Nikada se nije radilo o nadstrešnici. Još se manje radilo o šesnaestoro poginulih ljudi. Dakle, to mora da se prosto razume konačno, ako se ne razume od početka. Potpuno je nevažno da li ovom rečenicom ja vređam tanana osećanja nekih ljudi, koji su, zamislite, stvarno iskreno bili tužni zbog toga. Svaka osoba koja nije sociopata je bila tužna zbog toga. Ajde samo da ostavimo po strani opet to dokazivanje „ljudskosti“ i nečega što je potpuno normalno i spontano, pravimo nešto „vau“, što, by the way, oni rade, izvinjavam se. Uzgred, oni to rade po svim ostalim pitanjima, ako uzmu neki prosek i kažu: „Genijalno“. E, sad da se vratimo na ovo što je ključno. Dakle, nikada se nije radilo o nadstrešnici, kao što se… Znate šta je problem? Da nas prvi put na taj način rade ili da nije bilo Petog oktobra, ajde, eto, amnezija, opozicija je u pravu. Ovo je Vučićevo vreme, ovo su Vučićeva deca, u smislu, Vučićevi studenti. Oni, po sopstvenim istraživanjima tamo vide, sad su uradili neke stvari, kao „Šta je najveći problem u Srbiji?“, manje od osam posto je reklo ekonomija. Odlično se živi. Oni su sami rekli. Pravosuđe je problem. Dakle, ne sećaju se oni tih stvari, u redu. Ali mi smo videli na primeru „Srbije protiv nasilja“ da, u jednoj situaciji u kojoj zaista morate biti sociopata da dovedete to u vezu s vlašću, dakle, priča o masovnoj pucnjavi u osnovnoj školi. To se politizuje.
Andrea Jovanović, Jutarnji program, Euronews, 21.7.2026.
Gostovanje Andree Jovanović – filozofkinje, istraživačice – saradnice u Institutu za političke studije i autorke podkasta „Lukavstvo uma“ – imalo je, kako je i planirano, svoj odjek na društvenim mrežama. Reakcije su se delile na zgražavajuće i izrazito odbojne, s jedne strane, i na podržavajuće i trijumfalističke, s druge strane – u zavisnosti na kojoj strane studentske i građanske pobune se nalazite, odnosno da li podržavate proteste ili politiku aktuelnog predsednika. U svim svojim javnim nastupima, Andrea Jovanović studentski pokret naziva isto kao i predsednik, „obojenom revolucijom“, protestante zove „pumposlavcima“, a proteste, kako ovaj sada tako i protest „Srbija protiv nasilja“, povezuje s morbidnim performansima i sociopatijom, koji imaju ulogu da ruše državu. Kada referiše na stavove građana i studenata – prema kojima glavni problem društva jeste korupcija (eufemistično: pravosuđe), a ne ekonomija – verovatno se oslanja na nedavno Crtino istraživanje. Iskaz Andree Jovanović eksplicitno i implicitno poručuje da se studenti bune verovatno zato što su besni, nesvesni ili nasamareni jer oni su „Vučićevi studenti“ koji „odlično žive“, te da je čitava pobuna projekat stranih faktora koji bi da destabilizuju zemlju – kao što se desilo, kako smatra, u „obojenim revolucijama“. Ona kao vrhovni analitički nalaz predstavlja to da protestne komemoracije i čitava pobuna imaju skriveni politički karakter i sugeriše zaveru usmerenu protiv dobrobiti Srbije. Podstaknuta ovim medijskim nastupom, izložiću genealogiju središnjeg događaja i simbola svih građanskih i studentskih protesta nastalih oko čina tugovanja – ćutnje – a zatim ću ukazati na njegove istorijske paralele i političko značenje. Na kraju, vratiću se na ovaj cinični medijski diskurs u službi diskreditacije pobune.
