- Peščanik - https://pescanik.net -

Beleške o jednoj Ani

Foto: Predrag Trokicić

Želeo sam da premijerki Brnabić posvetim proznu baladu, držeći da joj lirika pristaje po prirodi teške dužnosti koja joj je zapala. No ipak je to zamašan posao, liričar nisam, a ovo su samrtna, epska vremena, pa će moje bavljenje predsednicom srpske vlade ipak biti ozbiljno i obzirno, i usklađeno sa odsustvom svakog traga političke mizoginije.

Ni danas ne znam kako ni odakle je Ana zalutala u naš svet, kao što mi je nejasno prisustvo onoga koji ju je ovde doveo. U stvari, čitav taj spisak ljudi koji se bave državom, njenim opstankom, a posebno njenom propašću, nastao je niotkuda, zajahao sedlo ukrotive srpske životinje i na tom rodeu opstaje: divlji oni, pitomi i skrušeni mi, idealna grla za sedlanje.

Anu Brnabić je jednoga dana u podne predstavio lično njen i njihov predsednik, dajući joj neki ministarski resor. Izabrao je najbolje reči koje ima kako bi je prikazao narodu, rekavši da je „drugačija“. Po čemu drugačija? Pa eto, rekao je predsednik, „ona pripada gej populaciji i bila je toliko slatka da se bojala hoće li je prihvatiti.“

Svi su prihvatili Anu, zašto ne bi, ovo je Srbija, zemlja koja je evoluirala od diktatorske torture do slobode i natrag. Jedino je jagodinski muškardin Palma, koji bez škrtarenja razbacuje testosteron po svim institucijama sistema, te ga udeljuje svima koji ga nemaju, imao neke primedbe vezane za „orijentaciju“. I to kad je Ana Brnabić određena za mandatara vlade. Ali je brzo namiren te je brzo i zanemeo.

Svoju vladu Brnabić je pakovala kao i da nije njena, i to na osnovu naloga kome se ne može odoleti, ne znajući šta koji resor nosi i znači. Tek je donekle razumela šta je njen posao i šta mora da radi a šta nikako ne sme. To je i održava začuđenom tamo gde se čini da nikome nije potrebna.

Nisam siguran da je bilo dovoljno dobrih razloga za takvu paralelu, ali neki mediji su je prozvali „fikusom“, proizvodeći tako premijerku u raširenu vrstu kabinetske flore, koja se čak ne mora ni zalivati i lako opstaje u pustinjskim srpskim klimatskim uslovima. Njeni su javni nastupi bili retki, oskudni i bitno nedovršeni. Zapravo, često se nije ni znalo o čemu premijerka govori i šta je želela da kaže. Politika je prolazila mimo nje, jedine od koje je ta delatnost morala da započne.

Ali, bilo bi pogrešno takvu poziciju Ane Brnabić obrazlagati uz sažaljenje i jeftini čaršijski altruizam. Selektorka vlade, koja nije imala pojma šta rade njeni igrači imala je bar udoban politički život. Lišena briga u danima koji su bili mutno predskazanje sunovrata, polako je shvatala šta se od nje očekuje: samo da hvali predsednika, svog dobrotvora. Bez njega ona bi ostala u vetroparkovima odakle je dovedena, bogata, bezbrižna i nejasna. Ali sada je na tuđoj vlasti, koju bi u nekom lucidnom času mogla da razume i kao snežni vrh svoje čudnovate karijere.

I ona je davno prestala da brine o izvršnoj vlasti, jer o tome nikada nije ni brinula. Osim o onome koji umesto nje, i bilo koga u državi obavlja svaku vlast. Tragala je za rečima kojima bi ga oslikala u kultnom božanskom sjaju, ali joj nije išlo: niti je ona bila vešta sa rečima, niti je on bi mustra za divljenje. Svejedno, neprijatan, ciničan, neprivlačan i bez harizme, on je bio njen svevišnji uzor, a ona ćutljivi maneken njegovog sumanutog tiranskog opita.

Svoj lični život Ana nije skrivala na licemernom dvoru, prepunom paorskih preobraćenika i polutanske aristokratije. Na nekom prijemu se čak Ibijev šegadžija, pevač i klovn Ivica Dačić „nabacivao“ premijerkinoj partnerki, uzdajući se u svoj nekontrolisani gejački šarm i pijano turbo falširanje.

Dvorske spletke takvog mehanskog ranga završene su na bezopasnom budalasanju srpskog ministra spoljnih dela. No Ana je postepeno postajala agresivnija u distribuciji gospodarevih ekspresija. Naglo je sputala svoju smernu damsku delikatnost. Pokušala je da pronađe onu klicu Vučićeve javne bezobzirnosti i bahatosti koju bi presadila na sebe, i obogatila svoj škrti vokabular, inače nedovoljan za uvredljivi, ludački, urlajući tenorski raspon kojim gazda tako suvereno vlada.

Protesti su zahvatili Srbiju i vlast više nema snage da ih kontroliše, niti kuraži da ih trpi. Svoj militarni nastup premijerka je onomad imala na Pinku.

Zauzela je gard opasnog borca u oktagonu, izazvala sve koji nisu na pravoj strani. Izvređala građane koji koračaju u protestima. Dala nisku etičku ocenu pobunjenim profesorima Filozofskog fakulteta. Njen iznenadni gnev, proizveden u neurotskoj laboratoriji mahnitog gospodara nije poštedeo nikoga.

Izgledalo je kao da se svađa sa svima pa i sa sobom dotadašnjom, i da je skoro sigurna u to što govori, ali ne potpuno. Njena je poza ipak bila lišena oslonca, kao da se taj javni govor završavao sam u sebi, u oskudnoj logici i opskurnim verbalnim poentama, započetim da budu bravure. Ponovo se našla u ulozi koja nije njena niti bilo čija, i koju ona nije mogla da razume u pokušaju da se uznese iznad sebe same.

Dok je njen politički govor, izrečen kao nedovršeni i nepouzdani agitprop rasklimatane vlasti, Barometar slobode koji rangira zemlje po stepenu političkih i medijskih sloboda, pokazuje strmoglavi pad Srbije. Sigurno se zaustavljamo na dnu. Niže se ne može, mada, ko bi ga znao, ima tu i nataloženog mulja.

Premijerka je odmah posumnjala u barometar. Njeno razumevanje ljudskih sloboda određeno je sa višeg mesta. A tamo takvih pogodnosti nema. Slobode su samo za one koji znaju šta je to.

I u takvom zagušenju otrovnom čamotinjom i kaljavom žabokrečinom, Ana iz vetroparka se grčevito drži za gospodarevu utopiju. To je jedino što još ima.

Orkan koji se pomalja postaje mnogo jači nego što je ona uspela da vidi i proceni, i crnji je no što su joj rekli.

I možda će morati da leti sa onim koji ju je doveo i pokazao narodu kao sladunjavi, egzotični primerak, zaštićen od politike i istine u zaguljenoj i opusteloj Srbiji.

Peščanik.net, 08.02.2019.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)