- Peščanik - https://pescanik.net -

Beograd van sebe

Foto: Vladimir Nedeljković

Niko više ne zna, a i ne pita gde je gradonačelnik Beograda. Njegova upotrebna vrednost je istekla, potrošili su ga kao kinesku bateriju. Pre nego što je pristao da bude statista i suvišno naličje Gorana Vesića, taj čovek, ime nevažno, bio je cenjeni lekar, a sada više nije ništa.

Nije ništa samo zbog toga što i nije smešten u nevažeću fotelju da bi bio neko. Postao je maneken ničega, otvorio neke žute kućice za ugrožene dživdžane i otišao u sumrak, nepotreban i izgubljen u palanačkom haosu nekadašnjeg velegrada.

Da je Branko Pešić ovde, Vesić ne bi bio ni rukovodilac skladišta strugotine, a u njegovom opravdanom odsustvu i slomu svakog sistema vrednosti, taj je na čelu kolapsa ovog grada. O njemu je već bilo reči na ovom mestu, te ne bih opterećivao cenjene čitaoce ukazivanjem na prizore u kojima se obnavlja sećanje na tu fizionomiju, neuporedivu sa civilizovanim primercima.

Uostalom, taj čovek je izabran da bude maskota grada za njegovo tiho razaranje, jer je kao rušilac dovršen u ovom sistemu. Ali, ni izdaleka još nije uradio sve što ume.

Juče (u ponedeljak 1. aprila), Beograd je osvanuo bez svoje vitalne, centralne zone, izbačene iz upotrebe. A ona ga i čini onim što jeste, kroz nju protiče život čija je analogija krvotok. Neko mi se javio, nadajući se da je sve to aprilska šala, evo svi su tabloidi na svojim sajtovima objavili neopisivo glupe dosetke, uz aprililili na kraju. Ali sa gradskim jezgrom nije bilo šale, njega naprosto nema, otkinuto je od grada i dato na raspolaganje jurodivima.

Naravno da se opskurni i limitirani zamenik nepostojećeg gradonačelnika nikada ne bi sam setio da započne nešto tako besmisleno. Takva ideja je izvan njegovih dometa, kao i pogubljenje najlepših stabala na Kalemegdanu zarad rugobne žičare. Nema sumnje da je nalog za veliko orgijanje po nekada velikom gradu, kao i za sve drugo, stigao sa najvišeg mesta.

Mržnja prema Beogradu realizovana je kao njegovo poništavanje, oduzimanje svega što valja od dobro znanog lica. Uz dodavanje kreacija koje su, svaka za sebe, primer neslućene ružnoće i neukusa, što vodi ubrzanoj skopljizaciji osakaćene srpske metropole.

Uz sve rugobne projekte, koje vladajuća grupa slavi kao vrhunac svog poimanja urbanog, Beograd je nagrđen doslednom, haotičnom provincijalizacijom u sferi kulture: ona je data na raspolaganje đilkoškim liderima plebsa, koji proizvode masovni kič i njegov su proizvod.

Vlast podržava samo onu umetnost koja podržava nju, one umetnike koji su joj odani i na tom nivou podele interesa – odanost za pare – prestaje stvaralaštvo. Umesto njega srpska se kultura pretvara u baru mrtvaju iz koje izranjaju inovirani vodozemci-mutanti, bića koja opstaju i na suvom i u blatnjavoj močvari.

Sve se ovo događa svuda, u beogradskoj kao i u drugim palankama. Nemoć ljudi koji žele da prisvoje istoriju, određuje i suštinu ovdašnje histerične diktature: drugi su apsolutisti bar promovisali svoj tip arhitekture, na primer, kao svetao primer večnog treša.

Ovi ovde zaista ne umeju da naprave ništa, niti će u tome uspeti. Umesto toga oni rasturaju, lome, izobličuju i zagađuju sve što im padne šaka, znajući dobro šta čine: na taj način svoju nemoć da stvore realizuju kao inat i samovolju da ruše. Šut je ambijent na kome izrastaju i množe se.

Kolaps na beogradskim ulicama traje već nekoliko godina i sada su odlučili da je vreme za vrhunac: završni haos, koji se teško može istrpeti i koji će ih verovatno oterati u 3LPM.

Takav Beograd, koji je nekoliko godina van sebe, dočekaće velike proteste i kontramitinge, kao što je već bilo u njegovoj istoriji.

Vlast je najavila da neće dozvoliti nasilje. Ali, mogla bi da ga izazove.

Prošao je nezapaženo intervju Politici (u nedelju 31. marta) izvesnog ruskog generala Fjodora Ivanoviča Ladigina. Ne znam povod za razgovor, mada naslućujem. Čovek ima 82 godine i do penzije je bio načelnik GRU – Glavne obaveštajne uprave Generalštaba Oružanih snaga Ruske Federacije.

Dugačak naziv funkcije, ali takva mu je. Uz opšta mesta o prijateljstvu Ladigin rasuđuje koristeći zarđali misaoni sklop iz doba Čeke i Feliksa Đeržinskog. On smatra da iza protesta po Srbiji stoji zapad i u to je „duboko ubeđen“.

Ali, Ladigin ima predlog za rešenje.

Novinar je postavio mudro, pristrasno i sugestivno pitanje: „U trenutku kad mirni protesti prerastaju u nasilje, koja poruka se time šalje?“

Odgovor ruskog generala je istinski zastrašujući: „Sa moje tačke gledišta taj trenutak je izuzetno važan. To je ključna promišljenost poteza, posebno u vlasti, kao odgovor na akcije njenih oponenata. Setite se maja 1989. kada se tokom boravka Mihaila Gorbačova u Pekingu dogodilo nasilno gušenje antivladinih demonstracija na trgu Tjenanmen. Dve godine kasnije, u maju 1991. bio sam tamo u sastavu delegacije na čelu sa maršalom Dmitrijem Jazovim. Tadašnji lider Kine Đijang Cemin, tokom bilateralnog susreta, podsetio je na ovaj incident i rekao: ’Za nas je to bila raskrsnica, kuda dalje ići. Ono što smo mi uradili tada na trgu, bilo je čvrsto, uz ne malo žrtava. Ali da to nismo uradili, broj žrtava po celoj Kini bio bi ogroman. Mi smo to sprečili’. Zaista, reakcija vlasti na antivladine akcije mora da bude promišljena, imajući u vidu budućnost zemlje.“

Eto jednog radikalnog predloga za Vučića, pravo iz staljinističkog legla. Da vidi šta dalje i da sve što uradi bude odlučno i uz čvrstu ruku. Tako se čuva vlast, a sa njom i budućnost zemlje.

Matora generalska budala najavljena je na prvoj strani.

Beograd nema Tjenanmen, niti bilo šta slično što podseća na pokolj iz 1989.

Mada, ko bi ga znao.

Politika je dala savršenu ideju, a Vesić napravio prostor.

Peščanik.net, 02.04.2019.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)