- Peščanik - https://pescanik.net -

Bog, moral i tržišta – Drugi deo

Foto: Julio Cortez, AP

Ne radimo ništa novo

Rasa, međutim, ima važnu ulogu u javnim argumentima autoritarnih populističkih religijskih aktivista, koji istoriju borbi povezanih sa rasizmom često koriste za opravdavanje sopstvenih postupaka.

Grupe kao što su Hrišćanska koalicija i neke novije organizacije koje su nastale na njenom tragu ne smatraju da njihovi zahtevi donose bilo šta novo. Zapravo, sebe doživljajvaju kao pripadnike duge tradicije svih onih ljudi koji su se uspešno borili za priznavanje svojih prava. Njihovo je mišljenje da evangelisti, baš kao i severnoamerički Indijanci i Amerikanci poreklom iz Afrike, Južne Amerike ili Azije koji su zahtevali da im se prizna osobeni kulturni identitet, imaju puno pravo na isti vrstu diferencijalnog priznanja.1

Na primer, Hrišćanska koalicija je prilično agresivna u pokušajima da konzervativne hrišćane prikaže kao potlačenu grupu. Polaganje prava na status “žrtve” je moćno retoričko sredstvo. Tako se osnažuje legitimitet grupe i traži zadovoljenje. Zato ne smemo potceniti značaj takve taktike za izgradnju kolektivnog identiteta i obezbeđivanje “moralnog” opravdanja za zajedničko delovanje. Time se može objasniti uporno pravljenje paralela između pokreta za građanska prava i konzervativnih hrišćana. Konzervativni evangelisti se rado pozivaju na ime Martina Luthera Kinga i čitavu istoriju pokreta za građanska prava da bi ponudili opravdanje za bitke koje vode protiv onoga što doživljavaju kao nepravdu. Isto rade i konzervativni protestanti. Pat Robertson nam i ovde daje odličan retorički primer opisane taktike: “Tridesetih godina, južnjački rasisti su nazivali Afroamerikance ‘crnčugama’ i smatrali ih ljudima nedostojnim poštovanja; u današnjim liberalnim medijima ‘crnčuge’ nedostojne poštovanja su evangelistički hrišćani.”2 Ralph Reed, nešto uglađeniji od Pata Robertsona, izjavio je da “nećemo pogrešiti ako primetimo da je pljuvanje po hrišćanima poslednji javno prihvatljiv oblik diskriminacije u Americi”.3

Evangelisti su uvereni da su žrtve očiglednih dvostrukih standarda koji se na njih primenjuju diferencijalno. Ako su lideri pokreta za građanska prava poput Martina Luthera Kinga mogli sići sa predikaonice i izaći na ulicu da bi zahtevali da se primene verski i moralni kriterijumi i preduzmu političke akcije radi promene nepravednih zakona, zašto se to pravo uskraćuje Hrišćanskoj koaliciji? Jerry Falwell je to jasno formulisao u izjavi da je prethodnica Moralne većine bio pokret za građanska prava. Uostalom, King je svoju poruku “izneo iz crkve na ulicu”.4 Zar “mi” sada ne radimo samo ono što liberali i crni politički aktivisti rade već godinama? Ovde treba obratiti pažnju na zanimljivu činjenicu da pripadnici grupe koja je neuporedivo bolje situirana, grupe koja nije vekovima živela u državnom ustrojstvu aparthejda i bila izložena ubistvima, linčovanju i sistematskom tlačenju, čak i ne primećuju da paralele između njihovih iskustava i iskustava crnih Amerikanaca praktično ne postoje.

Hrišćanska desnica koristi Martina Lutera Kinga i pokret za građanska prava na više načina. Tvrdeći da idu njegovim stopama i da se bore protiv društva koje im uskraćuje “slobodu”, što često čine, nastoje da prigrabe njegovo nasleđe. Tako opravdavaju ono što rade i u isto vreme se štite od mogućih optužbi da su njihovi postupci rasistički motivisani, u svetlu učinaka pogubnih politika u domenu socijalne zaštite, obrazovanja i kaznene politike koje dosledno podržavaju – a koje proizvode skandalozne posledice za te iste crne zajednice na čije se lidere navodno pozivaju.

Ralph Reed takođe tvrdi da se to što radi Hrišćanska koalicija – na primer, obrazovanje glasača da bi se ovi ubedili da glasaju za konzervativne kandidate – ni po čemu ne razlikuje od onoga što rade drugi pokreti. Jedina novina je u tome što se svaki ogranak Hrišćanske koalicije preko svojih veza u lokalnim crkvama angažuje i na polju lokalnih izbora, uključujući, kao najvažnije, izbore za školske odbore.5 Takođe, sama činjenica da ljudi za kontakt u lokalnim crkvama nisu sveštenici već laička lica pomaže da se takvi napori prikažu kao spontana populistička reakcija. Kao što je Reed to formulisao još 1990. godine: “Osamdesetih godina, hrišćanska zajednica je naopako postavljala stvari. Pokušavali smo da izdejstvujemo promene u Vašingtonu, a trebalo je da se koncentrišemo na države. Bitke od najvećeg značaja za hrišćane su one bitke koje se vode u njihovom susedstvu, u školskim odborima, u gradskim savetima i državnim zakonodavnim telima.”6 (Primeri smernica za udžbenike iz Kanzasa i Alabame kojima sam započeo peto poglavlje to potvrđuju.) Pobede na lokalnom nivou pomažu da se u naš svakodnevni život ugradi jedan konzervativniji skup “porodičnih” vrednosti. Ali sve to ne sprečava konzervativne religijske grupe da budu veoma aktivne na nacionalnom nivou i u samom Vašingtonu, kao što pokazuje već pomenuta procedura za proveru kandidata za političke funkcije.

Na pritužbe umerenijih članova da je hrišćanska desnica praktično preuzela Republikansku partiju, Reed nudi direktan odgovor: “Jedini zločin za koji je hrišćanska desnica kriva jeste zločin demokratije.”7 Ili da parafraziramo još jednu od njegovih izjava, nikome se ne može oduzeti pravo da lepi poštanske marke na koverte i dere cipele u političkoj kamapnji. Ipak, kritičari će ukazati na činjenicu da je to što nam spolja izgleda kao jednostavno praktikovanje demokratije često “skrivena” kampanja u kojoj konzervativni religijski aktivisti sračunato ciljaju na glasače koji podržavaju “porodične vrednosti” i podstiču ih da izađu na izbore sa istorijski najnižim stopama odziva, kao što su izbori za školske odbore.8 Ili se u kampanji koncentrišu na fiskalnu odgovornost, dok agresivnije delove političkog programa čuvaju u tajnosti dok ne budu izabrani. Religijski aktivisti poriču da koriste takve taktike. Ali to se ne bi dalo zaključiti iz izjava jednog od direktora Hrišćanske koalicije za terenski rad iz 1991. godine, koji je primetio da velika većina ljudi uopšte ne razmišlja o izborima i ne izlazi da glasa, zbog čega obraćanje većini glasača nema mnogo smisla. Isto važi za izjavu Ralpha Reeda iz iste godine, kada je rekao da umesto pristupa Jerryja Falwella i njegovih velikih medijskih događaja i masovnih okupljanja Hrišćanska koalicija treba da usvoji taktiku gerilskog ratovanja: “Bolje je kretati se nečujno, biti nevidljiv, kriti se u okrilju noći.”9 Mada je Reed tvrdio da to nije mislio doslovno i da je citat izvučen iz konteksta, strah od skrivenih kampanja je ostao prisutan i nakon što se Reed povukao i osnovao sopstvenu političku konsultantsku firmu.

