- Peščanik - https://pescanik.net -

Albanska Lisistrata: zločesta i tankoćutna

U okviru mnogih letnjih festivala, Ex Ponto u Ljubljani već godinama predstavlja savesno svedočenje o balkanskom pozorištu: ove godine ga odlikuju i samo slovenačke premijere, što sa jedne strane svedoči o krizi, a sa druge da je uveliko prohujalo kratko doba kada je balkansko bilo bolje ne pominjati, ako se već nije htelo reći nešto loše, a povezivati Sloveniju sa Balkanom bilo je skoro službeno usvojeno bogohuljenje. Stvari su se srećom promenile, što je samo još jedan dokaz da ideologije, za koje većina praznoglavo tvrdi da dugo traju, zapravo imaju kratak život: jedino im se može desiti da ih često vade iz naftalina… Njihovo vreme prave upotrebljivosti je kratko, i uglavnom se istroše mnogo pre nego što propadne sistem koji ih iskorišćava.

U sredu uveče je u Kulturnom centru Španski borci u Ljubljani odigrana predstava Lisistrate u izvođenju Kosovskog narodnog pozorišta iz Prištine i u režiji Elmaze Nura, koja je i adaptirala tekst. Čudo se desilo: premda se predstava odvijala upravo u vreme košarkaškog žura na Kongresnom trgu za narod povodom otvaranja evropskog košarkaškog prvenstva i višesatnog ruskog Vagnera za elitu u Cankarjevom domu, na Lisistratu je došlo dovoljno publike da skoro ispuni salu. Duh mesta, rekla bih. Predstava je oslobađajuća i vesela, i umesto rata koji je suviše dobro upisan u kosovsku svakodnevicu i politiku, sukob muškaraca koji dovodi žene do pravednog besa i pametne politike je zapravo predizborni sukob, koji naravno ne kontrolišu kandidati sami. Prefinjenost opredeljivanja je divljenja vredna: u Aristofanovoj komediji je reč o pravome ratu, onom koji je oslabio i na kraju skoro uništio atinsku demokratiju. Atina i Sparta su simbolne vođe čitavog grčki govorećeg sveta petog veka naše ere, rat je trajao dvadeset i sedam godina, i uništio je, sem ljudskih života, ekonomsku osnovu oba velika bloka, organizovana u saveze. Suviše često je evropska mašta prikazivala ovaj rat kao sukob demokratije i militarističke oligarhije, što je u osnovi tačno, ali nije najbitnije: zaboravlja se, međutim, da je to pre svega sukob oko kolonija dve velike kolonijalne sile na antičkom Mediteranu, i da atinska demokratija nije bila manje borbena i sklona ratu, pokoljima i agresivnosti od spartanske. Aristofan je ženski seksualni štrajk postavio u ratnu situaciju u kojoj se protivnici odlično poznaju, govore sličnim djalektima, i otprilike su podjednakih snaga – otuda toliko dugačak rat, koji se odvijao uglavnom po sezonama – godišnjim dobima. Aristofan je mogao bez zazora svojoj publici, svim muškim građanima Atine sedećim u pozorištu po obavezi i sa skupo plaćenim porezima, ulaznicama, ili besplatno, zavisno od imovinskog stanja, prikazati Spartanke i Spartance isto toliko smešne kao i Atinjanke i Atinjane, i zahtevati mir. Za razliku od tragedije, koja je, bez obzira na to što su likovi bili mitski i herojski, zalazila pre svega u područje privatnoga – onoga o čemu se u skupštini, gde ista ta publika sedi – ne raspravlja, komedija je radila upravo suprotno: sprdala se sa demokratijom i skupštinom samom, i svim učesnicima, a naročito uglednim i poznatim po bilo čemu. Aristofanov zahtev da se prekine rat i uspostavi mir nije komički, već pravi politički zahtev, objašnjen sredstvima pozorišta, dakle samo drugim jezikom. U tome smislu je i zahtev da žene dobiju reč isto tako legitimno politički zahtev. I zašto je Aristofan požnjeo uspeh kod svojih sugrađana, umesto da njegovu izdajničku glavu odnesu iz pozorišta na štapu? Zato što je sve u životu atinskog muškog građanina bila neprekidna javna debata po svim prostorima demokratije (skupština, sudovi, pozorište, pijaca/ulica), koja je nestabilna, stalno ugrožena i opasna – setimo se Sokratovog primera.

