- Peščanik - https://pescanik.net -

Četrdeset godina samoće

Train to the clouds, Argentina

Pokušavam da se priključim raspravi zapodenutoj tekstom Dug je put Vladimira Gligorova. Po mom shvatanju nije namera autora da se u proročanstvima takmiči sa Tarabićima. Naime, slutim, da je šokantno izrečenom tvrdnjom želeo da skrene pažnju kuda vodi dosadašnja politika; a cilj je, da se energičnim rezom ta politika već jednom promeni. Uveren sam, naime, da se Gligorov ne bavi prorokovanjem jer verujem da zna za konstataciju Džona Keneta Galbrajta po kojoj je „jedina funkcija ekonomskih prognoza da astrologiju čine respektabilnom“.

Reakcije je izazvala konstatacija: „Potrebna je društvena i politička posvećenost i upornost u periodu od oko četrdeset godina. Sledeća će onda generacija moći da se suočava sa tadašnjim problemima razvijenih društava“. Dvoumim se, nije li Gligorov u tome pre optimista nego pesimista. Umesto tabela, formula i citata poslužio bih se ličnim iskustvom. Sredinom devedesetih godina Ekonomski institut u Beogradu objavio je analizu ekonomskog stanja u Srbiji i u zaključku naveo da, ako bi se u tom trenutku iz osnova promenila politika i ekonomija, bilo bi potrebno 17 godina da se dostigne nivo koji je Srbija imala 1989. godine. Promenjeno nije gotovo ništa, ni tada ni kasnije. Danas Srbiju remontuju oni koji su je tada razorili. Pomenutih 17 godina uglavnom je prošlo, a podaci govore da je BDP Srbije 2012. iznosio 71 odsto, odnosno da je industrijska proizvodnja na nivou od samo 45 odsto one od pre raspada Jugoslavije (Petar Đukić: Mogućnost oporavka i perspektive). U slučaju da podvrgnemo BDP „pravednom“ proširivanju definicije onim što je Pier Burdije nazvao „capital culturel“ (kapital kulture), dobićemo samo uvid u katastrofu kulturne, obrazovne, moralne devastacije Srbije. Uprkos iskrenom trudu ne vidim mogućnosti nekog ubrzanog boljitka i nagle promene kolektivnog ponašanja. Preraspodela društvenog bogatstva (pravedna ili ne) obavlja se ili revolucijom, što srećom više nije u modi, ili evolucijom koja ume da traje duže od spornih 40 godina.

Stefan Aleksić se posebno usmerio na BDP (bruto domaći proizvod) koji zapravo ne zaslužuje toliku njegovu pažnju, jer u pitanju je samo jedan indikator, konvencija, neprecizan kao i mnoga druga merila. Negde od sedamdesetih godina intenzivno se traga za boljim, sveobuhvatnijim pokazateljem, međutim do sada uprkos mnogim naporima i željama rezultati nisu ohrabrujući. Skup stručnjaka je 2008. godine počeo da radi na definisanju boljeg merila nego što je BDP – komisiju od 22 ekonomiste i 10 statističara iz OECD predvodili su nobelovci Jozef Stiglic i Amartia Sen, a tadašnji francuski predsednik Sarkozi im je bio pokrovitelj. Do sada smo malo čuli o tome dokle su stigli. Stvar nije u neoliberalnim, eksploatatorskim ili Al Kaida zaverama nego jednostavno nije lako naći kako veći stepen pravde, odnosno „iracionalnih kategorija“ učiniti kompatibilnim sa statističkim i ekonomskim tehnikama.

Kralj Butana je 1972. godine umesto BDP (GNP) uveo – GNH (Gross National Happiness), naziv je promenjen, ali ne i način života. Takvih indeksa ima mnoštvo, ne treba im se rugati, oni su pokušaj koji odražava težnju da se dođe do boljih merila. Na primer Happy Planet Index navodi da su najsrećnije zemlje na svetu Kostarika, Vijetnam i Kolumbija, međutim Forbsov Happiest Countries na prva tri mesta rangira Norvešku, Dansku i Švedsku, što izgleda logičnije.

