- Peščanik - https://pescanik.net -

Amnestička kriza Kriznog štaba

Foto: Peščanik

Naša skrpljena Vlada nastavila je sa izdavanjem nesuvislih saopštenja koja, osim što nemaju veze sa zdravim razumom, protivreče Ustavu i zakonima Srbije. I ma koliko da se čovek već navikao da živi u pravnom limbu, ispraznom prostoru koji je svuda, pa i ovde, nekad bio popunjen osnovnim pravilima ponašanja u svakodnevnom životu, ne može da prestane da se čudi. A dok se mi čudimo oni nastavljaju sa svojim svečano, nekad i dramatično predstavljenim besmislicama koje nemilice bacaju u etar, kao da je tu središte naših života i smrti. Sad su namerili da dopunjavaju Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, iako je baš taj Zakon, i to upravo u vremenima pandemije, jedan od onih koji se sa komocijom, ignorancijom i arogancijom zvaničnika, uopšte ne primenjuje.

O načinu na koji je promena Zakona najavljena kao kreativna industrija Vlade, a ne Parlamenta (koji je u pred-vučićevsko doba ipak jedini donosio zakone), pisala je detaljno Sofija Mandić, u tekstu na sajtu Peščanika, pod naslovom „Taster za paniku“.

Navodni ratio legis najavljene zakonske promene, jeste povećanje represivnog aparata koji će kontrolisati nošenje maski, broj okupljenih i rad ugostiteljskih objekata koji, valjda, uključuju kockarnice i klubove.

Na konferenciji za medije nova ministarka i (ne)članica Štaba nas je uveravala da nam upravo to, represivna snaga, nedostaje kao zakonski okvir. Pri tom je pokazala nepoznavanje epidemijske pravne regulative, ili, pak, hinjeno naivnu aroganciju (ume ona to). Bilo jedno, bilo drugo – ignorancija naspram arogancije – neoprostivo je u sadašnjem vremenu.

Proklamovani razlog za dopunu Zakona, matrica je za poimanje zakonitosti pod Vučićevim šlemom. Odredbe bilo kog zakona namenjene represiji prema građanima, imaju se primeniti sa entuzijazmom, pod poletnim vođstvom vazda ornog Vulina, novog, kao ispod čekića, ministra unutrašnjih poslova, dok će odredbe koje nalažu preventivu, stručno istraživanje, zaštitnički odnos prema građanima ostati netaknute, čak i bez privida primene.

Idemo sad redom, namerna sam da argumentujem životno najbolnija ogrešenja o Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti. Ona koja su uz sve teskobe života u Srbiji i dodatnu pandemiju, dokrajčile i one bedne ostatke poverenja građana u zakone, pravne, pa i van-pravne institucije.

Osnivanje Kriznog štaba. Krizni štab osnovan je zaključkom Vlade, koji je dospeo do očiju javnosti znatno kasnije, onda kad smo se već navikli da ovo telo doživljavamo kao nešto gotovo legitimno, popunjeno stručnjacima od kojih „boljih nema“. Vlada je, po tada važećem Zakonu o Vladi mogla osnivati savetodavna radna tela. Međutim i tada je bio na snazi Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, donesen 2016. godine u punoj vlasti i, valjda pri zdravoj svesti svemoćne SNS. Taj Zakon, međutim, za slučajeve epidemije i pandemije predviđa potpuno drugačiju organizaciju upravljanja epidemijom i zaštitom od zaraznih bolesti. Radi prevencije, suzbijanja i lečenja zaraznih bolesti, samim Zakonom osnovana je Republička stručna komisija za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti (čl.11. st. 1). Komisiju je, dakle, imperativnom normom osnovao Zakon, tj. zakonodavac, tj. parlament. Ona postoji kao zakonska institucija. Ali, u realnosti nje nema. Postoji kao ime, postoji kao prazna ljuštura, bez ljudi. Članove ove Komisije morao je da imenuje ministar zdravlja (čl. 11. st. 2), na predlog Zavoda „Batut“ i referentnih medicinskih ustanova.

