- Peščanik - https://pescanik.net -

Ana u zemlji čudovišta

Foto: Peščanik

Pogoršana je situacija u regionu. Vučić je održao hitan sastanak sa državnim vrhom. Državni vrh je zasedao i nešto zaključio. Možda je doneo i odluke, ali nismo saznali koje, a to ni samom Vrhu nije poznato.

Državni vrh najbolje odluke donosi kad se situacija pogorša, a pogoršanje nikada ne prestaje. Da nije krize u regionu, prestali bi razlozi da postoji nešto tako upadljivo nepotrebno i opasno po društvo kao što je državni vrh. Na vrhu državnog vrha nalazi se vrh samog vrha, od članova vrha i sebe samog zadužen da stvara nerešive krize i rešava ih.

Sve krize koje je rešavao vrh postale su još gore nego što su bile. Da nije vrha, niko ne bi ni primetio da krize postoje.

Šta je u regionu najgore?

Ne valjaju nam odnosi sa Hrvatskom. Kriza na relaciji Beograd-Priština dokazuje da vrh nije u dobrim odnosima sa samim sobom. Vrh ne ume da reši krizu vrha. Od pada Gruevskog i njegovog bekstva u Budimpeštu nismo dobri sa Makedonijom. Kod Orbana još ima mesta za prijatelje.

Slabo stojimo i sa Rumunijom. Još se ovde nadvijaju senke iz Transilvanije, grof Vlad Cepeš je izgubio ugled pred živim srpskim vampirima. Sudbina Čaušeskua kod nekih kreativnih aktivista na mrežama dođe kao zgodna ideja za svetlu budućnost našeg vrha.

U Crnoj Gori ne prestaju litije, ljudi su do krvi podeljeni čuvajući crkvene svetinje. Ne zna se čije je koje oko u glavi, mržnja je postala svetinja svake strane. Državni vrh podržava Srbe u njihovom pravednom gnevu, pristajući i podstičući da se ljudi istog porekla, jezika i tradicije do mržnje podele u dve sekte iste vere, koja se meri nemerljivim bogatstvom crkve.

Morao bi državni vrh makar jednom da zasedne povodom najveće opasnosti koja preti Srbiji. A to ne čini nijedna država u komšiluku, niti iz regiona, ništa od onoga što se dešava izvan nas ne može da ugrozi Srbiju. To čini samo Vrh.

U Srbiji su pogašene svetiljke i ugrožene sve životne svetinje: sloboda, sigurnost, deca, spokoj, zdravlje, blagostanje, kultura, pamet, disanje, altruizam, jednakost pred sudijama… Niko zbog toga više i ne diže glas. Beži onaj koji može, što dalje odavde.

Nema litije, niti bogatih popova da ih vode, nema tribuna da ih probude, niti bundžija da ih povedu. Stado spava, ravnodušno prema klanju.

&

Sve više ima Ane Brnabić u javnom životu i to je valjda ta nova podmukla dimenzija naprednjačke politike.

Ana je prividno izrasla u drugi glas stranke i države, a njena želja da postane privlačnija varijanta Vučića postaje neostvariva kad progovori: ne zna se šta je gore u toj urnebesnoj simbiozi. Vladajući nepar u srpskoj stvarnosti, skoro da je idealna karikatura ovdašnjeg rasporeda moći. Opskurne figure predsednika i premijerke već su postale deo našeg političkog folklora, loša navika koja našu boljku može učiniti neizlečivom.

Premijerka se uglavnom oglašava povodom stvari koje ne razume. Ili ih shvata dovoljno dobro da ih razori. Recimo, nema svoj stav o tome šta je to sloboda medija, ali ume da ga javno obrazloži. Uglavnom, to je ono o čemu govori njen šef i uča, pionir uništavanja svega živog, mračni inkvizitor od rane mladosti. Slobodno je ono što njoj godi i što godi svima oko nje, i onome iznad nje. Ali, to je suviše malo da bi se potpuno snašla Ana u zemlji čudovišta.

Lakše bi bilo da ne postoje mediji koji pokazuju šta ona sve ne ume, a morala bi da zna. Tajne vlasti se čuvaju da se ne bi otkrilo da je neko svirep, zao, glup, nedostojan, kukavica, podlac, Martinović. Sve se to može videti drugačije i zbog toga su važne Anine oči, uvežbane u mraku.

Ana je pokušala da objasni zašto ne voli televiziju koja ima ambicije da njen svet pokaže u tome kakav on zaista jeste. Zbog toga je N1 prozvala političkom strankom, ne mareći za svoju sve besramniju lažljivost, naučenu od onoga koji ju je ko zna odakle doveo tu gde jeste. I ko je ko zna odakle došao ovde.

Ana je isturena u prve redove rušilaca jedne televizije i ma koliko se uzdali u njenu nesposobnost, to je sasvim opasna ideja i početak konačnog obračuna. Premijerka je mutavi glasnik nečega što sledi, a to je zatvaranje bleska koji nam omogućuje da još vidimo ono što je najstrašnije i što nas vodi do nestanka.

N1 je poslednja granica, mesta za uzmicanje više nema. N1 se mora odbraniti po svaku cenu. Bukvalno!

&

Politika (naslovna strana od juče), u naletu šarmantnog zdravstvenog rasizma, hrabri građanstvo: Ne treba strahovati od kontakta sa Kinezima. U stvari, valjalo bi biti oprezan, ali samo malo, kako kaže epidemiolog iz Niša, Branislav Tiodorović. Ne treba paničiti, nema razloga, mada, ko bi ga znao. Na primer, kontaktiraju li Kinezi međusobno, i kako uspevaju da to ne čine?

Prorok Tomislav Nikolić je u vreme svog mudrovanja izustio: Doći će ovde žuti ljudi, mnogo njih. Oni će nam popiti vodu sa Morave. Mudrac je zaćutao, a mutne tri Morave vuku po svojim koritima zatrovanu tekućinu.

Neko je rekao da novi virus nema šanse u Srbiji, ništa ne može da preživi u ovakvom vazduhu. Nezavisno od navedenog, nimalo dobroćudnog naslova, ohrabruje mogućnost kontakta sa Kinezima pa i Kineskinjama. I on ne mora da bude fatalan a važan je za emocije na najvišem nivou. Ne postoji cena ljubavi.

Onaj koji se ničega ne boji čežnjivo se nada još jednom poluzagrljaju sa Si Đinpingom. Pa makar mu to bio poslednji peting.

Peščanik.net, 29.01.2020.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)