Građanski i studentski pokret su stvorili sopstveni jezik kao otvoren semiotički sistem koji je neka značenja učinio prepoznatljivim i stabilnim, ali čije se forme istovremeno neprestano menjaju i razvijaju zajedno s pokretom i društvenim okolnostima. Taj jezik se može posmatrati iz različitih uglova: multimodalnosti, društvenih funkcija, simbolike, humora i upotrebe jezika kao političkog oružja. Jezik protesta ne služi samo da imenuje aktere, pojave i procese protiv kojih je pobuna nastala. On okuplja i mobiliše ljude željne političkih i društvenih promena, povlači jasne granice između „nas“ – pobunjenih građana i građanki i „njih“ – vladajućeg režima i njegovih pristalica, postaje moćno sredstvo političke borbe, (re)definisanja simboličkih značenja, i, što je najvažnije, menja i nas i društvo u celini.
U protestnom semiotičkom sistemu posebno mesto zauzima 16 minuta ćutnje, posvećenih šesnaestoro ljudi poginulih u urušavanju nadstrešnice, 1. novembra 2024. godine, na Železničkoj stanici u Novom Sadu. Svaki minut posvećen je jednoj od 16 stradalih osoba. Ćutnje obično počinju u 11.52 časa, tačno u vreme kada se nesreća dogodila, kada građani i građanke ćuteći i stojeći blokiraju saobraćaj na ulicama širom Srbije. Broj minuta ćutnje simbolično je pratio broj stradalih – prvo 14, pa 15, do sadašnjih 16 minuta. Završetak ćutnje odnosno tišine, obeležen je protestnom bukom okupljenih, zviždanjem i sirenama. Tako se iz protestnog komemorativnog čina tišine, koji je svojim upornim ponavljanjem poprimio značenje nemog i mirnog građanskog otpora, ulazi u otvoreni protestni modus – ispunjen glasnim ispoljavanjem gneva i pobune, koji pak zadržava nenasilni karakter. Od početka protesta, organizovano je stotine protestnih akcija različitog obima – od svakodnevnih komemorativnih okupljanja i blokada do masovnih skupova u najvećim gradovima Srbije i u više stotina naselja širom zemlje. Svaki od tih protestnih skupova je imao jednu stabilnu semiotičku komponentu – protestnu ćutnju.
Zapravo, čitav studentski i građanski pokret je započeo i razvio se iz tog jezgra – zastoja, ćutnje i nedozvoljavanja da se život, makar u tom odeljku vremena, odvija kao da se ništa nije ni desilo, uz „business as usual“ i cinične komentare „to se svuda dešava“ i „pa šta“. Dve nedelje nakon pada nadstrešnice – kada je postalo jasno da vlast nema nameru da vodi ozbiljnu istragu – građani i građanke Novog Sada okupili su se u protestnoj komemoraciji, 15. novembra 2024, tačno u 11.52, prvo ispred Železničke stanice, a potom i na drugim mestima. Tada je simbolično razvučena crna traka i pušteno četrnaest balona, na kojima je pisalo „korupcija ubija“. Na poziv ProGlasa, u petak 22. novembra, širom Srbije, održana je akcija pod nazivom „Zastani, Srbijo“, u vidu 15-minutnog ćutanja i blokade saobraćaja. Profesorka Tehnološko-metalurškog fakulteta Ivanka Popović, izjavila je, pozivajući na građanski protest: „Da jasno stavimo do znanja da želimo da naša država funkcioniše kao pravna država“. Građanska akcija zastoja i komemorativne ćutnje protestnog karaktera ubrzo se raširila po celoj Srbiji. Upravo je protestna ćutnja pokrenula studente i studentkinje.
Prvi korak je bio kada su studenti i studentkinje, kao i brojni profesori i profesorke, i zaposleni Fakulteta političkih nauka i Filozofskog fakulteta u Beogradu 21. novembra 2024, prekinuli nastavu tačno u 11.52 časa. Već sledećeg dana, u okviru akcije „Zastani, Srbijo“, građanski protesti su se nastavili na isti način, a akcija je u prvom danu obuhvatila 49 gradova i mesta, sa oko 6.000 ljudi širom zemlje. Od tada do današnjih dana, protestna komemoracija je ostala srž protesta i njegov spiritus movens, podsećanje zašto i kako je sve počelo i zašto se nastavlja.