Zašto je naša vlast postupila ovako mimo zakona, postavljajući Vladin, po pravnoj snazi minorni akt kao što je zaključak, iznad zakona? Da li je u pitanju nemar ili umišljaj? Iskrena da budem, prvo što mi je na pamet palo jeste da tadašnja (sadašnja) predsednica Vlade, u momentu formiranja Kriznog štaba pojma nije imala da ovaj Zakon uopšte postoji, a naročito ne šta on sve u sebi sadrži. Ne verujem, međutim, da u njenoj okolini nema onih koji su znali, a ipak istrajno ćutali. Zbog čega bi se o ignorisanju Zakona ćutalo? Prvo, ovde se olako i glupavo smatra da to niko neće primetiti. Primetili su, međutim, odmah profesor Zoran Radovanović i Sofija Mandić. Drugo, postavljanjem Kriznog štaba, čiji mandat nije određen ni u pomenutom zaključku, ni kasnije, a i inače je neodrediv, omogućava da lekari iz Štaba sebe predstave kao ozbiljne, a nemoćne stručnjake koji su vlasni samo da daju preporuke, a na vlasti je da to ozakoni. Predstavnici vlasti se prave da slepo i bespogovorno slušaju struku. Na taj način se odgovornost za sve najpre disperzira i to na neizvesne sastavne delove Štaba, a potom, budući da se odgovornost ne može locirati, predsednik Vučić (ne jednom) navodno prihvata odgovornost za sve i svašta, proglašavajući sebe načelno krivim i odgovornim. A, zna se: u ovoj i ovako organizovanoj državi njega niko od onih koji bi morali (Skupština, Ustavni sud) ne smeju pozvati na odgovornost. Iako (još) nije monarh, predsednik Republike je de facto pravno neodgovoran. Da je bio primenjen Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti i da je osnovana Komisija, disperzirana odgovornost koja je uspešno pretvorena u potpunu neodgovornost, bila bi stvarna i jasna odgovornost ministra zdravlja i te, nikad imenovane Komisije.

Proglašenje vanrednog stanja. Problematičnost proletošnjeg vanrednog stanja detaljno je analizirana upravo na ovom sajtu – od (ne)ispunjenosti uslova, preko (ne)nadležnosti, do usvojenih mera koje su ukinule, a ne samo ograničile neka neotuđiva ljudska prava, bez obrazloženja opravdanosti uskraćivanja i srazmere tadašnjim rizicima zaraze. Predlog za proglašenje vanrednog stanja podneo je, ne treba zaboraviti, tadašnji ministar odbrane, Aleksandar Vulin, obožavalac predsednika, nepropisne militarne odeće, oružja svih vrsta i tetke. Ideja da predlog potekne upravo od njega počivala je verovatno na pretpostavci da je vanredno stanje zapravo ratno stanje.

Šta bi, međutim bilo, da je primenjen zakon umesto samovolje? Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, za slučaj pandemije predviđa predlog za proglašenje ne vanrednog stanja, već pandemije, koji treba da podnesu Komisija i Zavod „Batut“. Komisije nema, a da li je Batutu tako nešto palo na pamet, bilo bi vredno manjeg istorijskog istraživanja. Taj, nikad podneseni predlog uputio bi se ministru zdravlja, koji bi proglasio epidemiju i imao pravo da, na predlog nepostojeće Komisije – ne samo predlaže, već donosi odluke o merama koje se moraju primeniti. U ovoj tački, približavamo se vanrednoj situaciji, koju proglašava Vlada za teritoriju cele Srbije, na predlog Republičkog štaba za vanredne situacije (čl. 39. Zakona o smanjenju rizika od katastrofa i upravljanju vanrednom situacijom). Uzgred to je jedini štab koji se pominje u zakonodavstvu o zaraznim bolestima. Na takve procedure nas upućuju zakoni. Ne upućuju nas na vanredno stanje.

