- Peščanik - https://pescanik.net -

Argumentum ad pornographiam

Stop/Start watching porn (Ne gledaj/gledaj porno), foto: Peščanik

Na čelu Srbije danas je jedan požrtvovan i prosvećen državnik, predsednik Aleksandar Vučić. On uživa podršku malog broja takođe požrtvovanih i prosvećenih Srba, ali i on i oni protiv sebe imaju neprosvećenu, praznoglavu, manipulaciji podložnu i na linč spremnu rulju. Ova rulja ih svakodnevno obasipa pretnjama, psovkama, uvredama najgore vrste. Pravo je čudo što u tim okolnostima, pod tim užasnim pritiskom, Predsednik ipak uspeva da održi red i mir i da spreči da njegova zemlja potone u haos i anarhiju.

Ovo je sažet prikaz slike današnje Srbije koju je ponudila Olivera Zekić, predsednica Saveta Regularnog tela za elektronske medije (REM), u otvorenom pismu srpskoj javnosti koje je nazvala „Nisam ja Žaklina“ (objavljeno i u listu Danas od 25. decembra 2020). Publika obaveštena o prilikama i aktuelnostima na tzv. medijskoj sceni u Srbiji razumela je da se ovim naslovom Olivera Zekić distancira od novinarke televizije N1 Žakline Tatalović. Zašto od nje, zašto Olivera nije Žaklina? Zato, objasnila je predsednica Saveta REM-a, što Žaklina ne misli svojom glavom i govori samo ono što rulja od nje traži, to jest da je Vučić „najveće zlo, Đavo sam, zmija kojoj treba odseći glavu“, dok se, za razliku od nje, Olivera Zekić nikad ne odriče svog mišljenja, nego ga se hrabro drži, pa šta košta. Ona neće da podilazi rulji govoreći najgore stvari o Predsedniku Srbije, pa zato mora i sama da trpi napade i uvrede raznih primitivaca. „Njihovo polazište je prosto“, kaže ona, „ako nisi rekao da je Vučić žvalavi, picousti degen, nisi dostojan nijedne pozicije i bićeš predstavljen kao njegovo poslušno kuče, uz hor odobravanja rulje koja je hrabra samo kada zajedno nekoga linčuje“. Krvoločna rulja, žali se Zekić, potpuno je dehumanizuje, ne doživljava je kao ljudsko biće, kao ženu, nego „isključivo kao neku bezvrednu kuju koju treba da šutne ko god je sretne… naziva je ružnom rospijom, pornićarkom, odrtavelom, izoperisanom, ogavnom spodobom“.

Snagu da ne poklekne u odbrani prava da misli svojom glavom i da shodno tome misli sve najbolje o predsedniku Srbije, Olivera Zekić crpi iz filozofske lektire. Tu nalazi potvrdu da su umni i časni ljudi oduvek osuđivali mržnju rulje prema prosvećenoj pameti, čije su žrtve danas u Srbiji Vučić i ona sama. U Šopenhauerovom spisu Eristička dijalektika, u kome nemački filozof nudi pregled retoričkih lukavstava kojima se služe učesnici polemičkih rasprava, Zekić je otkrila opis i objašnjenje vrste lukavstva kome pribegavaju primitivni protivnici prosvećenog predsednika Vučića i onih koji su hrabro uz nega stali. „I u poslednjem, trideset osmom triku“, čita Olivera, „naveo je da, ako ništa drugo, pređeš na protivnikovu ličnost, da ga vređaš, budeš zloban, zajedljiv, grub, da se pozoveš na ’životinjsko u čoveku’, na ono što Šopenhauer naziva argumentum ad personam“.

Nije mi bilo teško da nađem Erističku dijalektiku (ima je danas i na internetu) i da se uverim da Olivera Zekić manje-više korektno prepričava šta Šopenhauer kaže o ovom kvazi argumentu, o ovom najprljavijem sredstvu obračuna sa tuđim mišljenjem, kad se ne nalazi način da se ono ospori pa se prelazi na vređanje i ponižavanje ličnosti koja ga iznosi. Međutim, nije korektan, nego je suspektan način na koji je ona došla do primera kojima ilustruje tvrđenje da Vučićevi i njeni oponenti koriste argumentum ad personam. Kad je reč o uvredama uperenim protiv Predsednikove ličnosti, ona navodi samo one koje sam Vučić u poslednje vreme pred televizijskim kamerama rado i ekstenzivno citira, ostavljajući utisak da se posebno trudi da ih nađe u gomili anonimnih komentara na internetu, da ih sve brižljivo zapiše, da ih kreativno obradi, zaoštri i učini posebno skarednim i odvratnim, i da možda poneku uvredu i sam smisli. U svakom slučaju, bez Vučića teško da bi bilo šta od skarednosti navodno izrečenih na njegov račun isplivalo na površinu i postalo poznato najširoj javnosti. Izgleda da sam predsednik Srbije želi da svi znaju da se o njemu govori da je „picousti degen“ i da mu Olivera Zekić u tome pomaže kad ponavlja ovu i druge slične gadosti o kojima on prvi (i jedini?) na sva usta govori.