Istovremeno su se dešavali, naizgled spontani, napadi – zaletanjem kola u okupljene ljude, fizičkim nasrtajima i vređanjima. Kod Fakulteta dramskih umetnosti (FDU), u Bulevaru umetnosti u Beogradu, građanima su se 22. novembra 2024 pridružili studenti i profesori FDU-a u 15-minutnoj protestnoj ćutnji i blokadi saobraćaja na raskrsnici. Nekoliko vozača i građana je tom prilikom fizički napalo demonstrante, a analizom snimaka s društvenih mreža, ispostavilo se da su među napadačima bili ne samo građani ogorčeni zbog blokada, već i aktivisti i funkcioneri vladajuće stranke SNS-a. Fizički napad tokom ove ćutnje postaje okidač koji pokreće studentski protest: 25. novembra, studenti FDU-a su oformili plenum na kom je izglasano stupanje u blokadu; 26. novembra, Plenum studenata FDU je objavio svoje zahteve, u kojima se traži identifikacija i sankcionisanje svih počinilaca napada, kao i razrešenje s javnih funkcija onih napadača za koje je naknadno utvrđeno da su na tim funkcijama. Studenti FDU-a su izglasali da ostaju u blokadi dok nadležne ustanove ne ispune navedene zahteve. Ovi događaji pokreću talas protesta na drugim fakultetima širom zemlje: 2. decembra, blokirani su Filozofski, Filološki, Hemijski fakultet i deo PMF-a, kao i institucija Rektorata Univerziteta u Beogradu. Nakon toga je blokirano svih pet državnih univerziteta u Srbiji i više od 90 fakulteta i visokih škola. Protest se proširio i na srednje škole. Studenti i studentkinje su odluke donosili na plenumima, po principu direktne demokratije. Ovim su ovi protesti postali najveća mobilizacija akademske zajednice u novijoj istoriji Srbije. Na studentskim plenumima su usaglašena i, 4. decembra 2024, javno predstavljena zajednička četiri zahteva, koji su postali osnova studentskih protesta. Na trgovima gradova Srbije, u kolektivnoj, protestnoj tišini – počev od 23.52 do 24.07. časa – stupilo se u Novu 2025. godinu.
Komemorativna ćutnja i mirne blokade ostale su srž protesta i sve više su se širili, mobilišući veliki broj studenata i građana, a upravo je takav vid protesta izazivao najnasilnije reakcije. Najteži slučajevi dogodili su se 16. januara 2025. u Ruzveltovoj ulici u Beogradu, kada je na studentkinju Sonju Ponjavić, koja je stajala na trotoaru, tokom komemorativne ćutnje, naleteo auto, nosio je na haubi, i teško povredio; 24. januara 2025. na Novom Beogradu, automobil je udario studentkinju; 12. decembra 2024, tokom 15-minutne ćutnje, dolazi do čuvenog susreta licem u lice građanina koji fizički nasrće na studente, s jedne strane, i studenta Elektrotehničkog fakulteta, Andreja Tanka, koji uspeva da ostane pribran i ne dozvoli eskalaciju nasilja. Fotografija tog susreta postaje novi simbol i zaštitni znak protesta; 13. decembra 2024. zaleteo se porše tokom 15-minutne tišine na građane Novog Sada, i zatim opet, 25. januara auto je uleteo u skup građana. Sve vreme, pri tom, sa svih televizija pod kontrolom vladajuće stranke, šalju se pozivi na nasilje prema demonstrantima, u čemu prednjači Vojislav Šešelj, koji, na primer, za pokošenu studentkinju Sonju Ponjavić izjavljuje da se na haubi kola „prevrtala kao prava gimnastičarka“. Kulminacija će se desiti za vreme najmasovnijeg protesta u novijoj istoriji Srbije, 15. marta 2025. godine, pod nazivom „15 za 15“. Tada je, prema navodima očevidaca i stručnjaka, tokom 15-minutne ćutnje, došlo do upotrebe neidentifikovanog akustičnog sredstva, koje je u javnosti ocenjeno kao specijalno oružje za razbijanje demonstracija i izazivanje masovne panike, a koji su mnogi identifikovali kao „zvučni top“. Snimci skupa pokazuju paniku među okupljenima, pri čemu su mnogi demonstranti tada teže i lakše povređeni. Predstavnici vlasti su najpre tvrdili da ne poseduju zvučni top, a zatim su, godinu dana nakon incidenta, tvrdili da je čitava priča iskonstruisana, da su demonstranti simulirali napad „zvučnog topa“, te da je na delu akt terorizma koji ima za cilj građanski rat. Zahtev demonstranata da se pokrene istraga o tome da li je upotrebljeno akustično oružje nije usvojen, već je pokrenuta istraga i procesuiranje svih onih koji su u javnosti tvrdili da se takav napad desio. Nakon toga, s vremena na vreme, zaletela bi se kola u građane koji su učestvovali u protestnoj ćutnji – u Šapcu, Beogradu, Sremskim Karlovcima, Bečeju, Beočinu, Kuli, Novom Sadu, Požarevcu, Ivanjici, Novom Pazaru, itd. Centar za istraživačko novinarstvo (Cins) je objavio mapu napada na učesnike protesta i blokada, za period od 22.11.2024. do 9.6.2025, na kojoj se mogu prebrojati i locirati napadi kolima tokom ćutnji, u naznačenom periodu. Jedan od novijih incidenata naletanja kolima na demonstrante tokom protestne ćutnje desio se ovog maja 2026. godine, na raskrsnici kod Pravnog fakulteta.
