- Peščanik - https://pescanik.net -

„Biti ili ne biti“ opozicije

Foto: Predrag Trokicić

Pitanje treba li poslanici iz redova prave opozicije u ponedeljak 27. maja da učestvuju na zasedanju parlamenta o Kosovu i Metohiji sada već dostiže razmere takozvane „biti ili ne biti“ dileme. Kao, ako učestvuje u raspravi – opozicija postoji. A ako ne učestvuje – nema je. Bolje bi bilo, ipak, da tu nedoumicu shvatimo kao krajnje jednostavno pitanje: biti opozicija ili ne biti? Ako se stvari tako postave, čini se da je i odgovor jasan – opozicija u ponedeljak ne treba da učestvuje u samo još jednoj u nizu jeftinih i vulgarnih parlamentarnih predstava. Ona pervertiranom režimu može biti opozicija, u pravom smislu te reči, ako i samo ako odbije da statira u njegovim simulakrumima.

Prvo, takozvano kosovsko pitanje nije ni blizu toga da bude najvažnije pitanje u Srbiji, kako se ono inače uporno i pogrešno predstavlja. Ne samo da ima važnijih pitanja za budućnost Srbije od kosovskog (od ekonomskih do ustavno-pravnih), nego je i samo to kosovsko pitanje pre dve decenije dobilo odgovor. Nije više stvar u tome, dakle, da se na njega odgovori; nego je, naprotiv, u tome kako se nositi sa posledicama odgovora. Odbijanjem da o tom pitanju raspravlja u parlamentu opozicija bi demonstrirala najmanje dve stvari: prvo, da je u stanju da prepozna, prizna i odgovori na realno stanje; drugo, da odbija da podrži laži na kojima se održava pogon za manipulaciju tekućeg režima.

Drugim rečima, ako je tačno da kosovsko pitanje zapravo više nije ni pitanje ni najvažnije za Srbiju, onda se učešćem u skupštinskoj debati o njemu ne može meriti ni relevantnost, ni kompetentnost, ni politički potencijal opozicije, kako to inače uporno ovih dana nameću glasnogovornici, stranački i medijski, režima. Ali, neka bude da se ne slažemo oko toga da li je to pitanje konačno zatvoreno. Za potrebe argumenta, recimo da Srbija na njega još traži odgovor. Sve i ako je tako, i dalje bi važio argument da to svakako nije najvažnije pitanje. Ali, uzmimo i da je najvažnije. Ni onda opozicija ne bi trebalo u ponedeljak da o tome raspravlja u parlamentu zajedno sa poslanicima režima.

Onaj deo opozicije kome je kosovsko pitanje u središtu političkog angažmana već godinama traži da se jasno kaže o čemu Vučić pregovara sa predstavnicima Kosova i kakva su to rešenja na pregovaračkom stolu, to jest – šta to Vučić neovlašćeno u ime Srbije predlaže kao rešenje? S tim u vezi, ta opozicija tražila je i izveštaj o pregovorima. Umesto toga, pred zasedanje, dobili smo „Izveštaj o Kosovu i Metohiji“ vladine Kancelarije za Kosovo i Metohiju. Kada se pogledaju nadležnosti te kancelarije, jasno se vidi da u vezi sa pitanjima opozicije ona nema šta da kaže, jer ona naprosto nije zadužena da osmisli, već samo da tehnički podrži pregovore. Ona dakle „vrši stručne poslove“ za potrebe vlade.

U skladu sa tim, u datom izveštaju na nešto preko 100 strana daju se podaci o realizovanim poslovima, odobrenim pomoćima, pruženim uslugama, poimence i slikom dokumentuje se šta se radilo, a da sve to nikakve veze nema sa samim pregovorima i temama o kojima je opozicija izričito tražila da se razgovara. Ilustrujmo to jednim bolnim primerom: u parlamentu bi moralo da se govori o istrazi ubistva Olivera Ivanovića. Kako god gledali na Kosovo, to ubistvo je neizostavni, ako ne i centralni deo slike. Ivanović se, istina, u izveštaju pominje (u njegovom drugom, znatno obimnijem delu o „najznačajnijim rezultatima“), ali tek na jednom mestu (str. 47) i usput, u spisku osoba kojima je vlada Srbije pružila pravnu pomoć.

Ruku na srce, govori se u Izveštaju i o dobitima od pregovora (str. 9). Kaže se da je od 188 sastanaka, od kojih 24 na visokom političkom nivou, od Prvog sporazuma, kao i od svih drugih sporazuma, kojih ima 45, srpska strana dobila:

– međunarodno priznanje i uvažavanje zabrinutosti Srba u Kosovskoj Mitrovici za bezbednost;

– međunarodni faktor je prihvatanjem sporazuma iz Dijaloga priznao da u okviru pravnog sistema PIS postoji potreba za dodatnom zaštitom političkih, verskih i drugih prava Srba na KiM;

– zaštitu principa statusne neutralnosti u vezi sa predstavljanjem Prištine u regionalnim organizuacijama;

– punu pravnu sigurnost Srba;

– širenje robne razmene;

– u oblasti telekomunikacija, signal mobilne telefonije;

– zaštitu privatne imovine Srba i SPC.

Drugim rečima, dobilo se znanto manje od onoga što je pre više od decenije nudio s prezirom odbačeni plan Marttija Ahtisaarija. I taj raskorak između onoga što je odbačeno i onoga što se dobilo verovatno bi bio tema jedina vredna razmatranja u parlamentu i javnosti uopšte. Nevolja za opoziciju jeste u tome što je i ona odigrala presudnu istorijsku ulogu u tom odbacivanju i u tom, istorijskom smislu, ponašala se kao saveznica tekućeg režima, to jest do kraja obnovljenog starog režima. Ako nije spremna da o tome progovori, opoziciji bi najbolje bilo da ćuti. A kada već ne ćuti, onda barem ne bi trebalo da u ponedeljak sa režimom razgovara u parlamentu prateći prevarantsku agendu koja joj se nameće. Niti će se u parlamentu u ponedeljak razgovarati o stvarima o kojima je opozicija tražila da se govori, niti će opozicija dobiti priliku da progovori. Ako nije mazohistički raspoložena, opozicija bi to političko iživljavanje morala da osujeti svojim odsustvom iz parlamenta.

Peščanik.net, 25.05.2019.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)