Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Nije stvar samo u tome da neko preti da će ubiti Marka Vidojkovića. Nije stvar ni samo u tome što smo skloni da poverujemo da su to lažne pretnje. Lažne u smislu da niko ne namerava da ih zaista realizuje. Stvar je u tome da je Marko, simbolično, već ubijen. I to ne samo zato što je zbog pretnji, a neko je – za razliku od mene, a voleo bih da sam ja u pravu, a da taj neko greši – procenio da su pretnje verodostojne, morao da ode iz zemlje, da se preseli s one strane granice, nego zato što je Marko kao Marko sam po sebi, u svemu tome nebitan.

Hoću da kažem: pregazili su preko Marka kao osobe, kao ljudskog bića, da bi nekog simboličnog Marka, koga su sami izmislili, iskoristili da plaše druge. Nemoćni ste kada se to dogodi, kada vas uhvate u tu mrežu. Jer, šta go da uradite, to niste vi, to je taj neko drugi koga predstavljaju kao da ste vi. I kada prete tom nekom drugom, simboličnom Marku, pomislili bismo, dobro je, nije pravi Marko u opasnosti, s njim će biti sve u redu. Samo što Marka više nema. Ostao je u javnom prostoru samo taj drugi Marko koga koriste kao strašilo tako što mu prete i time plaše sve druge.

Da li ja sad zaista mislim da je Marko, ono što je ostalo od njega, bezbedan. Nažalost, ne mislim. Uvek će se naći neka budala da realizuje pretnje koja kruži javnim prostorom. Sasvim je moguće i da režim, koji stoji iza tih pretnji, računa da će se eventualno pojaviti neka takva budala i obaviti za režim koristan posao. Da Marka, i jednog i drugog zaista više nema. Ali, i da se to ne dogodi, režim je posao već završio. Jer, dovoljna je ozbiljna, u retoričkom smislu, pretnja. I dovoljno je demonstrirati moć da od svakog ljudskog bića režim može napraviti njegovog dvojnika po svojoj meri i za svoje potrebe.

Ne verujem da onaj ko smišlja pretnje zaista želi da ubije (nadam se da je tako). Što se mene tiče, gnusna je već i sama pomisao da se nekome preti, a kad to onda još i eksplicirate, kada izričito kažete da hoćete da ubijete jer vam se tako prohtelo, jer vam se neko ne dopada, iako ste ga takvog kakav vam se ne dopada sami izmislili, već ste prešli granice ljudskosti. Ali, ljudi bi rekli, barem nije život u opasnosti. A na to ću ja ponoviti, život je već pregažen. I život i osoba koja ga je živela. Jer ste toj osobi poništili ljudskost i instrumentalizovali ste je za svoje odurne potrebe.

A potreba je da se stalno pravi tenzija, da se svi drže u neizvesnosti i da se na jednom primeru pokaže šta bi mogli da očekuju i svi drugi ako se iz bilo kog razloga ne dopadnu režimu. Dobro, kod nas primer nije jedan, mada je Markov najdrastičniji. A opet, tu je i Dinko Gruhonjić. Pa onda…

I pošto smo to elaborirali, pošto je jasno da ovaj režim ne može imati problem s konkretnim Markom, Dinkom, Veranom… e, da, i Veran Matić se našao na toj listi (za – nadajmo se – simbolični odstrel), što je posebna ironija, jer Veran aktivno radi na zaštiti novinara u Srbiji… nego ih samo koristi da seje strah i neizvesnost, pitanje za čitaoca – da li se sad zaista više plašite nego što ste se plašili ranije? Jer, koliko god se režim pravio jak, koliko god demonstrirao silu, koliko god pokazivao da je u stanju da poništi nečiju ljudskost, pošto svoje nema, on ništa od toga ne može sam.

I u tom smislu je mnogo slabiji nego što izgleda na prvi pogled. Jer, može on nas plašiti na način na koji on veruje da se ljudi mogu uplašiti, ali to da li smo se zaista uplašili samo je do nas. Režim s tim nema ništa. I zato pitanje: da li ste se uplašili?

Na ovo pitanje moguća su dva ispravna odgovora. Prvi je očigledan: nismo. Drugi je realan: jesmo, ali nije bitno. Ali oba odgovora podrazumevaju da se izostanak straha ili poricanje straha demonstriraju. Režim se ponaša kao terorista. Doslovno. Pogledajte knjigu Vojina Dimitrijevića Strahovlada o tome. A mi znamo da se s teroristima ne pregovara. Teroristima se mora pokazati da njihovo zastrašivanje neće promeniti naše živote. Možda se čitalac seća kako su žitelji Londona odgovorili na bombe podmetnute u tamošnjem metrou: masovnim skupovima širom grada.

Ako režim zastrašivanjem želi da uguši pobunu, da smanji otpor, onda je odgovor – više pobune i otpora. Jer, nije stvar samo u terorizmu, ovaj režim se ponaša i kao kidnaper. Oteo nam je Marka, Dinka, Verana, Aleksandra… e da, i Radić je odnedavno na listi… i svako od njih ponaosob na svoj način demonstrira hrabrost i otpor. Ali, oni nisu pravi adresati pretnji režima. Pravi adresati smo mi – pobunjeni žitelji Srbije. Mi moramo da da nastavimo pobunu, da i dalje pružamo otpor, kako bismo sebi vratili prave Marka, Dinka, Verana, Aleksandra…

Peščanik.net, 03.07.2026.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965) je bio urednik izdavačke kuće Fabrika knjiga i časopisa Reč. Diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. U Fabrici knjiga objavio je zbirke eseja Osam i po ogleda iz razumevanja (2008), Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer (2011), Škola za „petparačke“ priče. Predlozi za drugačiji kurikulum (2016), Dva lica patriotizma (2016), Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: sf, horror, fantastika (2020). Objavio je i knjige Srbija u kontinuitetu (Peščanik, 2020) i Odrastanje u Srbiji. Izlazak iz komfora nezrelosti (XX vek, 2025). Sarajevski Centar za obrazovne inicijative 2025. ponovo je objavio Školu za „petparačke“ priče i Fantastičnu školu, a s njima i njegovu novu, treću knjigu u istom nizu Škola za bogove i superjunake. Još priloga za drugačiji kurikulum. Od 2004. je saradnik Peščanika gde piše redovne komentare na tekuće (političke) događaje.

Latest posts by Dejan Ilić (see all)