Protestne ćutnje, blokade, šetnje, marševi, štafete, biciklističke ture i skupovi su se nastavili, uprkos nasilnim činovima u raznim formama: od napada anonimnih i maskiranih batinaša, hapšenja studenata, do nasilnih upada policije na fakultete i eskalacije policijskog nasilja, tokom potiskivanja demonstranata, posebno na ulicama Beograda i Valjeva, ali i u Novom Sadu, Nišu i Novom Pazaru. Iako su u pojedinim slučajevima identifikovani osumnjičeni i pokrenuti krivični postupci protiv napadača na demonstrante, najveći broj incidenata nije dobio pravosnažni sudski epilog.
U trenutku kada je studentski protest dobio novi oblik i studenti se vratili na fakultete i nastavu, odustavši od prvobitnog zahteva da „institucije rade svoj posao“ i došavši do zahteva za prevremene izbore, na kojima će kandidovati svoju, „studentsku listu“, protesti, kakve smo poznavali u prvobitnom obliku, su utihnuli. Studentski skupovi su postali predizborni, s prisustvom govornika i naznakama političkog programa. Ipak, jedini oblik prvobitnog protesta koji je preživeo i nastavio da postoji uz predizbornu fazu i s njom – jeste protestna ćutnja. Ćutnje se i danas održavaju po gradovima Srbije u 11:52 časovaa, posebno svakog prvog u mesecu, kao znak podsećanja na tragični 1. novembar 2024. godine.
***
Odakle potiče ova forma ćutnje, čiji je osnov komemoracija? Savremena praksa komemorativne ćutnje razvila se tokom i neposredno nakon Prvog svetskog rata, a njen nastanak se opisuje kao „južnoafrički poklon svetu“ (South Africa’s Gift to the World). Podstaknuta velikim gubicima savezničkih snaga na Zapadnom frontu, među kojima su bili i vojnici iz Južnoafričke Republike, gradska uprava Kejptauna uvela je u maju 1918. godine svakodnevni period tišine nakon ispaljivanja podnevnog topa na Signal Hilu, dok je kraj signaliziran vojnom trubom. Prvobitno je tišina trajala tri minuta, da bi potom bila skraćena na dva minuta. Južnoafrikanci su se masovno odazvali ovom vidu komemoracije i Kejptaun je, zaista, stajao potpuno zaleđen tri minuta, tokom kojih su se zaustavljali pešaci, vozila i javni život u gradu, a zatim bi se nastavila svakodnevna žurba i poslovi. Ovaj ritual održavan je svakodnevno do 17. januara 1919. godine, a tokom Drugog svetskog rata je ponovo uspostavljen. Južna Afrika je, takođe, obeležila trominutnu tišinu širom zemlje, 2014. godine, tokom prve godišnjice smrti Nelsona Mandele. Uspeh kejptaunske inicijative presudno je uticao na uvođenje Dvominutne tišine (Two Minutes’ Silence) u Ujedinjenom Kraljevstvu i zemljama Komonvelta, povodom Dana primirja 11. novembra 1919. godine. Od tada se u pomenutim zemljama dvominutna tišina obeležava svake godine u 11 časova ,11. novembra, kao i druge nedelje novembra na komemorativnim skupovima Nedelje sećanja (Remembrance Week), koji uključuju i žrtve Drugog svetskog rata.