Pored paralela koje vide između sebe i pokreta za građanska prava ili pokreta za registraciju glasača, autoritarni populistički religijski pokreti uočavaju i paralele između onoga što sami čine i borbi za multikulturalizam, što je paradoksalno, ako se imaju u vidu njihovi stavovi o kulturnoj restauraciji kao povratku u zlatnu prošlost. Slično obespravljenim Amerikancima koji potiču iz Afrike, Azije ili Južne Amerike, čija istorija nikada nije ispričana, evangeliste muči snažan osećaj gubitka koji je u njihovom slučaju čak i izraženiji. Oni su uvereni da njihova istorija jeste bila centralni deo istorijskog narativa Sjedinjenih Država, a sada je sa te centralne pozicije istisnuta. “Univerzitetski gurui i akademski policajci su pokušali da eliminišu iz našeg društva sve što upućuje na hrišćansko nasleđe, na veru naših predaka, na umetnička i književna postignuća zapadne hrišćanske civilizacije.”10

To nas dovodi do još jednog paradoksa. Šta je to što konzervativni religijski aktivisti zapravo hoće? Da li je to restauracija “hrišćanske Amerike”? Ili samo priznavanje njihovog osobenog kulturnog i religijskog nasleđa, vrednosti i verovanja, što bi im omogućilo punije učešće u javnom životu društva? Najverovatniji odgovor je i jedno i drugo. “Oni žele ‘mesto za stolom’ i žele da se svi slažu sa njima. Žele hrišćansku zemlju i versku slobodu. Koliko god kontradiktorno to zvučalo, žele da pojedu kolač i da ga sačuvaju za sutra.”11 Upravo ta neobična kombinacija antipluralističkog skupa uverenja (mi smo odabrani, mi smo čuvari istine) i verovanja da u Sjedinjenim Državama svi treba da imaju jednako pravo na sopstvene vrednosti (mi smo obespravljena manjina) čini slučaj autoritarnih populista tako složenim. Uočavanje te složenosti ne bi smelo da nas navede da zanemarimo sasvim realne opasnosti koje proističu iz arogancije ovog pokreta. Ali trebalo bi da nas uputi na pažljivo osluškivanje dobrih elemenata zdravog razuma koji se kriju iza onih loših u njihovim stavovima.

Struktura osećanja autoritarnog populizma

Kako se ova kontradiktorna osećanja razrešavaju u svakodnevnom životu? Često opisivani raspad zajednice kojem su doprineli ekonomski problemi i kriza, širenje posesivnog individualizma koji otuda proističe, uvećana pokretljivost stanovništva, zamagljivanje idealizovanih rodnih uloga i tako dalje, sve to je proizvelo situaciju u kojoj mnogi ljudi imaju utisak da gube tlo pod nogama i osećaju se anomično i izolovano. Istorijski posmatrano, crkva je bila centralno mesto izgradnje zajednice. Za mnoge ljude njena uloga je danas još važnija. Konzervativne vizije jedinstva u skladu s božjim zakonima i pod božjim vođstvom doprinose ne samo izgradnji stvarnih društvenih zajednica kroz instituciju crkve, već i stvaranju zamišljenih zajednica i struktura osećanja koje nas povezuju sa ljudima širom zemlje koje nikada nismo sreli, ali znamo da su “isti kao mi”.12 Kao što nas uči Raymond Williams, jedan od najvažnijih elemenata društvene stabilnosti i društvene transformacije jeste proizvodnja “struktura osećanja” koja nisu nužno svesna, a kojima se određuju važna ograničenja i mogućnosti za društvenu akciju.13

Osećanja autoritarnih populista deluju upravo na taj način. Ona vrše određene funkcije za ljude koji ih poseduju. Kao i u prošlosti, za mnoge žene, na primer, konzervativizam sadrži obećanje zajednice, ženske moći delovanja i sigurnosti odgovornog muškog ponašanja.14 Umesto što s visine i ironično komentarišemo privlačnost konzervativnog populizma za veliki broj ljudi, trebalo bi da nastavimo proces koji sam započeo u prethodnim odeljcima, trebalo bi da uđemo unutra. Moramo postavi pitanje zašto je tako veliki broj ljudi pronašao u ovim stavovima rešenja za probleme sa kojima se suočavaju u svakodnevnom životu – uprkos tome što bi se na osnovu uslova koji vladaju u okruženju moglo očekivati upravo suprotno.

Takav konzervativizam počiva na strukturi osećanja koju možemo zamisliti kao niz koncentričnih krugova koji su naslagani jedan na drugi i penju se ka nebu: Bog, imovina, materica, porodica, crkva, slobodno tržište, globalna misija, Bog.15 U mnogim iteracijama ovih krugova proizvodnja smisla u njihovoj pozadini ima formu apokaliptičkih narativa. Istorija je božanski predodređen totalitet. Ekstremni pesimizam u pogledu sadašnjosti prati snažno uverenje da će kriza nastupiti svakog časa. Ali, uprkos prisustvu zla, Bog će na kraju trijumfovati. Rečima Elaine Pagels: “Vera da je Isus savladao Satanu čini hrišćane sigurnim da su i ulozi u njihovoj borbi večni i da je pobeda sigurna. Oni koji se ovoj borbi priključe ne mogu izgubiti.”16 Takvi narativi zauzimaju centralno mesto u modernizovanim apokaliptičkim vizijama Pata Robertsona, na primer, ili u verziji koju je Ralph Reed ublažio i prilagodio potrebama javne potrošnje. Za njih i mnoge od njihovih sledbenika nema nikakve sumnje da Isus dolazi. Ali on će se vratiti tek kada preporođeni hrišćani pripreme uslove za njegov dolazak, umesto da samo čekaju da budu “uzneti iz sveta zla”.17 Takvi stavovi stvaraju neku vrstu nepremostive binarne podele – moramo se opredeliti za apsolutizam konzervativnih hrišćana ili za nihilizam društva koje se raspada svuda oko nas. Bog ili zlo. Nema trećeg puta.

Pošto argumenti konzervativnih religijskih aktivista nisu prezentovani na način koji bi za većinu čitalaca bio politički ili intelektualno sasvim prihvatljiv, lako možemo prevideti neka od onih mesta na kojima politika često igra ključnu ulogu – naše nesvesne potrebe i strahove, naša tela i emocije – i to čini posredstvom vere. Zanemarivanje ovih oblasti daje nam previše suženu definiciju racionalnosti. Rečima jednog od najpronicljivijih analitičara načina na koje su sekularni postupci interpretacije često kodirali sfere osećanja i duhovnosti kao “iracionalne i feminizirane”, važno je da imamo na umu da je “apsolutističko hrišćanstvo postavilo smisao u srce Hrista, a ne u glavu čoveka”.18 I sam čin situiranja smisla na takav način ima dugu retoričku tradiciju unutar religijskog diskursa, ne samo u Sjedinjenim Državama nego i širom sveta.

U tom narativu o “istini”, Bog je poslao sina da iskupi čovečanstvo. Bog se zbog nas odrekao sopstvenog deteta. Takva žrtva stvara snažnu imaginarnu vezu u doba kada tako mnogo ljudi živi pod pritiskom osećaja da svakog dana moraju pomerati planine i planete da bi ekonomski i emocionalno zaštitili svoje porodice. Sve stvari su povezane, a često upravo deca obezbeđuju ključno čvorište. U pitanju je skup veza koje upućuju na restauraciju i legitimizaciju zamišljene, ali svete prošlosti porodice, religije i nacije u jednom gotovo čulnom skupu stopljenih značenja i relacija. Upravo hrišćanstvo, protumačeno kao priča ispunjena ne samo prošlim nego i sasvim sadašnjim značenjima i smislom, uspeva da poveže nečije intimno iskustvo porodičnog života i pretnji tom životu, rodne odnose, ekonomsku i emocionalnu sigurnost i još mnogo štošta u jedan koherentan okvir.19 Imajući u vidu moćnu mešavinu biblijske nepogrešivosti (Biblija je uvek u pravu) i raskošnih metafora biblijskog teksta (mogu je čitati tako da u tekstu pronađem sopstvene probleme i uputstva kako da ih rešim) ne treba da nas čudi što taj tekst tako snažno deluje na tako veliki broj ljudi. Naravno, sličan senzibilitet se može uočiti i u trendovima širenja militantnih varijanti judaizma i islama, što je stimulisano sličnim društvenim uslovima i strukturama osećanja.