Isto se može reći i za primere kojima predsednica Saveta REM-a potkrepljuje tvrđenje da se i protiv nje koristi prostački argumentum ad personam, da je i ona žrtva napada na ličnost. Primeri tih napada koje je iznela u ovom otvorenom pismu srpskoj javnosti toj javnosti nisu bili poznati i po svoj prilici bi joj ostali nepoznati da ih sama Zekić nije obznanila. Malo ko bi znao da u srpskoj rulji ima i takvih prostaka koji za nju kažu da je „ružna rospija“, „pornićarka“, „izoperisana“ i da o njoj govore razne druge skarednosti, da sve to ona sama nije navela. Možda će neko razumeti da se njene optužbe da je neprijatelji predstavljaju kao „bezvrednu kuju“ i „Vučićevu kučku“ odnose na jednu Coraxovu karikaturu na kojoj je ona nacrtana kao dresirani pas koji svom gospodaru Vučiću donosi papir na kome piše REM. Ali teško da je iko u ovoj karikaturi video nešto više od satiričnog prikaza političkog posla koji Olivera Zekić obavlja za račun Vučića. Da je to poziv srpskoj rulji da je šutira i čak linčuje, to je samo ona mogla da pomisli i kaže.

Postavlja se pitanje zašto to rade, zašto Vučić, a za njim i Olivera Zekić, iznose pred javnost u Srbiji uvrede na svoj račun za koje javnost prvi put od njih čuje? Odgovoriti na to pitanje nije tako teško kao što se na prvi pogled čini. Na ovaj „uvrnut“ način njih dvoje sebe stavljaju u ulogu žrtve, primenjuju strategiju poznatu kao autoviktimizacija, s jasnim ciljem da nezadovoljstvo građana onim što rade na čelu Srbije, odnosno na čelu Saveta REM-a, svedu na primitivnu mržnju prema njihovim ličnostima, pre svega na podsmešljivo i prostačko karikiranje njihovih fizičkih crta. Na taj način predsednik Vučić i predsednica Zekić sve primedbe, sve kritike na račun njihovog predsedavanja Srbijom, odnosno Savetom REM-a, na koje ne znaju ili neće da odgovore, pretvaraju u napade na njihove ličnosti, na argumentum ad personam.

Lukavo manipulisanje ovim argumentom ne nalazi se na Šopenhauerovom spisku retoričkih lukavstava. Možda bi ga on dodao ostalima sa spiska da je stigao da dovrši Erističku dijalektiku, koja je sačuvana kao nedovršen rukopis i objavljena posthumno. Ali lukavstvo kojim političari – pokazujući publici rane i patnje koje njihovim privatnim ličnostima navodno nanose njihovi beskrupulozni politički neprijatelji – pokušavaju da navedu publiku da ih sažaljeva i da njihove neprijatelje osudi kao neljude, nije promaklo pažnji savremenih istraživača političke retorike. Neki od njih su ga identifikovali pod imenom iznajmljivanje sažaljenja ili argumentum ad misericordiam. Primećeno je da ovom lukavstvu danas najčešće pribegavaju populisti na radikalnoj desnici, kao što su Benjamin Netanjahu, Marin Le Pen i Viktor Orban.

Međutim, među primerima primene ovog argumenta koji se navode u literaturi teško je naći, ako ih uopšte ima, primere u kojima političari iznose skaredne, opscene, pornografske detalje u navodnim napadima na njihovu ličnost. To je, dok se ne pokaže drukčije, specifičnost strategije autoviktimizacije koju primenjuju političari danas na vlasti u Srbiji, počev od predsednika države, koji je tu strategiju inaugurisao, a sada ga u tome slede i drugi, poput predsednice Saveta REM-a. Oni se trude da sebe predstave kao žrtve verbalne seksualne agresije. Zato se retorički argument usmeren na stvaranje takve predstave o sebi može nazvati argumentum ad pornographiam.

Peščanik.net, 04.01.2021.


The following two tabs change content below.
Ivan Čolović, rođen 1938. u Beogradu, na Filološkom fakultetu diplomirao opštu književnost (1961), magistrirao (1972) romanistiku, na Filozofskom fakultetu doktorirao etnologiju (1983). Radio kao urednik u nekoliko izdavačkih preduzeća, u penziju otišao 2000. kao naučni savetnik Etnografskog instituta SANU. Predavač i gostujući profesor na univerzitetima u Francuskoj, Španiji, Nemačkoj, Italiji, Engleskoj, Sloveniji, Švajcarskoj i Poljskoj. Preveo desetak knjiga sa francuskog, najviše dela Rolana Barta i Žorža Bataja. Objavio 17 knjiga studija i eseja. Dobitnik je sledećih nagrada i priznanja: Herderova nagrada (2000), Orden viteza Legije časti (2001), nagrada Konstantin Obradović (2006), povelja Prijatelj lista Danas (2009), zvanje počasnog doktora Varšavskog univerziteta (2010), nagrada Vitez poziva (2010) i medalja Konstantin Jireček (2012). Biblioteku XX vek osnovao je 1971, a od 1988. je i njen izdavač. (Istorijat Biblioteke prikazan je u knjigama Dubravke Stojanović Noga u vratima. Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek (2011) i Pola veka XX veka. Zbornik radova povodom 50 godina Biblioteke XX vek (ur, 2021). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983), Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000), Vreme znakova (1988), Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990), Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009), Pucanje od zdravlja (1994), Jedno s drugim (1995), Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002), Kad kažem novine / When I say newspaper (1999, 2004), Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007), Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001), Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011), Vesti iz kulture (2008), Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012), Zid je mrtav, živeli zidovi (ur, 2009), Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011), Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014), Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu. Ogledi o političkoj antropologiji, 4 (2020), Na putu u srpski svet. Ogledi o političkoj antropologiji, 5 (2023). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983); Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000); Vreme znakova (1988); Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990); Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009); Pucanje od zdravlja (1994); Jedno s drugim (1995); Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002); Kad kažem novine / When I say Newspaper (1999, 2004); Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007); Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001); Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011); Vesti iz kulture (2008); Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012); Zid je mrtav, živeli zidovi (ur.) (2009); Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011); Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014); Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu (2020).

Latest posts by Ivan Čolović (see all)