Međunarodna praksa jednog minuta ćutnje se, zatim, postepeno ustalila, kao ritualizovani javni čin komemoracije, kojim zajednica simbolično odaje poštu preminulima i iskazuje kolektivno sećanje, tugu, solidarnost ili saosećanje.
***
Da li je ova forma komemorativne, protestne ćutnje u građanskoj i studentskoj pobuni u Srbiji neobična, i, ako jeste, u čemu je njena osobenost? Tokom građanskih protesta ili nakon masovnih tragedija, kolektivna ćutnja je korišćena kao oblik simboličke političke komunikacije koja ima višestruku ulogu: izazivanja empatije i solidarnosti sa direktno pogođenima u nekoj tragediji, zločinu ili nepravdi; uspostavljanja integracije i mobilizacije građana usmerenih ka zajedničkom društvenom i političkom cilju; poziva na prekid dosadašnjih društvenih praksi koje su izazvale revolt; poziva na društvenu i političku promenu. Tihe demonstracije i nenasilni protesti – tihe povorke i marševi, ćutljiva okupljanja, procesije bez parola, bdenja – bili su i ostali važne forme građanskog nenasilnog otpora diskriminaciji, diktaturi i svakovrsnoj represiji širom sveta. Svaka od njih ima svoje osobenosti, prilagođene društvenom kontekstu i ciljevima društvene i političke borbe. Neke od njih imaju jezgro u komemoraciji, neke su inspirisane Gandijevim nenasilnim otporom, a neke su oblikovane društvenim okolnostima – postojanjem verbalnog delikta i zabrane opozicionih političkih okupljanja. Nabrojaću neke primere komemorativnih ćutnji sa snažnim društvenim i političkim angažmanom.
Nakon niza rasno motivisanih napada, 1916. i 1917. godine, uključujući masakre i linčovanja širom Sjedinjenih Država, organizovana je Tiha parada (Silent Parade) u Njujorku, 28. jula 1917, kao politički protest koji je imao za cilj skretanje pažnje javnosti na široko rasprostranjeno rasno nasilje i sistemsku diskriminaciju koju trpe Afroamerikanci. Parada je okupila od 8.000 do 15.000 afroameričkih učesnika, koji su marširali u tišini, praćeni prigušenim udarcima bubnjeva.
Pored toga, svet pamti protestna bdenja za demokratsko pravo ženskog glasa. Nakon upornog odbijanja predsednika Vudroa Vilsona da javno podrži federalni amandman o pravu glasa žena, sifražetkinje su organizovale svakodnevna bdenja ispred Bele kuće, u periodu 1917-1919. Dve i po godine, tokom zimskih hladnoća i letnjih vrućina, one su bdele šest dana u nedelji, osam sati dnevno, u jeku Prvog svetskog rata. Postale su poznate kao „Tihe stražarke“ (Silent Sentinels). Napadane su, hapšene, zastrašivane i konačno su pobedile, kada je Kongres usvojio 19. amandman, 1919. godine, o ustavnom pravu glasa žena. Ovaj primer, naravno, priziva i tihe proteste Žena u crnom u Srbiji, u kojima se one zalažu za promenu politike sećanja na ratove 1990-ih.
Nakon atentata na Martina Lutera Kinga Mlađeg, u aprilu 1968. godine, studenti i studentkinja Univerziteta Djuk u Severnoj Karolini organizovali su Tiha bdenja (Duke silent vigil) na kampusu kako bi odali počast dr Kingu, solidarisali se sa rasno diskriminisanim građanima svoje zemlje i svog univerziteta, i izvršili pritisak na svoj univerzitet da otkloni rasnu nejednakost. Bdenja su trajala sedam dana, od 4. do 11. aprila 1968, tokom celog dana i noći.Učesnici su ćutali 50 minuta svakog sata, nakon čega je sledila 10-minutna pauza. Tokom pauza mogli su da jedu, odmore se ili razgovaraju, a zatim bi se vraćali tišini. Preko 2.000 studenata (uglavnom belaca) i radnika na kampusu (uglavnom crnaca i belaca) učestvovalo je u bdenju. Posle nedelju dana, Upravni odbor univerziteta je prihvatio nekoliko zahteva usmerenih ka otklanjanju rasne nejednakosti u toj ustanovi. U Sjedinjenim Državama je još zabeležen niz antirasističkih, antiratnih, feminističkih i prodemokratskih tihih protesta.
