- Peščanik - https://pescanik.net -

Apeli i vapaji naši

Potpisali su apel neki, njih 200 “intelektualaca” – dao bi Bog da ih toliko imamo. Pariz i njegovi časopisi – među njima i “Esprit” nemaju ni polovinu od toga. No, bilo kako bilo, to je cvet elite naše, i nije mu prvi put da se oglašava. Uvek patetično, za spas i slogu našu, u vremenima burnim. Svoje potpise stavili su prvi čovek SPC – “Bljustitelj trona patrijaršogo” – mitropolit Amfilohije, pesnik i slavni Orfej sa ratišta srpskih M. Bećković. I sila jedna drugih, još dičnijih: tu su i nezavisni analitičari DSS, sve u nadi da će moći da reanimiraju oronulo telo DSS-a i vođe te partije V. Koštunice, koji se ne miri sa porazom na izborima. Navodno ne treba Srbija da uđe u Nato, a niti se Srbija sprema niti je ko tamo zove, no za svaki slučaj bolje joj je da čežnjivi pogled ne skida sa majčice Rusije. A ljubav je uvek slepa. Ne deluje sve baš ozbiljno, no neće ni tako biti – ipak ovi “intelektualci” znaju šta rade – oni neće ove na vlasti, neće pa neće, a do izbora je još daleko, a na izborima se nikad ne zna čija će majka crnu vunu da prede.

A ti apeli naši – u novijoj istoriji Srbije imali smo ih za čitavu antologiju.

I nije nam s tim apelima nikada na dobro bilo. Avgusta meseca 1941. godine naša je država nestala nakon Hitlerovog bombardovanja na Uskrs, a nekakva Vlada generala M. Nedića je uveravala narod – tu su vladu inače izabrali okupatori – da mu spas leži u služenju Nemcima, a ne sa onima koji su na strani saveznika krenuli u otpor Hitleru. A potpisali su taj apel svi, cela srpska nacionalna elita, njih na broju 420. Svoje potpise stavila su i trojica vladika SPC i nekoliko protojereja, ali ne i patrijarh Gavrilo Dožić, koji je iz zatvora, jer nije imao pravo da izađe ni na ulicu, poručio: “Ne, sužnji ne potpisuju”. A mitropolit Josip Cvijović, koji je za sve vreme rata bio na čelu SPC, u oči je rekao Milanu Nediću da on neće da potpisuje taj apel, da je to sramni čin, jer i komunisti su Srbi i imaju pravo na otpor. Tako je bilo. A šta je slavni helenista Miloš Đurić kazao, odbijajući na licu mesta da stavi svoj potpis, to je živa legenda intelektualnog poštenja – ne, prevodilac Homera je okrenuvši se poznatim muzičarima koji su potpisivali, kazao – “Lako je vama, vi duvate u diple, a ja predajem etiku na Beogradskom univerzitetu”. On je znao šta Hitler hoće, a znao je i da zapadne demokratije i velika Rusija zovu sve na otpor Hitleru. A ko sve nije potpisao – sva elita naša, do poslednjeg seoskog agronoma. A loše smo prošli, jer uvek su ti apeli najavljivali neko mutno vreme. Ne dao Bog da i sada tako bude.

No, i ovo ne sluti na dobro jer je patetično nategnuto i dosta budalasto. S vremena na vreme, mi mnogo volimo te apele i vapaje, koji su sročeni tonom kojim je prorok Jeremija plakao nad opustošenim gradom svojih nada. Sada, kažu, neće sa Zapadom, oni su nas bombardovali. A što nas je i Hitler bombardovao, i to na Uskrs 1941. – to se ovde ne spominje, kao što se ne pominju ni Turci koji nam – da ono od ranije ne pominjemo – ubiše i onog dečaka sa testijom u ruci, na Čukur česmi  usred Beograda. Sve je ovo sada teranje jedne politike i nastojanje da još jednom počnemo ono sa susedima što ni prvi put nije trebalo da počinjemo. Politika je u čaršiji jeftina kao buđava kifla na kiosku za brzu hranu.

I još nešto, kao lični doživljaj o tim apelima i vapajima.

Na vratima porte na dan svetog arhiđakona Stefana Prvomučenika, lep neki mladić nam pruža neki papir, i to je neki apel, tako se nekako zove, a tako nešto kruži po Beogradu inače, i u njemu dominira reč “vapaj” i sve ono što već dobro znamo: zovu se tu i narod, i crkva i posebno vlada Tadićeva da se “obože”, a valjda i da se svi složimo i razmnožimo. Koji put to slušamo i čitamo, i uvek isto – neko nas spasava apelima i vapajima. Hladan decembarski dan ne obećava osmeh na licima ljudskim, pa se više i ne sećamo u čijim je rukama ostao onaj papir, apel i vapaj. A nije to ni važno – to je kod nas literatura, poput one Habjanovićeve, sa svim njenim romanima o nađenom nekom spasu i iskupljenju.

 
Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 14.01.2010.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)