Diktator je napravio najgori antievropski gaf, ali će Srbija kad-tad ući u uniju. Nijedan evropski predsednik vlade ili države, nijedan iz Sredozemlja i uopšte Starog sveta ne bi dao intervju Brajtbartu, najvećem naci-rasističkom medijskom đubretu u SAD. Tramp je pohvalio i citirao intervju – u Evropi nema koga bi, a baš bi se rado osvetio nemilosrdnim evropskim medijima, pa i političarima, koji ga tretiraju kao opasnu budalu. Ukratko, diktator se gadno osramotio, odlepio je valjda od kineskog protokola – koji nije bio bez humora. Neka ga, nije šteta. Ostaje domaća sramota – kako se usudio da tako podmeće laži o narodu, koji sigurno nije najveći ljubitelj Trampa izvan SAD! Komični detalj o pokušaju četničke propagande da „spasavanjem američkih pilota“ pokuša da se očuva na savezničkoj strani samo pojačava efekt. U to doba, 1943, stvari se već bile jasne saveznicima i slali su agente na pouku Peki Dapčeviću, da bi se osposobili za dalji rad u manjim pokretima otpora u Istočnoj Evropi. No šta o tome da zna ovaj mrzitelj ptica i ljubitelj Stojadinovića… Jedini stvarni problem je što će građani Evrope (i šire) zbog ovih prskalica smanjiti pozornost kada dođe do izliva podataka o drugim delatnostima diktatora.
Veći problem Srbije je masovno posećivanje totemskog predmeta: u blizini im je, na korak desno, najveće skladište svih čarolija, vere, praznoverica i svega što istinski može da promeni ljudski život nabolje – Narodna biblioteka. Za skromnu cenu i malo gađenje od kadrovske politike dotične ustanove, svako može za sebe da izgradi svet, skoro svaki dan u godini, bez gužve, zvukova i mirisa drugih, u smirujućoj tišini. Ne, oni svi hoće lakše, brže i bez čitanja, a sa horizontom očekivanja sličnim onima iz rijalitija. To ozbiljnije razara budućnost od klonulog i uvenulog diktatora. Ko ipak zalazi i u NB, naći će tamo najbolju studiju o tabuima i totemima, koju je napisala Olga Frejdenberg.
Imala sam neposredno iskustvo sa velikom svetinjom. Negde u devedesetim posetila sam Kefaloniju i obišla manastir u kojem se čuvaju ostaci ostrvskog zaštitnika, Svetog Gerasima. Čudotvorac i asket čuva se u manastiru, koji vode monahinje, od svoje smrti u 16. veku. Desilo se da je u istom trenutku u manastiru boravio viši crkveni velikodostojnik. Tako smo se u crkvi pred moštima našli monahinje, viši pop, moj muž i ja, i osoba iz grada ženskog pola, sa mrežastim čarapama, visokim platforma srebrnim cipelama, indijsko roza kratkom jaknom, kožnom mini-suknjom ljubičaste boje, kreolkama od bar 10 cm, odgovarajućom frizurom i šminkom na koju neću trošiti reči. Situacija je bila krajnje napeta: opisani lik hteo je da mu se otvori sanduk e da bi poljubila stopalo Svetog Gerasima, monahinje su bile vidno besne zbog mogućnog svetogrđa, viši pop je pogledom detaljno odmeravao lik, ja sam sa antropološkom strašću očekivala rasplet, a muž se malo povukao od polja naelektrisanosti ove balkanske drame. Konačno je pitoreskni ženski lik izvukao 5.000 drahmi iz torbice sa roza perlicama i elegantno ih stavio višem popu u ruku, a on ih je bez stida strpao u džep, i naredio monahinjama da otvore sanduk. Sanduk se otvarao sa strane, drveni zid bio je oslikan nekim pejzažem. Kad je monahinja spustila stranu, ukazao se ležeći svetac, veoma mali. Postupak je podrazumevao da se poljubi papuča i tom prilikom izrekne u sebi želja, i da se oseti miris ljubičica koji svetac još uvek emituje. Onaj ženski lik približio se da to obavi, a mene je druga monahinja dotakla po ramenu i upitala da li je taj sa mnom moj venčani muž. Potvrdila sam, a onda mi je monahinja rekla da slobodno pristupim svecu i poljubim mu papuču. Zahvalila sam, i onda videla da su mi prišle sve monahinje: to je bila ženska zavera – viši pop nije smeo ništa, mog muža nisu pozvale, to smo bile mi, i ona nedostojna sa druge strane. Prišla sam svecu i poljubila papuču – i stvarno je mirisao po ljubičicama! Moja želja bila je da onaj muž prestane da puši, i zaista je prestao, nekih dvadesetak godina docnije.
Nema načina i nema razloga da se uz komercijalizaciju, šarlatanstvo, zatucanost i sunčanicu bilo šta doda ili oduzme događaju: on je dokaz nesreće, zapuštenosti i odgovornosti svih, bogme i zaborava vere. Može se samo pomagati.
Peščanik.net, 02.06.2026.
Srodni link: Dejan Ilić – Makro na čelu Srbije
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)
- Mirko, pazi, metafora! - 16/07/2026
- Panorama užasa - 14/07/2026
- Kako preskočiti dan - 11/07/2026