Ali kako u sadašnjem kontekstu takve okolnosti kod tako velikog broja ljudi proizvode uglavnom konzervativne stavove? Pitanje roda je odličan primer za to kako takvi narativi proizvode strukture osećanja koje deluju oslobađajuće na ličnom planu, mada u isto vreme, paradokalno, održavaju dominaciju.

Najekstremniji pogledi religijske desnice na feminizam sažeti su u jednoj izjavi Pata Robertsona iz 1992. godine: “Cilj feminističkog pokreta nije ravnopravnost žena. To je socijalistički, antiporodični politički pokret koji podstiče žene da ostavljaju svoje muževe, da ubijaju decu, da se bave veštičarenjem, uništavaju kapitalizam i postaju lezbijke.”20 Istu retoriku je Ralph Reed pokušao da ublaži i preoblikuje da bi hrišćanskoj desnici dao nešto umereniji imidž.

Međutim, čak i kod takve vrste argumenata, evangelistički stavovi o rodnim odnosima uključuju kontradiktorne tendencije. Na primer, evangelisti često citiraju Poslanicu Efescima 5:22, koja kaže: “Žene, slušajte svoje muževe kao Gospoda”, dok u isto vreme konzervativne religijske grupe aktivno traže žene posvećene veri koje će imati važnu ulogu u mobilizaciji za “duhovni rat”.21 “Posvećene žene” mogu raditi u korist višeg cilja u ulogama koje im je dodelio Bog, ali nikad ne smeju zaboraviti svoj pravi poziv, što ćemo detaljnije ispitati u osmom poglavlju u odeljku posvećenom radu koji školovanje kod kuće zahteva. Ta napetost je možda najbolje izražena u sledećem citatu Beverly LaHaye, žene koja je osnovala organizaciju Zabrinute žene Amerike, u kojem ona tvrdi da je jedna od najvažnijih stvari kojima žene mogu dati doprinos “obnova pravičnosti”:

“Verujem da Bog ima poseban zadatak za svaku hrišćansku ženu. Neke mogu biti aktivne u crkvi i odgovarati na potrebe svoje zajednice. Neke mogu biti pozvane da deluju u lokalnoj zajednici, da organizuju skupove protiv abortusa ili proteste protiv prodaje pornografije u lokalnoj prodavnici. … Druge mogu ispunjavati božju volju tako što će se moliti za druge ili pisati pisma. …

Ali dozvolite da upozorim žene koje su po prirodi ‘aktivistkinje’. Ako ste udate i imate malu decu, morate uvek znati šta je vaša najvažnija odgovornost. Vaš ‘poziv’ u ovoj fazi života je vezan za vašu porodicu. Ako putujete i na putovanju izgubite decu, onda ne možete ispuniti najvažniji zadatak koji Bog u ovom trenutku ima za vas – a to je da svoju decu vaspitate.”22

Otuda najkonzervativniji među autoritarnim populističkim liderima, kao što je LaHaye, smatraju da žene ne mogu u isto vreme služiti Bogu i feminizmu. Niti, kao što ćemo uskoro videti, mogu prihvatiti homoseksualnost ili abortus. Prihvatanje takve “nemoralnosti” je posledica toga što je društvo prihvatilo “Sataninu najveću laž” – evoluciju. “Božja istina je da smo stvoreni božjom rukom. … Dovodeći u sumnju božju istinu o stvaranju, otvorili smo kapije talasu koji će uništiti same temelje na kojima stojimo.”23

Obratite pažnju na ono što je ovde rečeno, a direktno je povezano sa izlaganjem u petom poglavlju o razlozima nedavnih događaja u oblasti obrazovanja u Kanzasu. Evolucija i učenje o evoluciji nisu tek jedan od mnogih elemenata koji smetaju konzervativcima. Na više načina to je najvažniji temelj čitavog njihovog sveta. Stvoreni smo božjom rukom. To je ono što nam daje vrednost, na tome počiva naša vera u autoritet Svetog pisma. Time su određene dužnosti koje imamo jedni prema drugima i prema prirodi. Ako se to dovede u pitanje, ugroženi su temelji čitavog sveta. “Znamo da se božja istina nalazi samo u božjoj reči. Tu istinu moramo braniti u svojim domovima, u školama, u čitavoj našoj zemlji.”24

Kako bih znao šta treba da činim, čime bih se upravljao u doba haosa, promene i opasnosti, da mi Bog – kao posebnom stvorenju – nije usadio etičke principe koji me čine nesebičnim, spremnim da se žrtvujem – kao što je to učinio jedini božji sin – u svojoj rešenosti da postupam kao spremni božji sluga? Ta nesebičnost, to osećanje spremnosti na žrtvu, predanost Bogu i njegovim vrednostima, omogućuje autoritarnim populistima da zaista poveruju da na njihovoj strani nema nikakve krivice za političke manipulacije, mržnju ili rasizam. Nesebičnost i istina su duboko povezani na načine koji još snažnije deluju na mnoge konzervativne žene. Dozvolite da kažem još nešto o tome, jer su odnosi tog sklopa prema osobenim konstrukcijama roda i uloge žena veoma složeni i povezani sa strukturama osećanja koje pomažu da se uspostave identiteti unutar religijskih zajednica autoritarnih populista.

U tom pogledu je ilustrativna struktura majčinstva. Majčinstvo je sveta dužnost. Vekovi borbe žena za priznanje i redistribuciju doveli su ne samo do promene u muškim identitetima (ne u dovoljnoj meri) nego i do krize idealizovanih identiteta mnogih tradicionalno orijentisanih žena. Ta kriza je otvorila prostor za apsolutističku religiju. Žene su se u velikom broju okrenule religiji zbog “bola, patnji i nada majki”.25 Ne iznenađuje nas to što je (re)konstrukcija verski zasnovanih vizija majčinstva:

“postavljena upravo tamo gde su bili koncentrisani prezir i gađenje sekularnog društva, jer majke su istovremeno idealizovane i prezrene. U religijskom okviru deca postaju instrument garantovanog svetog identiteta za žene koje muči dubok i stvaran strah da bi se u odsustvu takve garancije o njima sudilo poređenjem s muškarcima, i da taj sud ne bi bio povoljan. U tom slučaju bi one i njihova deca bili izloženi rizicima društva zasnovanog na muškoj kompetitivnosti, bilo da su ga izgradili teoretičari slobodnog tržišta ili liberalne institucije.”26

Predstava o svetom majčinstvu takođe se koristi kao skup intelektualnih i emocionalnih resursa kojima se uspostavlja protivteža tendencijama kao što je uvođene institucionalne brige o deci. Takvi aranžmani raskidaju veze između roditelja – naročito majki – i dece i prvenstveno odgovaraju interesima “japija” i državnih socijalnih inženjera.27 Kao što tvrdi konzervativna hrišćanka Connie Marshner, takvo “socijalno roditeljstvo” nije “u skladu s božjim planom za podizanje dece”. Možda se “socijalno roditeljstvo može prikazati u obliku koji je prijatan za oko”, ali – citirajući Shakespearea – Connie Marshner primećuje da se i “đavo prikazuje u privlačnim oblicima”.28

Sveto majčinstvo i samo zavisi od svetosti nuklearne porodice, jedinice koju je odabrao sam Bog. Ali svetost majčinstva i svetost porodice ne stoje same za sebe. One su važna protivteža nečemu drugom što je takođe božanski inspirisano i svojstveno ljudskoj prirodi. (Ne zaboravimo, stvoreni smo na sliku božju, pa je otuda ljudska priroda i sama sveta.) Taj drugi element je slobodno preduzetništvo. Utemeljenje za slobodno preduzetništvo Pat Robertson pronalazi u osmoj zapovesti: “Ne ukradi!” Tu je izraženo božje uvažavanje svetosti imovine. Bog “zabranjuje građaninu da uzme nešto što pripada drugom čoveku”. Zapovest nam nalaže da ne uzimamo od bogatih da bismo davali siromašnima. Biblijska poruka je sasvim jasna: “Ono što je čovek stekao pripada samo njemu. U božjem poretku nema mehanizama za redistribuciju bogatstva kojima država primorava građane koji stvaraju da plodove svog teškog rada dele sa onima koji ne stvaraju.”29