Tihi protesti su bili osobeni i za poslednju fazu diktature u Frankovoj Španiji. Tu spada Asturijski Tihi štrajk (La Huelga Silenciosa), 1962. godine, kada je došlo do otpora i marševa u potpunoj tišini, tokom štrajka rudara u Asturiji, koji je, zatim, prerastao u najveći radnički izazov Frankovom režimu. Desetine hiljada radnika širom Asturije – a kasnije i 23 druge španske provincije – marširalo je kroz gradove u apsolutnoj, jezivoj tišini, kako bi se zaštitili od toga da budu uhapšeni zbog skandiranja političkih slogana. U poslednjim mesecima diktature i neposrednom prelaznom periodu, javljali su se sve više tihi protesti. Ljuis Marija Širinaks (Lluís Maria Xirinacs), katalonski sveštenik i mirovni aktivista, inspirisan Gandijevim nenasilnim protestima, stajao je dvanaest sati dnevno ispred zatvora La Modelo u Barseloni, od kraja 1975. godine do usvajanja Zakona o amnestiji 1977. godine, zahtevajući oslobađanje svih političkih zatvorenika. Ovaj mirni i tihi protest, koji je trajao skoro dve godine, doneo mu je nadimak „Katalonski Gandi“. U Frankovoj Španiji, univerziteti su takođe bili na udaru, i svojim nenasilnim akcijama su doprineli uspostavljanju demokratije u zemlji.
Pokret Solidarnost u Poljskoj je, 25. maja 1981, organizovao Tihi marš (Marsz milczenia) ulicama Varšave za oslobađanje političkih zatvorenika. Majke sa Trga Maja (Madres de Plaza de Mayo) – organizacija majki čija su deca nestala tokom vojne diktature u Argentini (1976-1983) – održavale su nedeljna bdenja u potpunoj tišini na glavnom trgu Buenos Ajresa, koja su trajala od pola sata do jednog sata, zahtevajući odgovore o svojoj nestaloj deci. Njihovi napori su pomogli da se skrene međunarodna pažnja na kršenja ljudskih prava tokom ovog perioda. Kada je diktatura u Argentini pala i demokratija obnovljena, 1983. godine, Majke su zahtevale pravdu za počinjene zločine i podstakle novu vladu da sudi bivšim vođama hunte.
Konačno, da ne razočaram teoretičare „obojene revolucije“, tihi protesti (Маўклівыя пратэсты) zabeleženi su i u Belorusiji, tokom 2011, kada su se građani okupljali na gradskim trgovima da aplaudiraju, šetaju bez reči ili pale telefonske alarme umesto da skandiraju slogane, zaobilazeći zakone protiv verbalnog delikta. Demonstranti su zahtevali ostavku aktuelnog beloruskog predsednika Aleksandra Lukašenka, koji je predsednik Belorusije od 1994. godine.
***
U jezičkim studijama, značenje tišine i ćutnje je dobilo srazmerno malo pažnje, na primer u knjigama Adama Javorskog The Power of Silence: Social and Pragmatic Perspectives (Sage, 1993), Silence: Interdisciplinary Perspectives (Mouton de Gruyter, 1997), ili Debore Tanen i Murijel Savil-Trojk Perspectives on Silence (Bloomsbury Publishing, 1985). Navedene studije pokazuju da su tišina i ćutnja semiotički resursi koji se koriste s namerom da komuniciraju značenja koja verbalni govor ne može adekvatno izraziti. Javna, kolektivna tišina nikada nije bila niti će biti puko odsustvo govora, već simbolička praksa koja proizvodi društveno i političko značenje. Obustavljanjem uobičajene verbalne interakcije, demonstranti stvaraju snažan komunikativni događaj koji poziva na solidarnost i empatiju, indeksira kolektivni identitet, moralni autoritet, sećanje i otpor, dok istovremeno podstiče javnost da aktivno konstruiše značenje protesta.
