U toku je zabavan eksperiment kojim se ispituje koliki je destruktivni potencijal jednog primitivca na visokoj funkciji – doduše proceduralnoj – unutar jednog ozbiljnog međunarodnog političkog tela. Ako naše domaće iskustvo sa korumpiranjem (dakle, kvarenjem) političkih institucija ima bilo kakav širi značaj, odgovor bi morao biti – ogroman. Nama će ishod tog eksperimenta biti zanimljiv u onoj meri u kojoj će pokazati da li su međunarodne političke ustanove na neukost i samoživost ovdašnjih političara iole otpornije od razvaljenih političkih institucija u Srbiji.

Dok čekamo rezultate, vratimo se razornom uticaju koji Vuk Jeremić i dalje vrši na domaću javnu i političku scenu. Da nije politički nekorektno, rekao bih da se Jeremićevo ponašanje i reakcije na njega najbolje mogu označiti sintagmom „gastarbajterskog mentaliteta“. Ali, nije tu stvar samo o korektnosti: dok za jade i frustracije ljudi koji su išli da traže posao pritisnuti krajnjom bedom imam samo saosećanje i razumevanje, Jeremićevo jadno ponašanje zaslužuje isključivo prezir. Jeremić svoju proceduralnu ulogu, koja bi se u gastabajterskom žargonu mogla označiti kao posao portira ili vratara bezobzirno koristi za lažno predstavljanje kod kuće, pri čemu mu na ruku idu gotovo svi domaći mediji. Njegovo poslednje produciranje sa horom „Viva Vox“ neodoljivo podseća na mercedese i glomazne trospratne kuće, spolja ukrašene gipsanim lavovima, a unutra zatrpane masivnim nameštajem i šarenim porculanskim balerinama. No, dok iza gastarbajterskog kiča kojim se želelo obmanuti siromašne komšije u suštini stoji stid zbog oskudnih materijalnih prilika koje ne dozvoljavaju pristojan život i želja da se to prikrije, iza Jeremićevog kiča stoje razobručena ambicija, glupost, neznanje i obest, dok ulogu impresioniranih komšija igraju mediji.

No, u epizodi sa „Viva Voxom“, od Jeremića mi je ipak zanimljiviji hor. Uloga hora u toj „drinskoj“ farsi ponovo preti da se izmetne u tragediju. Pod horom ovde ne mislim samo na članove „Viva Voxa“, ali ću poći od njih. Da li je „Viva Vox“ mogao da odbije da nastupi u Jeremićevom aranžmanu? Da li je previše očekivati od članova hora da pokažu sposobnost da samostalno misle i predvide posledice svog nastupa? Ili polazimo od toga da je hor morao da peva i to onako kako Jeremić misli? Nadalje, da li je moguće da nijedan član „Viva Voxa“ ne zna ništa o zločinima srpske strane iz devedesetih? Ako neko od njih nešto ipak zna, što je više od razumne pretpostavke, zašto se nije pobunio protiv repertoara koji je osmislio Jeremićev naopaki nacionalfašistički um? Ili je za sve nas postalo normalno da ovde samo „izabrani“ pojedinci imaju pravo da misle i delaju, dok se od svih ostalih isključivo očekuje da pevaju kako im se kaže.

Da ponovim, hor na koji ovde mislim ne čine samo članovi „Viva Voxa“. U horu o kome govorim, sledeći Jeremićeve zamisli, pevaju i urednici domaćih medija. I ne samo oni, nego i niz anonimnih osoba koje posredstvom tih urednika poslušno slede Jeremićeve dirigentske upute. Na kraju, umesto da članovi „Viva Voxa“, urednici i čitaoci/gledaoci u simboličnom smislu postave Jeremića na stub srama, na tom stubu završila je Biljana Srbljanović. U psihoanalitičkom ključu, reakcije na komentare Biljane Srbljanović mogu se čitati kao posledica duboke frustracije zbog pevanja u horu. Pošto iz straha za vlastitu egzistenciju ili privilegije ne smeju da kritikuju „dirigenta“, sve ono što bi u stvari hteli da kažu Jeremiću, „članovi“ su uputili Biljani Srbljanović.

Srbljanović bolje od mene zna zašto je bitna uloga hora, to joj je struka. Ovde je dovoljno reći da je hor prema jednoj klasičnoj slici sveta koja je i danas neraskidivo vezana za predstave o demokratiji često imao zadatak da objašnjava i ocenjuje postupke protagonista. Ono što je hor bio unutar te slike sveta danas se naziva javnim mnjenjem. Poput hora, javno mnjenje takođe sudi o ponašanju protagonista na javnoj sceni, i to u skladu sa vrednostima i načelima na kojima počiva politička zajednica, dakle onim vrednostima i načelima koje zajednicu prožimaju i drže je na okupu. I tu naša farsa počinje da zadobija nijanse tragedije. Odmah treba reći, tragičnom je ne čini glavni protagonista: budala ne može biti tragični junak. Korak od farse ka tragediji napravio je hor, sledeći budalu koja zagovara naopake, nacionalfašističke vrednosti i načela. A da prihvatanje tih vrednosti i načela može dovesti do tragičnih posledica dobro nam je poznato iz nedavne prošlosti na prostoru Jugoslavije.

Nema sumnje da je članovima ovog „srpskog“ hora strana svaka pomisao o kolektivnoj krivici ili odgovornosti. Poput nekih ranijih „pevača“, oni bi mogli da dobace samo do svesti o tome da su „pevali“ po naređenju, što je, prema njihovim skučenim shvatanjima, dovoljno da ih oslobodi svake odgovornosti. Malo bi vredelo da ih se pita – a što niste ostavili Jeremića da peva sam?

Peščanik.net, 20.01.2013.

Srodni linkovi:

Biljana Srbljanović – Kratak ogled iz etike medija ili Откључај профил гадуро

Aleksandra Jovićević – Bauk tvitera i etika medija

Goran Miletić – Krdo

Teofil Pančić – O Fati i škodi, Biljani i sajber hajkama


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)