Tako, za mnoge od ovih ljudi, korporacije predstavljaju “prirodan produžetak” božjeg zakona. Naša moralna i verska dužnost prema ostatku sveta je da izvozimo neregulisano “slobodno preduzetništvo” širom planete. Ovde, kao i u drugim stavovima važnim za konzervativni religijski diskurs, poslovni i religijski diskurs se udružuju i jedan drugom daju legitimitet. Tradicionalne porodične i religijske vrednosti se moraju globalizovati, a prema božjem planu to se može postići jedino širenjem mulitnacionalnog kapitalizma. Korporativni kapitalizam i izvoz američke kulture su danas otvoreno i bez izvinjenja proglašeni za najviši izraz božje volje, kao deo misionarskog širenja njegove kulture na ostatak planete.30 Tržište jeste ljudska priroda. A nesputano širenje tržišta u sve zemlje sveta (i konačno u škole, kao što smo videli) jeste božja volja. Otuda su oni identiteti i povezana verovanja i prakse koji se ne mogu disciplinovati u skladu s logikom tržišta bezbožni sami po sebi. Na ovaj način se mnoge neoliberalne ideje lako mogu povezati sa opisanim skupom verovanja jer su potvrđene autoritetom Biblije.

Rečima konzervativnog katoličkog “moralnog ekonomiste” Michaela Novaka, kome su često bliski stavovi desničarskih protestantskih evangelista: “Lična ekonomska inicijativa je osnovno ljudsko pravo. Korišćenjem tog prava ostvaruje se božji oblik koji se nalazi u svakom muškarcu i ženi.”31 Za Novaka, moralna odgovornost nalaže stvaranje bogatstva koje je po sebi jedina garancija slobode i demokratije. Otuda njegov savet “inteligentnim, ambicioznim i moralno ozbiljnim mladim katolicima i Jevrejima” glasi: “Pre ćete spasiti dušu i više ćete učiniti za božje carstvo na zemlji tako što ćete obnavljati slobodu i moć privatnog sektora nego radeći za državu.”32

To je blisko povezano s temom o kojoj sam već govorio, sa politikom pripadanja beloj rasi, jer ovde gotovo uvek postoji i rasni podtekst. To pokazuje činjenica da je za mnoge Amerikance evropskog porekla nečije pripadanje srednjoj klasi definisano time što taj neko nije crn. Odsustvo Amerikanaca afričkog porekla je ono što određeni kraj grada čini “pristojnim mestom za život”.33 “Oni” (crnci) su obično štićenici države i nisu efikasni i produktivni, dok “mi” to jesmo. Svi smo božja deca, ali neki od nas – naročito ljudi drugačije boje kože – mogu biti spašeni jedino ako ih nateramo da izađu na tržište. I ovde se ponovo religija, tržišta, antietatizam i rasijalizovana i rasijalizujuća logika udružuju na način koji pokazuje da je božja volja da se siromašni ljudi crne, crvene ili smeđe boje kože pretvore u samodovoljne građane “poput nas”.34 Činjenica da su državne subvencije i poreske olakšice koje se pružaju pripadnicima srednje klase i bogatima daleko veće od svih programa za podršku siromašnima zajedno ne ulazi u takvu predstavu o sebi.

“Drugi” je određen rasom, ali i rodom. Otuda politika tela čini još jedan važan element u ovoj strukturi osećanja. Homoseksualnost je pretnja svetoj porodici i od Boga definisanim rodnim ulogama koje je konstituišu, koja može zagaditi umove dece i njihov hrišćanski identitet. Ovde su same škole mesto opasnosti, jer očigledno promovišu program gej pokreta. Sredstva koja bi u našim školama opterećenim krizom trebalo usmeriti na podizanje standarda, sprečavanje nasilja, osiguravanje nastavničkih kvalifikacija i još mnogo toga, troše se na podršku seksualnom obrazovanju i nemoralnim programima. To se može sprečiti jedino ako se seksualno obrazovanje posveti samo jednoj temi – apstinenciji – i ako se takve “privatne” teme prepuste porodici.35 Vrednovanje privatnog – uz sve povezane kontradikcije – postaje krucijalno za strukturiranje našeg interpretativnog okvira.

Ipak, svetost privatnog života ne važi za homoseksualce. Oni se moraju “izlečiti” i vratiti u okrilje svetih rodnih odnosa koji su definisani obavezujućim heteroseksualnim normama i vrednostima. Umesto da tumače svoje postupke kao izraz netolerancije i diskriminacije, konzervativni aktivisti koji podržavaju takve politike veruju da je njihovo ponašanje za svaku pohvalu. Motivisani su dubokom ljubavlju prema deci i religijskim uverenjem da voleti “grešnika” znači vratiti ga savezu sa Bogom, potpuno uvereni da od toga zavisi sudbina nacije. Upravo takva osećanja su proizvela seriju burnih reakcija na inicijativu za uvođenje mogućnosti sklapanja braka između osoba istog pola.

Kao i mnoga druga osećanja religijske desnice ova logika je utemeljena na odlučnoj rešenosti da “budemo fer prema svima”. “Program gej pokreta” se doživljava kao napad na religijska prava. Jednako važno, davanje građanskih prava i zaštite pripadnicima gej i lezbijske zajednice daje im pravo da iskoriste zakon da bi potvrdili da homoseksualci čine legitimnu manjinu i da zaslužuju zaštitu koja se pruža rasnim manjinama, ženama i ostalima. Tako bi škole bile primorane da uče decu da su pripadnici gej i lezbijske zajednice “dobri”. Na taj način se ustavna prava roditelja i dece koji prihvataju religijski stav da je homoseksualnost prljava praktično ukidaju voljom škola.36 Preciznije razumevanje onoga što oni vide kao demokratsku pravdu čini važan element u ovom intelektualnom/emocionalnom sklopu.

Razumevanje njihove predstave o pravdi ne bi trebalo da nas previše udalji od mržnje kojom je ona velikim delom definisana. Deo antigej retorike je ekstreman i ona se može koristiti i korišćena je za opravdavanje ubistava. Razmotrimo sledeću izjavu koju je antigej aktivista Paul Cameron dao za CBN. Pozivajući se, navodno, na jednog od očeva nacije, Cameron kaže: “Setimo se Thomasa Jeffersona, jednog od najliberalnijih mislilaca zapadnog sveta. On je rekao da bi homoseksualce trebalo kastrirati, a homoseksualnim ženama probušiti rupu kroz hrskavicu nosa širine jednog palca.”37 Mada drugi konzervativni evangelisti ne zastupaju tako nasilne stavove, pa se Jerry Falwell nedavno čak i sastao s predstavnicima gej i lezbijske zajednice u pokušaju da ublaži otvoreno neprijateljstvo, jasno je da mnogi konzervativni religijski aktivisti smatraju da “greh” homoseksualnosti mora biti kažnjen i iskorenjen. Na primer, epidemija HIV/AIDS se vidi kao kazna ne samo za homoseksualce nego i za čitavo društvo, zbog toga što je tolerisalo “perverziju” homoseksualnosti. “Mi” (crkva i “dobri” hrišćani) moramo se boriti protiv društvenog prihvatanja homoseksualnosti, “ne samo u smislu insistiranja na testiranju ili čak karantinu, već i u smislu jedne masovne akcije koja treba da sasvim eliminiše sve što izlazi van okvira monogamije i heteroseksualnosti”.38 A to ćemo učiniti iz ljubavi prema homoseksualcima i prema ovom društvu. Kako drugačije bismo spasili i njih i društvo do kog nam je toliko stalo?