Vratimo se ratu. Rat između Srbije i Kosova izvesno nije bio rat jednakih protivnika: to je bio surovi napad zaslepljene kolonijalne sile protiv najgore tretirane kolonije, koja je mogla biti najbolji saveznik. Aristofan se nije šalio sa takvim događajima rata, on je udarao ratnu napast u glavu, po glavešinama na svojoj strani. Elmaze Nura dakle ukida ekvidistantnost ratne gluposti Atina-Sparta, jer ona izvesno ne odgovara realnosti događaja, ali ne ukida asocijativnost.

Šta međutim sa feminizmom i seksom? Začuđujuća striktna hetero-orijentacija junaka u komediji (muškarci se mogu zadovoljiti samo sa ženama, i obratno, nikako sami ili još gore) ima smisao u pozorištu u kojem sve uloge igraju muškarci. Nema nikakve sumnje da je erotična dvosmislenost činila dobar deo sreće atinske muške publike. Upravo zbog toga zahtev da žene iskažu svoje političko mišljenje čvrsto stoji. One se u ovoj komediji povlače na Akropolj, u sferu rituala, i to najvažnijih za državu, zato što u toj sferi žene imaju i prisutnost, i vidljivost, i moć, dok u demokratiji dole u gradu nemaju ništa. Lisistrata i njene aktivističke drugarice u režiji Elmaze Nura su zavodljive i ubitačne. Muška strana ima problem, koji je režiserka savršeno rešila. U svome životu sam gledala mnogo Lisistrata: najbolja je bila u “Amfi-teatru” u Atini, izvođena leti na terasi višespratnice, u režiji Spirosa Evangelatosa, 1975: sve uloge su igrali muškarci, između scena je ženski hor govorio delove iz Tukididove Istorije Peloponeškog rata sa opisima uništavanja gradova, polja i ljudi. Mnogo predstava Lisistrate je Aristofanove opscenosti prenosilo na scenu u raznim oblicima – recimo u obliku višemetarskog muškog ponosa u raznim bojama i materijalima. Elmaze Nura koristi ingeniozan trik: pateći muškarci se vuku po sceni u notornim kišnim mantilima, i dovoljno je da ga otvore – zamišljeno deluje bolje nego bilo koji pozorišni predmet. Priroda, podsetimo, nije za komediju. Kada u mantile zataknu i zastave, stvari postaju pozorišno jasne. Još je bolje rešena scena između Mirine i njenog muža, još i danas najzapaljivija seksualna scena evropskog pozorišta – golaći na sceni tu ne mogu ništa. Kinesija pokušava do zavede ženu i sa njom zađe u jednu od mnogobrojnih pećina na akropoljskoj padini, prvo se pozivajući na porodicu (čedo pati), pa na patrijarhalni autoritet, i konačno pristaje na bilo šta. Njegovo ime, uzgred, jasno podcrtava dramaturški “zavrtaj” komedije – on je nekakav Drkadžija. Mirina zahteva jedno, pa drugo, pa treće, i kada zlosrećni muž ispuni sve uslove, ostavi ga na cedilu. Da bi scena bila istovremeno uzbudljiva i neodoljivo smešna, potrebno je dvoje savršenih glumaca, i režiserka ih je imala. Pravi smisao ove komedije nije u tome hoće li žene odustati ili ne, već pre svega u ređanju muških argumenata, od agresivnosti, autoriteta i hvalisanja, do ogovaranja, pogađanja i najzad cviljenja. Kada sve padne, i mir se uspostavi, jer je rat posledica prethodno pomenutih muških oblika ponašanja – bar tamo gde žene nemaju građanskih prava – razloga za uzdržavanje više nema. Svi u kutiju sa crvenom svetlošću, oblepljenu sa tri strane novčanicama (ritual+novac), da bi na kraju svi, i muškarci i žene, izašli sa zavojima i modricama: ni politika ni seks ne mogu se izvoditi bez posledica.

Elmaze Nura je Aristofanovu Lisistratu adaptirala i prikazala onako kako se jedino može – kao da je pisana juče za danas, ili možda sutra. Njena kosovska aktualnost je i u tome što daleko premašuje lokalno.

Peščanik.net, 05.09.2013.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)