- Peščanik - https://pescanik.net -

Amnestija, pomilovanje, glupost

#1od5miliona

Domaća javnost je s pravom uznemirena zbog načina na koji je tokom samo jednog popodneva osamnaestogodišnji srednjoškolac osuđen na kaznu zatvora od 30 dana. Mladić je pred prekršajnim sudom osuđen zbog toga što je navodno narušio javni red i mir ulaskom u prostorije Radio-televizije Srbije tokom protesta „Jedan od pet miliona“.

Prvostepena presuda je kružila društvenim mrežama i ona je priča za istoriju. Žurba se vidi u svakom retku, čak nema vremena ni za ispitivanje svedoka (zbog toga što se na taj način „odugovlači postupak“). Sud se ni najmanje nije potrudio da ispuni svoju osnovnu dužnost i odgovori na pitanje – na koji način je osuđeni prekršio član 8 Zakona o javnom redu i miru koji zabranjuje nepristojno, drsko i bezobzirno ponašanje kojim se narušava javni red i mir ili ugrožava imovina ili vređa moral građana. Treba reći da je zanimljiva i odluka o kazni zatvora koja se u prekršajnom postupku izriče izuzetno – kod konkretnog prekršaja mogla je biti izrečena i novčana kazna ili rad u javnom interesu. Sud je iskoristio i izuzetnu zakonsku mogućnost da osuđenog uputi na izdržavanje zatvorske kazne pre pravnosnažnosti presude, što dodatno potkrepljuje sumnje da se radi o politički instruiranom postupku.

I umesto da javnost negoduje (protestima ili na drugi način) na ovakvu nepodopštinu, imajući veru u odluku višeg suda, dolazi do spontanog izliva gluposti u medije. Prvo su to učinili delovi opozicije, a zatim se u ovu igru svesrdno uključio i predsednik Republike.

Dragan Đilas je u ime Saveza za Srbiju učinio prvi potez i od predsednika Aleksandra Vučića zahtevao da „amnestira i abolira uhapšene zbog upada u RTS, pošto predsednik ima zakonska i ustavna ovlašćenja za to“. Najpre treba razjasniti da predsednik ima ustavno i zakonsko ovlašćenje pomilovanja, dok je amnestija u nadležnosti sasvim drugog tela – Narodne skupštine. Pomilovanje predstavlja čin oslobađanja od krivičnog gonjenja ili krivične odgovornosti pojedinca, dok se amnestija odnosi na oslobađanje od krivičnog gonjenja ili krivične odgovornosti za određena krivična dela (obično ona koja se mogu smatrati političkim). Ovde se ne radi o cepidlačenju, već o osnovnom poznavanju funkcionisanja vlasti. To osnovno znanje treba da ima svako ko ima ambicije da se bavi politikom i javnim poslom.

Dalje, u okviru nadležnosti koje zaista ima – Vučić bi mogao pomilovati određenog osuđenika, ali pod dva uslova. Prvi je da je on osuđen za krivično delo, a drugi da je osuđen pravnosnažno. U slučaju osuđenog mladića nije ispunjen nijedan od uslova – on je osuđen za prekršaj i postupak po žalbi je u toku.

Međutim, najbolji student u istoriji Pravnog fakulteta za ovo ne haje te je „zatražio od nadležnih organa da oslobode sve uhapšene tokom demonstracija opozicije, koji su prekršajno kažnjeni“. Ovo je učinio na osnovu nadležnosti koje mu je pripisao Đilas i zatim mirno dodao da „je od nadležnih zatražio da budu usvojene žalbe za sve uhapšene i osuđene za prekršaje“, dok će u skladu sa zakonom „pomilovati one protiv kojih se vodi krivični postupak“. Dakle u slučaju prekršaja predsednik se umešao direktno u sudski postupak (što mu je izričito zabranjeno), dok kod krivičnih postupaka unapred obećava pomilovanja (što mu je takođe zabranjeno).

Ali sve i da stvar može da se sprovede tako kako su Đilas i Vučić zamislili, to bi moglo da se svede na: kada kadija tuži, onda i sudi, a onda i oslobađa. Lice represije je tu i kada tlači i kada oslobađa.

To nije dobra vest jer nezadovoljstvo u Srbiji raste upravo zbog koncentracije vlasti u rukama jednog čoveka. Ono što je jedina dobra vest jeste da Vučiću nije svejedno i da se predomislio nakon faze tužbe i presuđenja. Očigledno je to učinio uplašen reakcijom javnosti na institucionalnu agresiju.

Važno je da svako od nas ima pravično suđenje i da ne bude u zatvoru samo zbog političkog protesta ili neslaganja sa vladajućim strukturama. Ali nije nevažno na koji način dolazimo do ovog cilja. Podržavanje neformalne moći predsednika, pa makar i iz neznanja, nije dobar put. Stavljanje ljudskih sudbina u njegovu nadležnost, onda kada on već smatra da je gospodar života i smrti, takođe je izuzetno štetno.

Građani koji su mesecima na ulicama, koji su izloženi pretnjama, batinama, prekršajnim i krivičnim postupcima, glasno zahtevaju – odgovornost političkih aktera, podelu vlasti i pravdu. Oni koji imaju ambicije da na ovakve zahteve odgovore, moraju voditi računa o svojim rečima i zahtevima, a naročito moraju paziti da ne neguju hidru kojoj pokušavamo da stanemo na put.

Peščanik.net, 19.03.2019.

PROTESTI 2018/19.

The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)