Dobar deo ovih struktura osećanja centriran je oko nečega što bi se verovatno moglo opisati kao “narodnjački amerikanizam”, identitet čiji su koreni u libertarijanskom tlu na jugu i zapadu zemlje. Ovaj identitet takođe crpi snagu iz pentakostalnih tradicija koje su i same utemeljene na etici rada, lične odgovornosti i tradicionalnih vrednosti. U ranijim periodima populizma taj narodnjački amerikanizam je često bio obeležen rasizmom, dok je u isto vreme bio kritičan prema elitama. (Setimo se, na primer, da “rednek”, danas pogrdna reč, ima korene u ponosu s kojim su se mnogi ljudi na Jugu diferencirali od onih koji rade na poslovima na kojima njihovi vratovi neće pocrveneti od sunca.) Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina te kritike su se sve više usmeravale na crnce, feministkinje, sindikate, urbane elite, “liberale” i državu.39 Zapravo, verujem da nije moguće razumeti zavodljivost autoritarnih populističkih poruka ako nemamo u vidu spolja ne tako uočljivu struju oštre moralne kritike elitizma koja prožima čitav pokret autoritarnog populizma. To odgovara dubokom nezadovoljstvu najširih masa usmerenjem naše kulture,40 nezadovoljstvu koje i samo postaje deo moralne ekonomije pravičnosti kada ga izražavaju religiozni konzervativci.

Iz svega što sam rekao u ovom odeljku trebalo bi da je jasno da u nosećim strukturama osećanja postoje izvesne napetosti i kontradikcije. Ipak, one mogu osigurati smisao i emocionalno vezivo koje nam osigurava određeno mesto u jednom nesigurnom svetu. U njima su otelotvorene određene tendencije. Prvo, užas mešanja, binarna podela na čisto i opasno. Drugo, strah od samoće. Treće, naglašena strepnja zbog mogućnosti da će jednakost proizvesti uniformnost. Ovi elementi vode u emocionalnu ekonomiju u kojoj se proizvode i utvrđuju određeni oblici “krugova solidarnosti”. Čitav svet treba da postane mali grad koji će večno trajati, u kojem svako zna svoje mesto i gde su sve hijerarhije zasnovane na božjem planu. Ali to nisu bilo koji krugovi solidarnosti. To su krugovi preferencijalne solidarnosti. Sužena apsolutistička vizija demokratije u skladu sa božjim zakonom pretvara demokratiju u ekskluzivnu “patriotsku religiju”.41 Žene, homoseksualci, crnci, siromašni, obespravljeni i potlačeni – država ne može nuditi rešenja za njihovo stanje. Njihove probleme jedino vera može rešiti. Možda je Michelle LeDoeuff u pravu kada kaže da ove strukture osećanja podržavaju “strukture jednog vazalskog odnosa koji ne bi mogao biti manje demokratičan”.42

Kako mržnja može izgledati tako pristojno?

Strukture vazalskog odnosa mogu uključivati elemente koji stvaraju oblike pogrešne percepcije za one koji u njima učestvuju, oblike koji čine da se osećamo moćno uprkos gubitku sopstvene moći i naročito moći onih koji su u takvim diskursima pozicionirani kao “Drugi”. Većina konzervativnih evangelista smatra da su oni samo “pristojni” ljudi, “pravi Amerikanci” koji zastupaju stvari od kojih smo svi mi ostali digli ruke.

Oni brane sve nas. Između nas i budućnosti koja vodi u sigurnu katastrofu stoji samo njihova moć i rešenost da strogo poštuju moralna načela. Upravo ta “pristojnost” je glavni element u pogrešnoj percepciji. Linda Kintz postavlja jedno od verovatno najvažnijih pitanja u tom pogledu: “Kako mržnja može izgledati tako pristojno?”43

Mada ne nudi zaokruženo tumačenje, Kelly tvrdi da je jedan od razloga koji su doveli do širenja konzervativnih religija upravo njihova strogost. Njihova zahtevnost pruža bogat skup značenja. Manje zahtevne religijske grupe traže manje žrtvovanja i manje discipline, pa je otuda i manje verovatno da će se pokazati kao relevantne za sve aspekte našeg života.44 To je donekle tačno, ali jedno od određujućih postignuća modernog konzervativnog evangelizma bilo je i strateško oslobađanje od rigidnog fundamentalističkog apsolutizma i sa njim povezane izolovanosti od sveta. Ublažavanjem strogosti i građenjem atmosfere i “prijateljskog odnosa prema tražiteljima” u svojim crkvama, evangelizam je omogućio sledbenicima da hodaju užetom religioznosti u svim aspektima svog života. To je omogućilo evangelistima da se oslobode potrebe da se uzdržavaju od kontakta sa svetom da se ne bi uprljali, te da izađu u svet i preoblikuju njegovu dušu.45

Takvo delovanje doprinosi vitalnosti pokreta i predstavi da je on u isto vreme i tradicionalan i moderan. Upravo odsustvo jedne autoritativne dogme kojom upravlja jedna centralizovana organizaciona forma omogućuje konzervativnim evangelistima da otvore “prostor za građenje smislenog identiteta”. U istom procesu oni otvaraju još jednu vrstu prostora. Samom svojom prirodom transdenominacijskog identitetskog pokreta, evangelizam predstavlja labavo definisanu mrežu koja u strukturnom smislu ostaje široko otvorena. To omogućuje razvoj preduzetnih i inventivnih lidera. To takođe obezbeđuje pozicije i identitete koji odgovaraju načinu na koji ljudi sebe definišu kao pojedince koji su napravili lični izbor da budu preporođeni.46 Kako bih mogao tumačiti svoje postupke kao ispunjene mržnjom i autoritarne, ako sam tako snažno posvećen ličnom izboru i potrazi za “istinom”?

Veliki broj građana takvu poziciju doživljava samo kao arogantnu i agresivnu, ali takav sud, paradoksalno, samo dodatno uverava evangeliste u ispravnost njihove doktrine. Christian Smith tvrdi da umesto da ugroze njegovo širenje, napetosti i sukobi koji proističu iz angažovanja u svetu i javnosti zapravo jačaju evangelizam. Upravo ta angažovanost ga čini vitalnim i daje mu svrhu i identitet.47 To je povezano sa procesima društvene proizvodnje “sebe” i “drugih”. “Postojanje kolektivnih identiteta u velikoj meri zavisi od kontrasta i negacije. Pripadnici društvenih grupe znaju ko jesu zahvaljujući znanju o tome ko nisu.”48 Takvi identiteti ne moraju biti stabilni. Oni se neprestano simbolički i socijalno reprodukuju kroz svakodnevne interakcije, interakcije kojima se stalno obeležavaju razlike između insjadera i autsajdera, između “nas” i “njih”. Bourdieuovim rečima, gotovo svi kulturni simboli i prakse reprodukuju razlike između kolektivnih aktera. U slučaju sve snažnijeg konzervativnog evangelističkog pokreta, te razlike omogućuju formiranje i utvrđivanje identiteta.49

“To je opisano kao neka vrsta “kulturne DNK” evangelističkog pokreta. Čitava istorija, teologija i samoidentitet evangelističke tradicije ukazuju na čvrste kulturne granice prema neevangelistima; predan rad na preobraćanju i menjanju spoljašnjeg sveta; i snažnu percepciju spoljašnjih pretnji i kriza kao opasnosti za ono što pokret doživljava kao istinito, dobro i vredno.”50

To znači da postojanje evangelizma zavisi od “konstitutivng spoljašnjeg okruženja”. Samo njegovo značenje i identitet podrazumevaju postojanje ljudi koji su nemoralni, lenji, zli, ljudi koji su teret za državu, sekularni humanisti ili samo zalutali. Ta binarnost daje smisao najfundamentalnijim skupovima interpretativnih struktura. To je jedan od razloga zašto evangelisti pokazuju stvarne simpatije prema neokonzervativnim stavovima o važnosti karaktera i vrline (ali, dodao bih, ne i prema uverenjima mnogih neokonzervativaca da su nacionani i državni kurikulumi, standardi i testiranje pravi put u budućnost).

