- Peščanik - https://pescanik.net -

Bauk tvitera i etika medija

U poslednje vreme u američkim medijima, naročito pisanim, otvorena je debata kako urediti i etički uobličiti haotični pejzaž najdemokratičnije forme javnog pisanja: twittera. Nepotrebno je podsećati na značaj tvitera za arapsko proleće, kao i činjenicu da su upravo tvitovi iz Sirije bili ti koji su prvi razotkrili zločine nad civilima. Međutim, kao i sve društvene mreže, i tviter pokazuje svoje naličje i služi za sve moguće vrste zloupotreba: lažne vesti, lažno predstavljanje, ukradene identitete, pretnje, ruganja, svađe, tako da su ne mali broj puta ugledne novine poput Njujork tajmsa ili Hafington posta upale u zamku krivokletstva, zbog pogrešnog prenosa i interpretiranja tvitera.

Neko bi rekao sram bilo tviteraše! Ali više od toga, bolje je reći sram bilo novine u kojima prvi profesionalni zakon glasi da je potrebno bazirati sve na činjenicama i objavljivati samo one koje su proverene. To naravno nikad nije bio slučaj, čak ni kada nije bilo tvitera na vidiku. Brzina i konciznost kojim se pišu tvitovi, sa velikim brojem skraćenica, lapidarnih opaski i gotovo stenografskih simbola za saopštavanje trenutnih raspoloženja, bivaju gotovo odmah zaboravljeni zbog brzine kojom se smenjuju, kao u svakodnevnom govoru, ali ne retko novinari ih zloupotrebljavaju, što zbog lenjosti ili neukosti, pa nasedaju na lažne tvitere praveći od njih senzacionalističke vesti. Ako ih interpretiraju onda često to rade nespretno, pogrešno ili maliciozno.

Poslednji slučaj medijskog linča Biljane Srbljanović je dokaz haotične simbioze neukosti novinara, nacionalističkog ludila, ali i ogromnog neznanja i prostaštva pseudo-tviteraške populacije, i najzad izvrnute logike slobode štampe. Očigledno nikakav filter nije upotrebljen da se ne objavi gomila užasnih pretnji, psovki, rasističkih i mizoginih opaski, što preko fejsbuka, što direktno na sajtu Blica. Ovde mislim na one kvazi tviteraše koji se registruju samo za tu priliku, da nekog uvrede ili ponize i više se nikad ne oglase. Tako je Biljana Srbljanović za samo 24 časa dobila 1.080 zahteva za praćenje svojih tvitova. Nema sumnje da se radi o pravom pravcatom čoporu koji se okupio kako bi do kraja izmrcvario svoju žrtvu.

Nažalost, navikli smo odavno da izvršna vlast toleriše taj navijačko-nacionalistički diskurs. Pored toga, ono što zbunjuje je zastrašujući stepen neobrazovanosti i neobaveštenosti upravo ovih „tviteraša za jednu upotrebu“, naročito kada je u pitanju konotacija koju, na primer, koračnica Marš na Drinu nosi. Očigledno da nisu naučene lekcije iz istorije, a nešto se i zaboravilo, kao na primer snimak tenka JNA koji ulazi u potpuno razoreni Vukovar, dok sa razglasa trešti upravo Marš na Drinu. Međutim, to i ne čudi u zemlji gde ministar pravde naciji šalje sledeću poruku preko tvitera: „Dan za pamćenje. Prvi put u poseti Srbima u Haškom pritvoru. Glavna poruka: Jačajte Srbiju.“

Normalno, ovom ministru ne pada na pamet da se oglasi povodom činjenice da je na Biljanu Srbljanović bačena gomila užasnih kletvi i psovki koje čak ne želim ni da citiram. I umesto da koriste tviter kao emancipatorni medij, svedoci smo da naši ministri, sve tridesetogodišnjaci koji tobože kapiraju nove medije, u stvari koriste tviter za svoje vrlo ograničene i jednostavne poruke: jačanje nacionalnog ponosa, slikanje prasadi na ražnju, prikazivanje derta i prkosa, ismevanje drugih, itd. Ali da se vratim na početnu tezu, o odnosu tvitera i etike medija. Ako novinarska etika podrazumeva tačnost, različita mišljenja, pravednost u izveštavanju, nekorumpiranost, kao i izbegavanje prepisivanja i stereotipa, bojim se da je upravo ta etika zakazala u slučaju Biljane Srbljanović. Tviter nisu novine ili „ugledni nedeljnik“, tviter se ne prepisuje, tviter je medij koji služi da se pokrene neka debata, a ne govor mržnje.

@ajovicevic

 
Peščanik.net, 20.01.2013.

Srodni linkovi: