- Peščanik - https://pescanik.net -

Akademski tor

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić + prva izložba IDEM I GLEDAM

Predsednik republike je u pravu, treba sa mesta predsednika Srpske akademije nauka i umetnosti smeniti Vladimira Kostića. Naravno, razlozi koje daje predsednik republike su beznadežno pogrešni, ali je intencija sama po sebi ispravna. To bi i inače trebalo da se radi po automatizmu: ko god pristane da dođe na mesto predsednika SANU, treba odmah da bude smenjen. I tako do poslednjeg građanina u Srbiji. Kad više ne bude raspoloživih/raspoloženih osoba za mesto predsednika, tu ustanovu zbog odgovornosti za ratove koje su pokrenule ovdašnje elite i zločine koje su srpske jedinice u tim ratovima počinile treba nimalo dostojanstveno ugasiti.

Pored toga što bi po definiciji svako ko pristane da bude predsednik SANU trenutno morao biti smenjen, Kostića treba smeniti i zato što ni na jedan način ne raskida sa politikom koju SANU vodi poslednje tri decenije. On je toj politici ostao veran kao i njegove kolege akademici. Reč je tu o pogubnoj politici srpskog ekstremnog nacionalizma. Ima čak i neke više pravde u tome što jedan ekstremni nacionalist Tomislav Nikolić, danas prerušen u skrušeno-namrštenog predsednika republike hoće da smeni predsednika jedne mračne državne kulturne institucije. Nikolić i Kostić su samo odrazi u ogledalu jednog te istog nakaznog lika: sasvim je očekivano da im se ono što vide ne dopada i da bi to hteli da uklone. Kao što je očekivano i to da jedan u drugome ne prepoznaju same sebe.

Poneka bolećiva duša, koja je ovih dana ustala u odbranu predsednika SANU sada se verovatno zgražava nad ovim tekstom i čudi se kako autor sme da vređa jednog finog gospodina i akademika, uz to i predsednika SANU, koji se eto konačno odvažio da kaže istinu. Sa tom istinom, akademik Kostić dobrano kasni, kao i čitava ustanova na čijem je čelu.1 Zapravo, „kasni“ je ovde krivo upotrebljena reč: niko od njih ne kaska za istinom, jer njih istina ne zanima. Akademik Kostić se samo usudio da prizna poraz jedne notorne politike, i potom požurio da otvori novi front, uz put propustivši da raskrinka upravo tu politiku koja je do poraza dovela.

U spornom intervjuu, gde priznaje poraz, ali ne i niz fatalnih grešaka u čijem je činjenju svojim programima i aktivnošću svojih članova SANU svesrdno učestvovala, akademik Kostić je ovako opisao novi front: da bi se očuvao „zdrav korpus“ (akademik pod „korpusom“ – iliti „telom“ – ovde očito misli na etno-naciju, i to „zdravu“[!]; bolesna bi valjda bila ona koja bi se izmešala s drugim „korpusima“/„telima“) treba se okrenuti „Republici Srpskoj“ jer tamo postoji – „ozbiljan, aktivni, delujući, kulturni i naučni deo naroda od milion i po ili dva miliona ljudi“. Zalud ovde stoje pridevi „ozbiljan“, „kulturni“ i „naučni“, kad akademik ljude samo prebrojava, pa „nas“ na Kosovu nema dovoljno, dok „nas“ preko Drine, na sreću akademika i odgovarajućeg „zdravog korpusa“, još ima.