Nemojte ovo shvatiti kao negativan iskaz o evangelističkoj religiji uopšte. Ne želim da impliciram da su religijska vezivanja uvek zasnovana na lažnoj svesti koja na neispravan način razrešava napetosti identiteta u modernom/postmodernom svetu.51 To što evangelisti pokušavaju da urade nije ništa novo. Gotovo svi religijski pokreti su nastojali da stvore zajednice smisla, sećanja i pripadanja. To je jedan od načina na koje obezbeđuju primarnu osnovu za razumevanje sveta. Kao i u ranijoj istoriji pokreta, preporod evangelističkog aktivizma odigrava se u vreme kada se ljudi nose sa iskustvima otuđenosti i iskorenjenosti, sa izolacijom i osećajem sopstvene beznačajnosti.52 Ono što bi trebalo objašnjavati nije sam preporod evangelističkog aktivizma, već njegovo izostajanje, ako bi preporod kojim slučajem izostao.

Ipak, mada se dosta toga što smo opisali moglo očekivati, činjenica je da konzervativni evangelizam danas razvija, proširuje i delom transformiše sve ranije primere religijskih mobilizacija na sasvim osobene načine. Evangelizam je preuzeo već postojeće teme i kreativno ih preoblikovao tako da konzervativne elemente postavi u prvi plan. Takve kreativne promene – povezane sa istorijskim značenjima, ali temeljno i delotvorno prerađene – mogu se prepoznati u tome kako konzervativni evangelizam privlači i povezuje se s duboko usađenim američkim konstrukcijama otelovljenja individualizma u svakodnevnom životu. Kao što sam već tvrdio, sile konzervativne restauracije i konzervativne modernizacije bile su prilično uspešne u menjanju naših ideja o demokratiji i građanstvu. Delom su ih depolitizovali (a onda repolitizovali na osnovu krajnje konzervativnih vizija), preoblikujući prethodno poznate kolektivne oblike jezikom potrošnje i izbora. Evangelizam je istovremeno reakcija na taj proces i njegov produžetak. Kao što smo videli u izlaganju o njegovoj ranoj istoriji, evangelizam proizvodi kolektiv i u isto vreme ga prikazuje kao rezultat aktivnog individualnog izbora. To je jasno iz sledećeg primera:

“Za… moderne Amerikance najviši kriterijum validnosti identiteta i životnog stila je individualni izbor. Izborom proizvoda, partnera, životnog stila ili identiteta činimo predmet našeg izbora sopstvenim, ličnim, posebnim, smislenim – to više nije “tek” nešto što smo nasledili ili dobili. U vrednosnoj epistemologiji moderne američke kulture verovati, želeti ili činiti nešto samo zato što u to veruju naši roditelji ili to žele naši prijatelji ili neko drugi smatra se znakom inferiornosti i neautentičnosti. Takvo postupanje je parohijalno, pokorno i izveštačeno. Umesto toga, svaka stvar mora biti personalizovana i potvrđena ličnim izborom. Čak i kada (kao što je često slučaj) biramo nešto što smo već nasledili ili dobili, jedino poštovanjem ličnog izbora – bilo stvarnog ili ritualizovanog – to nešto će postati “stvarno” i smisleno za nas.”53

Moć takvih vrednosti može se uočiti na primeru pokreta zasnovanih na veri, u kojima je jedan od najvažnijih činova “lično opredeljenje za Hrista”, “preporađanje” kroz iskustvo ličnog preobraćanja.54 “Opredeljenost za Hrista” potvrđuje vrednost individualizma (pa otuda ne može biti opresivna prema drugima, jer je zasnovana na temeljnoj vrednosti koja navodno garantuje slobodu u Sjedinjenim Državama) i u isto vreme osigurava identitet jednog šireg pokreta. To je veoma kreativan način rešavanja kontradikcija i napetosti unutar autoritarnih populističkih identiteta danas. I to je ono što omogućuje da nešto što je često zasnovano na mržnji izgleda kao delo ljubavi.

Sve to je blisko povezano sa još jednim elementom struktura osećanja koje sam već opisivao, antielitizmom. To nije samo sociološki, nego i epistemološki stav, stav koji rekonstruiše shvatanje “istine”. Istina je jasna i jednostavna, za razliku od onoga što o tome misli “čopor eksperata” u vladi, pravosuđu, medijima i obrazovanju. Ova pozicija koristi neprijateljstvo populista prema ekspertima i njihovom navodnom uverenju da su naši problemi previše složeni za zdravorazumska rešenja kakva zastupaju prosečni građani.55 Strateški posmatrano, taj element je verovatno važniji nego što je većina nas spremna da prizna. Kao i kritički i dekonstrukcionistički alati koje koriste, na primer, kritički multikulturalisti, takvo shvatanje istine kao zdravog razuma obezbeđuje moćan vokabular za opisivanje i suzbijanje onoga što se doživljava kao opresija. Ipak, što je veoma važno, razlika je u tome što je društvena i kulturna kritika u prvom slučaju često zasnovana na novim i drugačijim vokabularima preuzetim iz kritičke teorije i postmodernizma,56 dok hrišćanski konzervativci radije koriste jezik koji svi razumeju. Oni traže od svojih sledbenika da upotrebe alatke koje već poseduju – snažnu hrišćansku veru i zdrav razum. Dopadalo se to nama ili ne, to im daje funkcionalnu i taktičku prednost.57 To je povezano i sa kritikama koje sam izneo u trećem poglavlju povodom preterano teorijskog i retoričkog jezika koji koriste mnogi autori iz polja “kritičke pedagogije”. Taktičku prednost koju familijarnost daje autoritarnoj populističkoj desnici ne smemo ignorisati, već o njoj moramo razmisliti direktno i strateški.

Pretvaranje slame u zlato

Implikacije tog “jednostavnog govora” nikako nisu zanemarljive i ta prednost se intenzivno eksploatiše. Religijska desnica nije bila i neće biti statična. Ona je uvek u pokretu, angažovana na “vraćanju i oživljavanju izgubljenih ili uspavanih tema, tradicija i praksi”. U svojim interakcijama sa svetom i modusima interpretacije, kao što sam ovde pokazao, ove grupe često pokazuju veliki dar za “korišćenje modernih alatki za jačanje i promovisanje tradicionalnih pogleda i načina života”.58 Kao što je jedan komentator pronicljivo primetio, evangelistički religijski pokreti su dokazali sposobnost da iskoriste sve te prednosti i “slamu pretvore u zlato” kao u bajci.59

Taj talenat ne treba više da nas iznenađuje, s obzirom na sve što sam izložio u ovim poglavljima, ali trebalo bi da nas podstakne da se više potrudimo da razumemo kreativne elemente u osnovi struktura osećanja i identiteta ovog pokreta. Ako to ne učinimo, sasvim je moguće da će naše društvo završiti kao otelovljenje skupa vrednosti koje nisu ispunjene ljubavlju – jevanđeoskom ili bilo kojom drugom. Mada Pat Robertson ne govori u ime svih, pa čak ni u ime većine evangelističkih zajednica, konzervativnih ili onih drugih, njegovi iskazi o mestu religije u javnom životu i našim školama mogu pomoći da se osvetle razlozi za zabrinutost. Za njega, aktuelna podela crkve i države predstavlja “intelektualni skandal”. Za dobro naše dece moramo vratiti Boga u američke učionice, domove i firme. Činjenica da i neverujući imaju pravo državljanstva ne može se koristiti da bi se podržao stav da “devedeset četiri odsto nas koji verujemo u Boga imamo bilo kakvu obavezu da uklonimo svaki oblik javne afirmacije vere samo da bismo zadovoljili sićušnu manjinu koja ne veruje ni u šta”.60 Ton ovog iskaza daje dosta povoda za zabrinutost.

Ipak, uprkos takvoj retorici, moramo biti fer. Postoje religijski impulsi koji su još konzervativniji od onih koje sam do sada razmatrao. Oni se kreću u opsegu od rekonstrukcionističkog pokreta do izrazito rasističkih i ponekad nasilnih ekstremnih desničarskih grupa kao što su neonacisti, sledbenici Hristovog identiteta, Poredak i druge.61 Ne želim da umanjujem opasnosti od radikalnih paramilitarnih i rasističkih grupa – imajući u vidu dugu i pogubnu istoriju njihovog delovanja u Sjedinjenim Državama i skorašnju seriju rasistički motivisanih ubistava – ali moram da primetim da samo njihovo prisustvo čini da stavovi ultrakonzervativnih religijskih grupa izgledaju kao deo “mejnstrima”. To jest, njihovo postojanje daje legitimnost konzervativnim religijskim grupama koje bi inače bile percipirane kao da se nalaze izvan granica šire javne prihvatljivosti. Dobar primer je hrišćanski rekonstrukcionizam.