16-minutna ćutnja na protestima u Srbiji jeste osoben oblik protestne komemoracije, koji je, prema svim raspoloživim saznanjima, nastao i širio se kao mobilizacija „odozdo na gore“ i kao „samonikli“ (grass-root) građanski protest, koji je od početka bio politički, ali ne i stranački usmeren. Dužina ćutnje se menjala sa svakom novom žrtvom, a potreba da se emfatički naglasi svaka žrtva koruptivnog sistema sa po jednim minutom ćutnje svakako je nastala i pod uticajem raširenog doživljaja u javnosti Srbije da je život običnog čoveka obezvređen, dok se nasilje (ne)skriveno promoviše putem državnih medija i popularne kulture, o čemu svedoči i prethodni samonikli građanski protest „Srbija protiv nasilja“. Emfatički momenat komemorativne tišine nosi i poruku da su se građani i građanke Srbije identifikovali sa žrtvama, postajući svesni da je bilo ko mogao, u trenutku obrušavanja, biti ispod nadstrešnice – otuda i protestni slogan zasnovan na metonimiji „Svi smo mi ispod nadstrešnice“. 16 minuta ćutnje, stoga, ne negira komemorativnu funkciju, već je nadograđuje: sećanje na žrtve postaje osnova za artikulisanje zahteva za buđenje empatije i solidarnosti, odgovornosti, pravde, prekida sa dosadašnjim praksama vladanja i korupcije, aktiviranje zarobljenih institucija i konačno, krivične odgovornosti. Kako istraga za urušavanje nadstrešnice nije napredovala, tako se zahtev za sistemskom društvenom promenom menjao i eksplicirao kao otvoreni politički izazov vladajućem režimu, pri čemu studenti postaju stub najveće opozicione snage u zemlji.
Da se vratim na početak teksta i izjave Andree Jovanović. Tihi i mirni protesti, koji po običaju dugo traju upravo zbog svog nenasilnog karaktera, uvek su imali moć da razotkriju razna lica nasilja. Oslanjajući se na teorije Johana Galtunga, norveškog sociologa i osnivača studija mira i sukoba, Valentina Otmačić u knjizi Oaze mira u pustošima rata: Konstruktivni otpor nasilju 1990-ih u lokalnim zajednicama Gorskog kotara i Tuzle (Srednja Europa, 2026) razlikuje direktno, strukturno i kulturno nasilje. U slučaju studentske i građanske pobune, najuočljiviji su činovi direktnog nasilja, o kojima je bilo govora. O strukturnom nasilju svedočimo, pored ostalog, preko otpuštanja profesora s pobunjenih univerziteta, rasformiranja čitavih fakulteta, na primer Filozofskog fakulteta u Nišu, smene nepodobnih direktora naučnih ustanova i nametanja podobnih, na primeru Instituta za književnost i umetnost, masovnog otpuštanja nepodobnih profesora, na primeru Državnog univerziteta u Novom Pazaru, ili Univerziteta u Novom Sadu, i brojnim drugim primerima. Strukturno nasilje se uočava i u gašenju ili strogoj kontroli svih nepodobnih medija, partijskoj kontroli pravosuđa i policije, nedozvoljavanju slobodnih izbora. I naravno, sveprisutno kulturno nasilje, koje koristi retoriku da bi se opravdalo direktno i strukturno nasilje, a putem kojeg se traženje pravde proglašava za terorizam, zahtev za aktiviranjem državnih ustanova antidržavnim aktom, zahtev za poštovanjem Ustava uticajem stranih agenata, poziv na empatiju i solidarnost – sociopatijom. Tu se smestila i Andrea Jovanović sa svojim filozofskim cinizmom i sve učestalijim gostovanjima u prorežimskim medijima. Korakom dalje od cinizma ka groteski, u alanfordovskom smislu, stiže se do poruke: „Dragi studenti i studentkinje, prekinite pobunu jer vam jedino tada možemo čvrsto obećati da nećete dobiti ništa i da se ništa neće promeniti.“
Autorka je viša naučna saradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu.
Peščanik.net, 01.08.2026.
NADSTREŠNICA