- Peščanik - https://pescanik.net -

Blagodeti globalizacije

Foto: Predrag Trokicić

Prošlo je već dosta vremena od Evropskog prvenstva u košarci, utisci su se slegli, zaključci rezimirani. Ipak, jedna tema nije ni dotaknuta. To je neverovatan uspeh malih zemalja. Uzmite samo polufinale. Među četiri najbolje reprezentacije našle su se Rusija, Španija, Srbija i Slovenija. I onda je u jednom polufinalu Srbija pobedila 20 puta veću Rusiju, a Slovenija isto toliko veću Španiju. U borbi za treće mesto Španija je pobedila tri puta brojniju Rusiju, a u samom finalu Slovenija (kakve li koincidencije) opet isto toliko puta veću Srbiju.

Ali, nije samo „mala Slovenija“ – Srbija nikad nije mala, jel’ tako – napravila džumbus; tu je i Letonija, koja je možda istinski hit šampionata, pa kad se tome dodaju Finska, Crna Gora, Island, Gruzija, uz već „etablirane“ Litvaniju i Hrvatsku, očigledno je da male, pa čak i mikro države igraju sve značajniju ulogu u evropskoj, a to znači i svetskoj košarci.

U čemu je „štos“ – nameće se logično pitanje.

Naravno, tu su talenat, rad, organizacija, ali može se pretpostaviti da je svega toga bilo i ranije, nije to niklo preko noći, pa ipak nije u toj meri dolazilo do izražaja. Pre svega, nije se efektuiralo u rezultatu.

Ključni razlog za uspon košarke u malim zemljama jeste „jedinstveno svetsko (košarkaško) tržište“, drugim rečima – (košarkaška) globalizacija. Onog trenutka kada mladi igrački potencijali više nisu bili sputani nacionalnim granicama, kada nije bilo prepreka da odu u kvalitetnije klubove i lige, gde su mogli brže da uče i napreduju, bio je ispunjen i poslednji preduslov za napredak košarke. Kako u „dotičnoj“ zemlji, tako i u celom svetu. Pozitivan učinak onih koji su „otišli“ bio je dvostruk. S jedne strane, postali su uzor i motiv, njihov primer delovao je pozitivno na mlade podstičući kod njih želju da i oni stave na probu svoje mogućnosti. Sa druge strane, „sportski gastarbajteri“ su postali stožer oko koga su se sakupljali i gradili ostali elementi neophodni za dostizanje cilja – stvaranje jakog tima.

Uspeh često udari u glavi u „zavrti mozak“ – nastupi, što bi rekli Rusi, „golovokruženije od uspehov“ – pa se ne retko dešava da posle velikog rezultata ekipa počne da se ponaša po principu „kud koji mili moji“. Ali, i nezavisno od toga, na vrhu je teže ostati, nego se na njega popeti. Jer konkurencija, tj. svetsko tržište, stalno traži i stvara nove Slovenije, Letonije i slične.

Small is successful.

Peščanik.net, 28.09.2017.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.