Rekonstrukcionistički pokret ima relativno malo sledbenika, ali njegov jezik i načela su sve uticajniji među harizmatičnim hrišćanima, roditeljima koji školuju decu kod kuće i na religijskoj desnici. U jezgru rekonstrukcionizma nalazi se “presupozicionalizam”, ideja da se stvarnost može razumeti jedino kroz sočivo Biblije. Biblija je, otuda, merodavan tekst za obrazovanje, pravosuđe, državnu upravu i sve druge oblasti javnog i privatnog života. Porodica, crkva i država su uključeni u zavet sa Bogom. Prema tom zavetu, osnovna jedinica je nuklearna porodica. Žene i deca se potčinjavaju glavi porodice, mužu. A on se potčinjava Isusu i božjim zakonima sadržanim u Starom zavetu. Svi oblici građanske vlasti postoje samo da bi sprovodili božje zakone. Tako porodica, crkva i država podležu božjem zakonu, “teonomiji”.62 Zato se biblijski pogled na svet ne primenjuje samo na sporna moralna pitanja kao što su pornografija, homoseksualnost, abortus ili znanje koje se u školama proglašava za oficijelno. Zapravo, kao što je primetio jedan istaknuti rekonstrukcionistički teolog, “hrišćanski cilj na ovom svetu je izgradnja biblijsklih teokratskih republika u kojima će svaka oblast života biti iskupljena i potčinjena Isusu Hristu i vladavini božjeg zakona”.63

Kao što je rekao jedan paroh: “Imamo reč božju. Osnovna načela imaju prednost u odnosu na besmislene zakone.”64 U sličnom tonu, jedna od žena na čelu organizacije Zabrinute žene Amerike piše da je “odvajanje crkve i države izmišljotina. Naša zemlja je osnovana na biblijskim načelima i zato se moramo vratiti Bogu i njegovim pravilima”.65

Mada u tom poslu nisu sami, jedan od glavnih zadataka rekonstrukcionističkog pokreta jesu napadi na državne škole. Jedan od najglasnijih kritičara je Gary North, koji piše: “Dok velika većina hrišćana ne povuče decu iz državnih škola nije moguće stvoriti teokratsku republiku.”66 Za ovo krilo pokreta, pravi zadatak nije poboljšavanje državnih škola, već njihovo zatvaranje. Konzervativne hrišćane pozivaju da povuku decu iz škola i da se kandiduju za mesta u lokalnim školskim odborima. Kada jednom budu izabrani, zadatak im je da obustave njihovo finansiranje i tako, konačno, “potope brod”.67 Zadatak je da se vratimo u vreme od pre 1837. godine, kada je praktično svo obrazovanje u zemlji bilo hrišćansko i privatno. Hrišćanske škole i školovanje kod kuće treba da proizvedu generaciju ljudi koji će biti spremni da shvate da religijska neutralnost, zapravo, ne postoji. Rečima Christophera Klicka, poznatog zagovornika školovanja kod kuće: “Slanjem dece u državne škole kršimo gotovo svako biblijsko načelo. To je isto kao da dajemo decu na poduku neprijatelju.”68

Mnogi religijski konzervativci su se javno distancirali od rekonstrukcionističkog pokreta jer je ovaj postao previše kontroverzan. Na primer, Pat Robertson je morao da se brani od optužbi da se zalaže za teokratiju. To je optužba koja bi se mogla podržati nekim njegovim starijim tekstovima, ali on se u međuvremenu udaljio od agresivnih stavova koje je zastupao u prošlosti.69 Čak i uz takva javna distanciranja, rekonstrukcionizam je pomogao da se javnost dodatno približi stavovima desnice. Uticaj ove i sličnih perspektiva koje se zalažu za prihvatanje “biblijskog pogleda na svet” u ovom segmentu hrišćanske desnice rašireniji je nego što se obično priznaje, tim pre što mnogi konzervativni evangelisti održavaju kontakt kako sa predstavnicima ovog pokreta tako i sa simbolima kojima on daje legitimitet.

Primer je televizijski evangelista D. James Kennedy, voditelj nedeljnog televizijskog programa koji prenosi više od tri stotine stanica, uključujući i TV mrežu oružanih snaga. On organizuje godišnju nacionalnu političku konferenciju pod imenom “Povratimo Ameriku” koja je okupila više od dve hiljade ljudi, uključujući konzervativne lidere kao što su predsednički kandidat Gary Bauer iz Saveta za istraživanje porodice, Beverly LaHaye iz Zabrinutih žena Amerike, Bob Dugan iz nacionalnog udruženja evangelista, Robert Simonds iz udruženja Građani za izvrsnost u obrazovanju, Russ Walton iz Fondacije Plimutska stena, George Grant, ultrakonzervativni rekonstrukcionista koji je nekada pripadao organizaciji Sveštenstvo Koral Ridža, i drugi, kao što je bivši potpredsednik Dan Quayle. Osim kao mesto okupljanja poznatih figura religijske desnice, konferencija je zanimljiva i zbog zakletve koju učesnici polažu “hrišćanskoj zastavi”. Pre nego što se Dan Quayle obratio skupu, publika je odrecitovala: “Polažem zakletvu hrišćanskoj zastavi i spasitelju čiju slobodu ona predstavlja, jednom spasitelju, razapetom i vaskrslom, koji će ponovo doći i doneti život i slobodu verujućima.”70 Verovatno nisu svi prisutni prihvatali načela rekonstrukcionizma, ali zakletva svakako otkriva neke od njegovih temeljnih premisa.

Ipak, moramo imati u vidu da i pored toga što mnogi evangelisti žele da povrate moć i autoritet svojih moralnih i religijskih uverenja u javnoj sferi, oni nisu konzistentno zauzimali oštrije stavove kakve promoviše radikalni rekonstrukcionistički pokret. Kao postmilenijaristi, rekonstrukcioniosti veruju da Bog traži od “čoveka” da izgradi božje cartsvo na zemlji. Umesto premilenijarističkog shvatanja da će vreme uskoro isteći, rekonstrukcionisti nude beskompromisnu borbu koja ne ostavlja mesta za lažne ideje o toleranciji prema drugim religijama.71 “Vreme je na našoj strani.” Hrist dolazi, a “naša pobeda je njegova volja”. Otuda nema potrebe za kompromisom i pluralizmom. Mada Robertson i drugi konzervativni evangelisti mogu slično zvučati i bez sumnje žele da promene svet, jedino dominionisti poput rekonstrukcionista žele njim i da upravljaju.72

Ipak, treba da nam bude sasvim jasno da za Robertsona, Reeda i mnoge druge autoritarne populističke religijske lidere konfesionalna raznolikost i pluralizam nisu nešto što treba pozdraviti. Za njih su to samo sredstva koja snage sekularnog humanizma koriste za potrebe “dehristijanizacije Amerike”.73 To ne znači da su oni uvek i otvoreno antisemtiski ili antikatolički nastrojeni, mada ponekad prelaze i tu granicu. Njihovi glavni neprijatelji su oni koje doživljavaju kao zastupnike antireligije. U svojoj restauracijskoj borbi čak su spremni na kompromise i formiranje saveza sa judaističkim i katoličkim konzervativcima (ali ne i sa predstavnicima islama).

Kada kažem da su autoritarni populisti kao što su Robertson, Reed i drugi spremni na kompromis i da nisu toliko radikalni kao, na primer, rekonstrukcionisti u svom zahtevu da kontrolišu svaku instituciju da bi tako uspostavili “teonomiju”, time ne želim da umanjim značaj njihovih stalnih i često delimično uspešnih pokušaja da rekonstruišu zdrav razum. To ih, zapravo, čini još moćnijim, jer oni nisu zaintereosvani samo za izmenu nekoliko zakona, već za transformisanje samih struktura osećanja čitave jedne kulture.