Priznajem da pre svega emocionalno razumem razloge reagovanja Aleksića i Ilića, posebno kada (ovaj drugi) navodi primer nejednakog ekonomskog oporavka posle Prvog i posle Drugog svetskog rata. No pojedninačne emocije i ekonomija imaju malo zajedničkog. Gligorov je u odgovoru malo rastegao posmatrano vremensko razdoblje da bi umanjio „slavu“ čuvene decenije 1956/65. uz koju ide i zakon o ograničavanju investicija, jer je tada radnička klasa, umesto da pojede dohodak, kako su prognozirale birokrate, investirala enormno mnogo. To je dakako bio istorijski eksces, ali i danas vredan pažnje.

Mnoštvo je knjiga i tekstova koji analiziraju današnje pobune širom sveta. „Krhke revolucije“ od Brazila i Volstrita do Bugarske najčešće se analiziraju sa polazne tačke „dobrovoljnog ropstva“ – one proklete veze između žrtve i dželata koja je danas teže uhvatljiva, likvidnija, milde sorte, a ne kao u filmu Noćni portir Lilijane Kavani. Dakle ni spoljne okolnosti ne idu nam na ruku.

U ograđivanju navedene dvojice učesnika da nisu upućeni dovoljno u ekonomiju, u potekstu nekih ne samo njihovih rečenica vidi se da visoko cene ekonomiju i njene pregaoce. E, to je ono što je mene potaklo da reagujem – mislim da ekonomija (politička dakako) ne zaslužuje nikakav poseban odnos, nikakvu uzvišenost. Njeno mesto je na zemlji, a ne u oblacima, iako je po svojim prognozama postala bliska meteorologiji. Smisao svake nauke pa i ekonomije mora biti podložan preispitivanju sa stanovišta zdravog razuma i interesa ljudi.

Otkucajte na internetu pitanje: What are Economic goals? Odgovor će glasiti: puna zaposlenost, stabilne cene, ekonomski rast, efikasna proizvodnja (druga varijanta ubraja još izbalansiran budžet i ekvilibrijum platnog bilansa). U deceniji sveopštih promašaja ekonomija zauzima vrlo visoko mesto. Odgovori ekonomskih gurua ne omogućavaju da se jasno kao sa interneta stekne predstava o smislu ekonomije. Od njih najjasnija je definicija Pola Krugmana: Ekonomija je društveni sitem stvoren od strane ljudi da bi služio ljudima!

Dakle, današnja se politička ekonomija dobrim delom zamajala, ponajpre zbog svoje pristrasnosti prema kapitalu i politici, zbog čega zasluženo deli sudbinu politke u gubljenju poverenja. Posle Marksa čiji je projekat katastrofalno završio, niko se ne usuđuje da potraži neku novu varijantu ekonomskih odnosa, iako sve više argumenata ukazuje da je vreme za to. Čitava ta nauka i danas živi na konfrontacijama i odbrani ideja nastalih u devetnaestom veku (Max Neef). Dakako da znam kako postoje briljantni ekonomisti, međutim ne govorim o pojedincima. Govorim o dominatnoj struji nauke koja grdno kasni za društvenim i tehnološkim promenama. Decenijama je gotovo bez kapitalizmu nasušne konkurencije nametala model kojim se nije proslavila. Koji je doveo do produbljivanja podela, do negacije svih onih odrednica tradicionalne ekonomije: zaposlenost, ekonomski rast, efikasna proizvodnja, bilansiran budžet…

Da se vratim na temu: 40 godina samopregora i žrtvovanja jedne generacije, samo je hipoteza. Pogledajte ko bi trebalo da nas osokoli i povede u tom pravcu i rezultat je jasan. Međutim to je cena koja se odlaganjem samo uvećava. U Opštoj teoriji Kejnz pored ostaloga zagovara: „pravedan i odgovoran poziv (tadašnjoj) generaciji da obuzda raskalašnu potrošnju u korist budućih generacija“. Prevladala su drugačija ekonomska i politička stanovišta i danas ne samo Grčka, Italija, Španija, nego i SAD i bar trećina zemalja među kojima je i naša ima toliki akumulirani dug da će ga otplaćivati ne jedna, nego i još po neka naredna generacija. Pritom je problem hoće li imati odakle, jer sve je manje zaposlenosti, proizvodnje, rasta… Još uvek nisam načisto da li se u sferi finansija stvara nova vrednost, ali sam načisto da je u genima te sfere da uzima, a ne da daje.

Prokletstvo optimizma je što mora na nečem i da se zasniva.

Peščanik.net, 02.08.2013.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)