- Peščanik - https://pescanik.net -

Buđenje srpske opozicije

Ne radi, foto: Peščanik

Videlo se još prve večeri da proteste nema ko da vodi. Oni teku kao neusmerena snaga bunta koja se izlila na ulice, i mnogo od te energije se rasipa uzalud, ili nestaje u nedoumicama šta valja činiti ili od čega odustati.

Ma kako izgledalo da je mudrom upotrebom četvoročlane bande stranih špijuna, srpske političke policije i batinaša Vučić već ugušio pobunu, to je ipak samo privid. Ustanak protiv njega će imati svoje uspone i padove, razne oblike i raznobojne ustanike, ali neće se ugasiti. Pre nego što zaista postane ubojit, neizbežno je definisati četiri njegova ključna segmenta: strategiju, snage i sredstva i cilj.

Još pre toga valjalo bi znati ko će sve to da pretvori u ostvarivu ideju, dovede čitav pokret do stanja ozbiljne operativne snage, i sa njima nastavi dalji prodor ka uklanjanju okupacije društva.

Naravno da bi to morala da bude opozicija, uprkos mišljenju političke čaršije da ona više ne postoji. Bar ne kao ozbiljna snaga koja bi mogla da se suprotstavi kriminalnoj Vučićevoj mašineriji. Raskol oko bojkota bi mogao da bude arhiviran uz pomoć okolnosti da su oni koji su iz njega izašli bili samo loš ukras za Vučićev karneval. Ali niko od njih nije uspeo da se približi ljudima koji su izašli na ulice. Sergej Trifunović je (ponovo) dobio batine, Vuka Jeremića su huligani oterali na marginu.

Opozicione vođe koje smo videli, uglavnom su bili u statusu isposničkog mira: mi smo ovde došli kao građani da podržimo ovu decu, a ne u svojstvu političara.

Politički funkcioner ne prestaje da bude građanin, ali ima obavezu da učini bar nešto više od ležerne šetnje po parku, kad mu se pred očima odvijaju možda presudne stvari.

Izgleda da opozicija nije očekivala ništa više od onoga u čemu su bili: debatni ambijent o nepravdama koje čini Vučić, i traganje za uslovima koji će omogućiti fer i demokratske izbore. U negovanju svoje utopije, prevideli su mogućnost spontanog izlaska građana na ulice, a kad se to dogodilo pristali su na ulogu autsajdera koji u najdramatičnijem času upućuju samo apele. Izašli su sami, bez javnog pozivanja svojih članova i simpatizera da im se pridruže. Nisu učinili ništa da svoje iskustvo podele sa stihijom koja je htela sve a nije znala kako. Svi su ćutali, nije bilo nijednog pokušaja artikulisanja i planiranja protesta. Sve se svodilo na anemične konferencije za medije, uz rezignaciju: vidite šta rade!

Svako od njih se povukao pred prvim zviždukom.

Nema znakova da je bilo sastanaka lidera opozicije, sa jednom temom: kako dalje voditi proteste. Oni koji su izašli na ulice i još izlaze, i pored surevnjivosti prema pojedinim liderima, znaju da jedino ujedinjena srpska opozicija može da učini proteste snažnijim, a građane koji se okupljaju manje ranjivim pred policijskom torturom.

Tamo ima ljudi koji znaju kako se braniti od nasilja policije, ali i od grupa koje to nasilje podstiču svojom kolaborantskom agresivnošću.

Zašto su onda još u takvoj defanzivi? Možda iz straha da neće biti prihvaćeni, ili zbog nepoverenja u zajedničku snagu?

Ako zaista govore ono što misle, taj strah je neopravdan za bilo koga ko se bori za osvajanje vlasti. Videli smo raspopa u mantiji koji govori kao u Hajd parku. A ipak je imao desetak slušalaca. Posao političara je i da bude izviždan pa i ponižen. Više puta je Nikola Pašić bio pogođen trulim paradajzom i jajima, ali je nastavljao, govoreći da je zadovoljan demokratijom u kojoj predsednika vlade narod gađa mućkovima. Posle toga Baja je dobijao aplauze. Zoran Đinđić je dobio ozbiljne batine na Brankovom mostu, a činilo se da nije preterano omiljen među pobunjenicima.

Ako protesti privremeno zgasnu, to će se dogoditi zbog pasivne rezistencije srpske opozicije, nespremne za ono što iz njima poznatih razloga nisu očekivali. U ovom času Srbija nema drugu opoziciju, niti njene bolje lidere. To je što je. Sada imaju priliku koju bez otpora ispuštaju iz ruku. Neprijateljska žandarmerija bez milosti bije sve redom. Tek kad lideri opozicije stanu pred kordon i dobiju svoj pendrek po leđima, možda će biti prihvaćeni. Komandant se postaje samo u borbi.

Nije na meni, naravno, da predlažem sve ono što ljudi o kojima govorim znaju da se mora učiniti. Ali, evo, da pokušam. Problem je jedino u tome što oni sve to znaju i kao da čekaju da se nešto dogodi samo po sebi. Vučić im nije dao uslove za fer izbore, i oteo ih za sebe. Nikada vam ih neće dati ako ih ne otmete od njega, vodeći ljude koji više ne mogu da trpe aroganciju tiranina, kriminalne bande, batine i teror policijske države.

On već javno pokazuje veliki strah, optužuje sve oko sebe da su ga izdali, a svoje najpouzdanije partnere iz SPS-a da su lopovi koji su opljačkali državu. Jak je samo onoliko koliko je još legionarska žandarmerija spremna da mu služi, i koliko još kreativne pameti ima njegova politička policija.

Niste vi toliko neomiljeni među narodom, kako tvrde on i njegovi mediji. Zašto onda stojite po strani?

Peščanik.net, 13.07.2020.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)