- Peščanik - https://pescanik.net -

Beskičmenjačka normalnost

Foto: Predrag Trokicić

Bomba je pala. Zove se Zoran Radojičić. Ime smo saznali od predsednika lično. Pored imena dobili smo i biografiju. Početak režimske kampanje za gradske izbore u Beogradu – u koju se napadom na opozicione kandidate uključila i predsednica vlade – bio je zakazan za ponedeljak. Kako se to već uvrežilo, u ponedeljak je u kampanju ušao i javni servis objavivši imena i biografije kandidata vlasti. Dobro, javni servis nije baš prikazao dokumentarni film o „bombi“, kako je to uradila jedna privatna televizija. Ali, prostor dat biografijama kandidata na javnom servisu ravan je dokumentarcu na privatnom kanalu.

U danima kada je privatna televizija spremala biografski dokumentarac, jedan drugi privatni medij pravio se nevešt: „Velika nepoznanica, pa i među samim naprednjacima, jeste i ko će predvoditi listu u Beogradu. Kako je ’Blicu’ rečeno, SNS sprema ’političku bombu’ i već duže vreme su u pregovorima sa jednim intelektualcem o toj poziciji“. Na privatnicima je da trguju i prave se nevešti ako to može da se unovči. Oni svoje usluge mogu da prodaju onome ko hoće da ih plati. Javni servis pak ne sme da trguje opštim interesom. Ili, rečima generalnog direktora javnog servisa: „Mi svakodnevno imamo 10 sati informativnog programa. Verujem da smo čuvari normalnih vrednosti i da ih promovišemo. Mi smo kičma normalne i pristojne Srbije.“

Ali, direktor ne govori istinu. Šta vredi deset sati informativnog programa, kada sve ide na promociju režima? I da su 24 sata na javnom servisu samo vesti – to ne bi imalo smisla ako nema nijedne relevantne informacije za ocenu rada vlasti, kao što je to sada. U nekom drugom smislu, direktor je u pravu: javni servis jeste odraz nove normalnosti u Srbiji i kičma za njeno održavanje. U nekim drugim okolnostima to bismo zvali beskičmenjaštvom. Iz tog drugog ugla, reklo bi se da na javnom servisu rade beskičmenjaci, kao što su beskičmenjaci i osobe na režimskoj listi kandidata za skupštinu Beograda. Na to oni kažu – to je sve normalno i mi smo kičma režima.

Javni servis je mogao umesto biografija da izloži interese kandidata da uđu u izbornu trku na listi režima. Na primer, za odbornicu u gradskoj skupštini kandiduje se dekanica Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Da li je moguće da pored redovnih obaveza ona ima vremena i da upravlja gradom? Ako jeste, treba ukinuti mesto dekana na Filološkom, jer se tu onda ništa ne radi. Isto važi za dekana Pravnog, kao i za direktora Univerzitetske dečje klinike. Da li je to javni servis sugestivno hteo da nas navede na ovaj zaključak? Nije. Javni servis je jednostavno preneo stranački materijal i plasirao ga kao vest. Jasno ćemo to videti kada sa javnog servisa izostanu slični materijali drugih stranaka.

Šta se o kampanji režima može zaključiti iz stranačkog materijala na javnom servisu? Prvo, SNS u Beogradu ima lošu reputaciju i zato izbegava da na izbore izađe sa stranačkim kandidatima. Drugo, ozbiljne probleme ima i „tim“ na čelu Beograda: nijedno ime iz tog „tima“ nije pri vrhu liste. Treće, postoji ozbiljan manjak stručnosti i intelektualnog ugleda kod stranačkih kadrova: zato se u biografijama režimskih kandidata insistira na školama, prosečnim ocenama, stranim diplomama, stranim jezicima i akademskim titulama. Četvrto, SNS nije stranka: SNS teži da prožme čitavo društvo i poistoveti se sa njim. Peto, ima ljudi koji na ovu totalitarnu težnju odgovaraju pristankom i time štete društvu.

Posao javnog servisa bio bi u jednoj ovakvoj kampanji da istraži koji su se stranački interesi preklopili sa interesima nestranačkih ličnosti na režimskoj listi. Tu imamo na delu jednu prostu pogodbu: nestranačke ličnosti daju stranci ono što ona nema, niti će ikad imati jer je to naprosto ne zanima; stranka, s pozicije vlasti, za uzvrat daje nestranačkim ličnostima privilegije koje oni inače ne treba da imaju. Pored toga, jasno je da nijedna od ličnosti s vrha liste režimskih kandidata neće voditi grad; grad će i nadalje voditi nestručni stranački kadar, vođen partikularnim interesima stranke i sebičnim ličnim interesima. Na delu je prevara, u kojoj kao paravan u izbornoj trci dobrovoljno učestvuju nestranačke ličnosti. Klijentelizam na delu, to bi morala biti vest na javnom servisu. Ali, da bi se dala takva vest, treba imati – kičmu.

Peščanik.net, 16.01.2018.

Srodni link: Bruno Đurđević – Izbori su raspisani…


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)