Zašto je vlastima i njihovim saputnicima bilo potrebno vanredno stanje? Jasno je već dugo – svete izbore odlaže samo proglašeno vanredno ili ratno stanje. A, odloženi su upravo za ono vreme u kome je, po visokoparnim tumačenjima Kriznog štaba zaraza stišana do mere da je proglašena pobeda nad virusom. Stišana je bezobzirnim inženjeringom objavljivanja smirujućih brojki, koji je razotkrio BIRN. Dalje, vreme zatvaranja svega i svačega omogućilo je Gospodaru vođenje izborne kampanje koju niko drugi nije mogao voditi, kampanje koja zaslužuje da ostane zabeležena u istoriji sramno, kao cinična respiratorska kampanja. To je vreme širokog razmaha režima, tačnije njegovog prvog lica, potpune i mrsne dominacije predatora nad njegovim podanicima, dominacije emitovane preko svih postojećih nosača slike i zvuka u ovoj zemlji.

Represivne mere. Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti ne mora da se dopunjava. Njime su već predviđene kazne za slučaj da se ne nose maske („oprema“), kao i za ostale slučajeve kršenja mera koje su tim Zakonom predviđene, a obuhvataju sve danas važeće mere neinventivnog Kriznog štaba, kao što je detaljno obrazložila Sofija Mandić. Obrazloženje da kontrola mera zahteva više represivnih snaga – ne stoji. Naime, po Zakonu o smanjenju rizika od katastrofa i upravljanju vanrednom situacijom (čl. 25. i 26) moguće je angažovanje represivnog policijskog aparata, čak i vojske, pod određenim uslovima. Angažovanje komunalne policije moglo se već davno ostvariti odlukama lokalnih samouprava (uključujući i Beograd), kojima su bile proglašene lokalne vanredne situacije.

Pa šta to onda stoji iza zvanično deklarisanog ratio legis dopuna Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti? Sa nepoznavanjem pravnog poretka udarnika ove vlasti, valja uvek računati. A ovde ima još nečeg – potrebe za centralizacijom represije i represivnog aparata. Jedan represivni aparat, jedan vođa. Moguće je – i novog područja za tajne nabavke koječega.

Da li se može ikako boriti protiv ove masivne zloupotrebe pravnog poretka? Teorijski, moglo bi se naići na neke pravne metode. Ali, najviše dokle bi se sa njima moglo stići jeste okončanje postupaka pošto se već izvrši vakcinacija većeg dela stanovništva. Vakcinom koja još ne postoji.

Koliko ima smisla podsećanje svih učesnika u zloupotrebi na njihovu buduću odgovornost? Jalovo? Verovatno, nema tu ni stida ni moralnih obzira. Ali drugačije ne biva. Mora bar nekom sinuti kroz glavu „Odgovaraću, kazniće me jednom“. Pokušajmo da se približimo ravnoteži straha. Mi se njih bojimo, jasno je. Ali, mogli bi se i oni bojati nas! Oni nas ignorišu, jasno je. Ali, ignorišimo i mi njih. Ne glupo, prljavim rukama i maskom na oznojenim vratovima. Možda da se proba sa anti-Trampovim pristupom. Ima nešto profesionalnih medija ovde. Kad neko iz Kriznog štaba krene da očigledno laže ili priča besmislice, zacrnite ga, spustite regler. Samo nam prepričajte. Šta su rekli, kako ste ih uhvatili u laži, manipulaciji, nedoslednosti, vrdanju. I zaboravite Kona i Kisić Tepavčević. Kon – niko kao on. U sipanju protivrečnih istina o istim faktima. Tzv. Darija – niko kao ona ne ume do bespuća da vrluda kroz očiglednu glupost zabrane okupljanja više od pet ljudi u zatvorenom prostoru, kad se postavi pitanje banalnog beogradskog autobusa. Error! Još bolje staze kroz bespuća pameti mogli bismo otkriti uz pomoć premijerke. Horror!

Peščanik.net, 07.11.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)