgledaju namešteno i prazno, a analogije nategnuto i netačno.

Peščanik.net, 09.02.2021.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)