Reći sad akademiku Kostiću da će i ti kojih je tobože dovoljno pregaziti vodu i doći u Srbiju, kao što su to učinili i nacionalno „izbrojani“ sa Kosova (i iz Hrvatske, naravno), ako ih akademici odavde budu i dalje tretirali (kao brojeve) i štitili kao do sada, nema nikakvog smisla. On to ne razume. Akademik Kostić od vlastitog „korpusa“ ne vidi ni građane ni druge narode, niti je u stanju da izvuče pouku iz dosadašnjih poraza. Jer, o kosovskom porazu i sopstvenom patriotizmu, na sugestivni šlagvort novinara RTS: „Meni je poznato da ste vi bili na Kosovu, i to pod oružjem…“ – Kostić ima da kaže tek ovo: „Bio sam, dva meseca. Bio sam načelnik specijalnih jedinica saveznog SUP-a i moram da kažem da je taj period bio period u kome sam mnogo toga naučio o tragediji i našeg naroda i tragediji tog prostora“. Na Kosovu je tragediju doživeo, po akademiku Kostiću, samo jedan „narod“, i to onaj „naš“, naravno, a pored „naroda“ još i „prostor“. O drugom „narodu“ na tom istom prostoru, i njegovoj mogućoj tragediji (dakle, zločinima nad njim), akademik rečito ćuti.

Dakle, akademik Vladimir Kostić treba odmah da ode s mesta predsednika SANU, jer on hoće istu „korpusnu“ politiku, sasvim u duhu položaja na kome se našao, da nastavi da vodi na drugom „prostoru“, sa jednakim izgledima da i tu ishod bude „tragičan“ i po „korpus“ i po okolne narode (prostor je, treba to neprekidno ponavljati ovdašnjim akademicima, u poređenju sa životima ljudi – nebitan), koji se Kostića, naravno, ne tiču. Akademik Kostić je sa jednog notornog mesta neočekivano obznanio poraz jedne politike. Ali, to što je uradio je daleko od bilo kakve epohalne promene ili istorijskog iskoraka, i svodi se samo na poklič – istina iz sveg grla – „nacionalizam je mrtav; živeo nacionalizam!“ Nema nijednog razloga da mu se u tome pridružimo i horski/torski kličemo zajedno s njim.

P.S.

Posle popodnevnog zasedanja, predsednici republike, vlade, crkve i SANU, su 20.10.2015. jednoglasno zaključili da se „oštro suprotstavljaju prijemu ’Kosova’ u članstvo Uneska“. Jednoglasan i dostojanstven bio je, dakle, i Vladimir Kostić. Sa ostalima, i on je spremno potpisao i sledeće dve tačke:

„6. Сви присутни су се сагласили да је потребно да у друштву влада отворен, континуиран дијалог о кључним националним питањима, да не постоје табу теме и да је постојање различитости доказ српске толерантности, српске отворености и српске снаге.

7. По усаглашавању основних елемената политике коју морамо да водимо, потребно је постићи највиши степен акционе саборности и јединства у спровођењу политике око које су се сагласили највиши државни органи, Српска православна црква и САНУ.“

Tako se i predsednik SANU, sa ostalim „srpskim“ predsednicima saglasio da se „srpska“ tolerantnost svodi na „akcionu sabornost i jedinstvo u sprovođenju politike“ – dakle, fašizam na delu. U ovim zaključcima nema ni traga od priznanja poraza o kome je akademik Kostić govorio 18.10.2015. i 19.10.2015. Dva dana – toliki je rok trajanja „srpske“ tolerantnosti prema (samo naizgled) drugačijem mišljenju, a onda u akciju stupa „srpska sabornost“. Zašto se akademik nije suprotstavio, podigao glas protiv „sabornosti“? Zato što on u nju duboko veruje – jedno telo, jedna glava, jedna misao, i mnoštvo koje s vremena na vreme valja prebrojati.

Peščanik.net, 21.10.2015.

KOSOVO

________________

  1. Stalno treba podsećati na to, Srbija je sa gnušanjem odbacila Ahtisaarijev plan i silno izvređala samog autora, da bi danas, desetak godina kasnije, bila primorana da taj plan usvaja tačku po tačku. Gde su bili akademici kada su vođeni pregovori o Kosovu u Beču (da se ne pitamo sad gde su bili pre toga), da objasne da je srpska politika na Kosovu pretrpela poraz i da taj plan za rešenje kosovskog pitanja treba odmah prihvatiti?
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)