Ono što Robertson i Reed žele jeste povratak navodno zlatnoj eri kada nikome nije padalo na pamet da dovodi u pitanje primerenost školske molitve, deset zapovesti ispisanih na zgradama državnih institucija, bestidnu mešavinu evangelističke pobožnosti i patriotizma ili trvdnju da je ovo hrišćanska zemlja. Taj evangelistički etos je donekle zaštićen i podržan zakonom, ali ono čemu se nadaju Robertson i Reed moćnije je i sveprisutnije od samog legaliteta – u pitanju je restauracija kulture u kojoj će evangelisti biti insajderi, a ne autsajderi.74

Naravno, da bi oni bili “insajderi” veliki broj ljudi će morati da se preseli u tabor autsajdera. Ko će ti ljudi biti, to je nažalost lako predvideti. Dobrodošli među autsajdere.

Ovo je drugi deo šestog poglavlja iz knjige Michaela Applea Obrazovanje na pravom putu, koju će uskoro objaviti Fabrika knjiga.

S engleskog preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 28.11.2013.

Srodni linkovi:

Michael W. Apple: Bog, moral i tržišta – Prvi deo

ATEIZAM
POPULIZAM
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. Watson, The Christian Coalition, 171.
  2. Robertson, The Turning Tide, 144. Robertson se poziva na istoriju Jevreja i pravi paralele između stradanja Jevreja pod nacistima i situacije u kojoj se evangelisti danas nalaze. S druge strane, u njegovim tekstovima se često uočava antisemitski podtekst.
  3. Ralph Reed, “Putting a Friendly Face on the Pro-family Movement”, Christianity Today, 28. april 1993.
  4. Heineman, God Is a Conservative, 146.
  5. Watson, The Christian Coalition, 59.
  6. Ibid., 63.
  7. Ibid., 64.
  8. Ibid.
  9. Ibid., 64-65.
  10. Pat Robertson, The Secret Kingdom, 2. izdanje (Dallas: Word Publishing, 1992), 60.
  11. Watson, The Christian Coalition, 175.
  12. Vidi Benedict Anderson, Imagined Communities (New York: Verso, 1991).
  13. Raymond Williams, Marxism and Literature (New York: Oxford University Press, 1977). Na neki način ovo je blisko Bourdieuovom konceptu habitusa. Vidi Pierre Bourdieu, Distinction (Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1984).
  14. Kintz, Between Jesus and the Market, 3.
  15. Ibid., 6.
  16. Elaine Pagels, The Origins of Satan (New York: Random House, 1995), 181. Vidi takođe Michael O’Leary, Arguing the Apocalypse (New York: Oxford University Press, 1994).
  17. Kintz, Between Jesus and the Market, 9.
  18. Ibid., 18.
  19. Ibid., 30.
  20. Watson, The Christian Coalition, 77.
  21. Diamond, Spiritual Warfare, 104-105.
  22. Beverly LaHaye, “Women Restoring Righteousness”, u Judgement at the Gate: A Call to Awaken the Church, Crossway Books 1986, 35, 38.
  23. Kintz, Between Jesus and the Market, 37.
  24. Ibid.
  25. Julia Kristeva, “Women’s Time”, Signs 7 (Fall 1981): 13-35.
  26. Kintz, Between Jesus and the Market, 39-40.
  27. Ibid., 41.
  28. Connie Marshner, Can Motherhood Survive? (Brentwood, Ind.: Wolgemuth & Hyatt, 1990), 2.
  29. Robertson, The New World Order, 241. Vidi takođe, Kintz, Between Jesus and the Market, 43.
  30. Kintz, Between Jesus and the Market, 219.
  31. Michael Novak, This Hemisphere of Liberty (Washington, D. C.: American Enterprise Institute, 1992), 33.
  32. Michael Novak, Toward a Theology of the Corporation (Washington, D. C.: American Enterprise Institute, 1981), 34.
  33. Kintz, Between Jesus and the Market, 44.
  34. Kao što sam tvrdio u Kulturnoj politici i obrazovanju, plaćeni posao je oznaka punog prava građanstva u ovom društvu, osim ako niste bela majka. Vidi Michael W. Apple, Cultural Politics and Education (New York: Teachers College Press, 1996).
  35. Alexandra Dimick i Michael W. Apple, ”Texas and the Politics of Abstinence-Only Textbooks“, Teachers College Record, 2. maj 2005.
  36. Apple, Cultural Politics and Education, 99.
  37. Diamond, Spiritual Warfare, 102.
  38. Ibid., 103.
  39. Kintz, Between Jesus and the Market, 22.
  40. Allen Hertzke, Echoes of Discontent (Washington, D.C.: Congressional Quarterly Press, 1992), xv.
  41. Kintz, Between Jesus and the Market, 185-186.
  42. Michelle LeDoeuff, Hipparchia’s Choice (Cambridge, Mass.: Blackwell, 1991), 313.
  43. Kintz, Between Jesus and the Market, 271.
  44. Dean Kelly, Why Conservative Churches Are Growing (New York: Harper & Row, 1972).
  45. Ibid., 85.
  46. Ibid., 87.
  47. Christian Smith, American Evangelicalism, 89.
  48. Ibid., 91.
  49. Bourdieu, Distinction. Vidi takođe Smith, American Evangelicalism, 96-97.
  50. Smith, American Evangelicalism, 121.
  51. Već sam opširno iznosio argumente protiv korišćenja ideja kao što je lažna svest u kontekstu teorije i politike. Vidi, na primer, Michael W. Apple, Education and Power, 2. izdanje (New York: Routledge, 1995) i Michael W. Apple, Official Knowledge, 2. izdanje (New York: Routledge, 2000).
  52. Smith, American Evangelicalism, 117.
  53. Ibid., 103.
  54. Ibid., 104.
  55. Watson, The Christian Coalition, 146.
  56. Vidi, na primer, Peter McLaren, Revolutionary Multiculturalism (Boulder, Colo.: Westview Press, 1997).
  57. Watson, The Christian Coalition, 148.
  58. Smith, American Evangelicalism, 100.
  59. Ibid.
  60. Watson, The Christian Coalition, 38.
  61. Za detaljniji prikaz ljudi ljudi uključenih u takve rasističke grupe, vidi Raphael Ezekiel, The Racist Mind (New York: Penguin, 1995).
  62. Clarkson, Eternal Hostility, 78-79.
  63. Ibid., 78. Najvažnije figure ovog pokreta su Rousas John Rushdoony, autor knjige The Institutes of Biblical Law (Phillipsburgh, N. J.: Presbyterian and Reformed Publishing, 1973), Gary North iz Instituta za hrišćansku ekonomiju i Gary De Mar, predsednik rekonstrukcionističke izdavačke kuće American Vision koja objavljuje knjige za hrišćanske škole i decu koja se školuju kod kuće. Rushdoony je jedan od glavnih ideologa ultradesničarske Stranke američkih poreskih obveznika i član odbora Konzervativnog kokusa Howarda Phillipsa. Važne su i skrivene veze između političke mobilizacije desnice povodom poreske politike i bezrezervne podrške privatizaciji u redovima ultradesničara.
  64. Clarkson, Eternal Hostility, 8.
  65. Ibid., 17.
  66. Ibid., 119.
  67. Vidi Robert Therburn, The Children Trap: Biblical Principles for Education (Fort Worth, Tex.: Dominion Press and Thomas Nelson Publishers, 1986), 171-172.
  68. Christopher Klicka, The Right Choice: The Incredible Failure of Public Education and the Rising Hope of Home Schooling (Gresham, Ore.: Noble Publishing Associates, 1992), 109.
  69. Vidi, na primer, Watson, The Christian Coalition, 109-119.
  70. Ibid., 37.
  71. Ibid., 112.
  72. Vidi Bruce Barron, Heaven on Earth? The Social and Political Agendas of Dominion Theology (Grand Rapids, Mich.: Zondervan, 1992), 144-146.
  73. Robertson, The New Millennium, 64.
  74. Watson, The Christian Coalition, 121.