- Peščanik - https://pescanik.net -

Četiri SAO – jedna nacija

Foto: Dragana Milenković

Programi Sajma knjiga 2017.

Svaki Međunarodni sajam knjiga u Beogradu, statistički gledano, odlazi korak dalje. To se uglavnom izražava u brojevima: prodatih ulaznica, knjiga, kvadratnih metara izložbenog prostora, te ukupnog broja programa tokom sajamskih dana. Zoran Avramović, predsednik Odbora Sajma knjiga rezimirao je ovogodišnji sajam ovako: „Naš odbor je imao tri zadatka: da sačuvamo tradiciju, unapredimo programe i da našu posredničku ulogu između čitalaca i pisaca unapredimo“. Potom je usledila baražna paljba brojevima izlagača, direktnih, domaćih, inostranih i svih drugih koji su se dali predstaviti u izveštaju za medije. Broj posetilaca čeka konačnu statističku obradu, koja će uz pomoć gospodina Miladina Kovačevića i njegovog Zavoda za statistiku postati činjenica od prvorazrednog značaja za budući izveštaj, koji će Sekretarijat za kulturu Grada Beograda i Ministarstvo kulture i informisanja podneti kao svoj godišnji učinak predsedniku, ali ne Vlade, već Republike na izdisaju. Takav statistički izveštaj na stolu predsednika Aleksandra Vučića, kao što je već svima poznato, započeće jedan novi život, kao neoborivi dokaz unapređenja kulture u Srbiji, što se nije dogodilo u tom obimu još od 1999. godine, kada je Sajam knjiga valjda poslednji put zabeležio tako široku ponudu knjiga i programa. A programa je na ovom 62. Sajmu knjiga bilo zaista mnogo. Ako je za poverovati predsedniku Odobra, ukupno „525 programa od čega je bilo 10 izložbi“. Reklo bi se, pravi praznik za čitaoce ali i za savremenu književnu scenu u Srbiji.

Na sreću, sajam je prošao i više se niko neće osvrtati na programe, niti na sve ono što je izgovoreno na tribinama, kao i na samom otvaranju, kada smo imali čast da čujemo po(r)uke akademika Mira Vuksanovića, koji je svoj milenijumski nacionalistički bug plasirao kao strah od iščezavanja srpskog jezika i pisma. Sasvim u skladu sa Strategijom razvoja kulture, ovaj je Sajam knjiga od početka do kraja pokazao visok stepen sinergije između institucija kulture i manifestacija, između matice i tzv. dijaspore, kao i između vođinih ideja o evrointegracijama i razvoja nacionalne kulture. Ovaj poslednji segment, za predsednika Vučića svakako najvažniji, predstavljen je u vidu simbioze govora austrijskog pisca Karla Markusa Gausa i već pomenutog akademika Vuksanovića. Jedan je govorio o „neophodnosti multikulturalnosti, poštovanju drugog i drugačijeg, objasnivši na primeru nemačkog jezika model očuvanja jednistvenog jezičkog govornog područja“. Domaći predstavnik na otvaranju govorio je nešto potpuno suprotno, zagovarajući staru tezu o rasparčavanju i otimanju jednog (nedeljivog) srpskog jezika.

Sasvim u skladu sa ovom dihotomijom, programi koje je osmislio art direktor Dragan Hamović, pokazali su kako Vučićeva Srbija ostvaruje koegzistenciju sa EU. Dok su se programi počasnog gosta (književnost nemačkog govornog područija) realizovali na štandu „Četiri zemlje – jedan jezik“, dotle su se domaći programi odvijali na više punktova koji su nosili imena Ive Andrića, Laze Kostića, Borislava Pekića, Vaska Pope i Aleksandra Vuča. Bio je tu još i Plato Miloša Crnjanskog kao i neizbežna Kancelarija za KiM Vlade Republike Srbije. Dakle onih pet stotina programa odvijalo se na sedam punktova. Zanimljivo je da se na tih sedam punktova nije moglo naći mesta za većinu predstavnika savremene srpske književnosti, te da su se oni pre mogli videti u programu počasnog gosta, gde su autorke i autori iz Srbije bili sagovornici savremenih aktuelnih pisaca nemačkog govornog područija. Šta se onda prezentovalo na onih sedam tribinskih punktova i kakav je tip kulture promovisan na 62. Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu. Na kraju krajeva, da li je negde bar došlo do ukrštanja ovako markiranih linija programa?

Nezvanični naziv domaćeg programa mogao bi analogno sa nazivom počasnog gosta glasiti „Četiri SAO – jedna nacija“. Pritom se misli na sveobuhvatnost srpstva koja je izražena kulturnim programom Sajma knjiga. U centru ovako osmišljenog programa je jedan jezik i jedno pismo: srpski i ćirilica. Iz ovog jezgra generisani su svi domaći programi ovogodišnjeg sajma. Dolazili su u obzir oni programi i knjige koji potvrđuju magistralnu tezu Mira Vuksanovića, kao i čitavog tima Ministarstva kulture. Zato su na tribinskim programima glavne teme bile: Njegoš, Kočić, Filip Višnjić, rusofobija kod Srba, živo nasleđe gusala, Kosovo, odbrana ćirilice, Republika Srpska, prognani Krajišnici, osiromašeni uranijum, statističke analize, vek genocida nad Srbima, književnost i pravoslavlje. Izložbe su bile posvećene veoma aktuelnim temama: Stefanu Prvovenčanom, Disu, negovanju srpskog jezika i, opet, ćirilici. Zato su uvedene specijalne sajamske nagrade kojima bi se podržali „najbolji izdavači iz dijaspore“. Ove godine to je bila Akademija nauka i umetnosti Republike Srpske sa izdanjem Enciklopedije RS, kao i Književna zadruga Srpskog nacionalnog savjeta iz Podgorice sa izdanjem Ćirilični natpisi Stare Hercegovine. Posebno priznanje Sajma knjiga dobila je knjiga Jasenovac autora Vasilija Krestića i Mire Radojević u izdanju SANU. Autori ove knjige su, stoji u obrazloženju žirija, „večitu temu genocida prikazali na vrlo impresivan način“.

Naravno, sve se ovo odvijalo u pozadini velikog bookstorea u šta je pretvoren Beogradski sajam knjiga. Arena je bila u frontalno isturenim tezgama, prodaja je išla na svakom mestu, pljuštale su akcije, čitaoci su se prilagođavali novim uslovima pa više nisu ni tražili da prelistaju nova izdanja, jer im je to bilo onemogućeno. Mogli su samo da kupe i da nose, eventualno da se zadrže na nekom od ponuđenih programa.

Ostaje na kraju pitanje ukrštanja kulturnih programa Srbije i Evropske unije na programima ovogodišnjeg sajma. Da, došlo je i to toga, ali izvan sajamske arene. Dogodilo se to na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta, kada je spisateljica Herta Miler, odgovarajući na pitanja nemačkog novinara Mihaila Martensa, rekla šta misli o NATO intervenciji na SRJ 1999, kao i o odgovornosti Srba i SPC za sve što se dogodilo u nedavnoj prošlosti. Da je Herta Miler kojim slučajem mogla da prati tribinski program na ovogodišnjem Sajmu knjiga, čiji je bila gost, svakako bi samo mogla da potvrdi svoje viđenje autoritarne prošlosti u Srbiji.

Peščanik.net, 31.10.2017.

Srodni link: Dejan Ilić – Gosti iz belog sveta


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)