- Peščanik - https://pescanik.net -

Beograd

Foto: Ivana Tutunović Karić

Nemam želju da se uključujem u raspravu o tome je li Beograd varoš ili velegrad. Ima zaista smisla sagledati ulogu tog grada u svemu što se događalo poslednjih četrdesetak godina. Ja nisam istoričar, ali je to grad u kojem sam živeo kada je izabrao da igra glavnu ulogu u tragediji. Operativna reč je izabrao. Cela priča, kako je ja vidim, složenija je i istovremeno ružnija. Najpre o složenosti.

Nisu svi nacionalisti ni u Srbiji ni u Beogradu bili isti. To uostalom nije nepoznato. Građanski nacionalisti, pogotovo u Beogradu, nisu bili skloni da se dokazuju ni tako što će za sve kriviti druge, a ni tako što će veličati primitivizam. Nacionalisti među komunistima bili su skloni da vide potlačenost sopstvenog naroda i da ističu kako je Srbija jugoslovenska kolonija. Takođe, srpski građanski nacionalisti, a pogotovo liberali, nisu imali nikakav osećaj manje vrednosti u odnosu na one koji nisu hteli da pišu ćirilicom ili da čitaju srpske pisce. Takozvano srpsko stanovište bilo je besmisleno jer je uzor bila evropska nauka i kultura.

Nacionalizam koji se može naći u romanima i uopšte delima Dobrice Ćosića izraz je resantimana koji je bio blizak osećanju manje vrednosti. Koji nije preovladavao u Beogradu, za razliku od nekih drugih mesta u zajedničkoj državi. Zemlja je bila sagrađena na nacionalizmu, a ne na internacionalizmu jer je to bilo u skladu s lenjinističkim komunizmom, ali nacionalizam malog i potlačenog naroda nije bio karakterističan za Beograd. To je došlo sa Ćosićem i njegovim krugom. I posle sa Šešeljevim radikalima, čiji je nacionalizam preovladao i danas je sveprisutan.

Postoji pogrešna predstava da je takozvani krug dvojke bio liberalan. Liberala je u Beogradu bilo malo, levih opozicionara je bilo mnogo. U meri u kojoj je grad bio slobodniji, to je bilo, i to je ključno za razumevanje Beograda i složenosti života grada, posledica toga što je bio glavni grad Jugoslavije. Beograd je bio Beograd jer je Jugoslavija bila Jugoslavija. A Jugoslavija je bila zemlja veća i važnija nego što joj je prirodno pripadalo zato što je odbacila Staljina i staljinizam i imala je otvorene granice sa svima koji su to hteli. A Beograd je bio glavni grad te zemlje.

Interes koji je svet imao za Jugoslaviju i, po prirodi stvari, za njen glavni grad, uticao je kako na ono što je grad nudio svetu tako i na interes beogradske javnosti, a i savezne administracije za ono što se događalo u svetu. Sve je to, naravno, bilo u okvirima koje je dozvoljavala vlast, koji su nekada bili širi, a nekada uži, ali i dobra i rđava vremena bila su podsticajna za grad koji je bio privlačan i levici i desnici, i zapadu i istoku. Otuda i to da su ljudi koji nisu nalazili dovoljno prostora za delovanje u drugim jugoslovenskim gradovima gledali da nađu svoje mesto u Beogradu. U gradu ste mogli da kupite Arhipelag Gulag i na engleskom i na ruskom jeziku, da to tako nekako sažmem.

Sada o ružnoj strani priče. Beograd je odlučio da razruši Jugoslaviju. Ružno u tome jeste što su motivi bili veoma prizemni. Kao i obično, reč je bila o kombinaciji straha i pohlepe. Kako je bilo jasno da se stvari menjaju i da je potrebno da se i zemlja promeni, mnogi su se plašili da će izgubiti, a opet, mnogi drugi su očekivali značajne koristi. I onda su se udružili u optužbi o pogubnosti jugoslovenstva po srpstvo. Preovladao je resantimanski nacionalizam, doduše s profiterskim izgledima.

Za ljude kao što je bio Milošević Jugoslavija je bila problem jer on nikako nije mogao da se nametne drugima u sopstvenoj jugoslovenskoj partiji. Za Beograd i za Srbiju, uostalom, otvoren je bio put demokratizacije. Što su mnogi u inostranstvu i očekivali jer su upoznali otvoreni grad Beograd, pa im je to izgledalo logično. No, tada bi drugi došli na vlast i ne samo da bi gubitak za one na vlasti bio veliki već bi izmakla i očekivana dobit od promena za koje je svima bilo jasno da slede. Kako, dakle, da oni koji su se okoristili u starom poretku učestvuju u dobicima koje donosi novi poredak?

Izgledima da se ostvare istorijski ciljevi. A opet, ako se oni ne ostvare ostaju lične koristi. Tome se Beograd nije odupro. I tako je izabrao da igra glavnu ulogu u tragediji jedne federacije, jedne zemlje i jednog glavnog grada na svetskom glasu.

Zanimljivo je pitanje jesu li uspeli oni koji su grad okrenuli protiv zemlje koja je bila osnova njegove veličine? Odgovor je očigledno pozitivan. Dovoljno je videti ko je gde i shvatiti koliko se njima sve to isplatilo. Beograd je sada po njihovoj meri.

Novi magazin, 03.01.2021.

Peščanik.net, 06.01.2021.

JUGOSLAVIJA

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija