- Peščanik - https://pescanik.net -

Čovek izgubljene nade

Slušala sam kako je Barak Obama objašnjavao šta je to nada u politici. Moraš da svedočiš da si radio za nadu i da nisi prevario. Zato građani, birači, iako znaju da su toliko puta bili prevareni, uvek mogu da se uznesu nadom da će se željene promene dogoditi. Nada je psihološka esencija politike, bez nje se niko ne bi pomerio iz kuće da ode na biralište.

I u Srbiji, bas kao svuda, nada je glavni pokretač glasača na izborima. No, ono što Srbiju razlikuje je to da i oni koji su evidentno proigrali nadu, opet igraju na nadu. U Srbiji su i proigrane nade pokretači biraca. Teško je za tu inerciju pronaći objašnjenje. Šta god da se desi, većina naših glasača više voli da glasa za prošlost. I Tadić i Nikolić su proigrali nade, pa ipak su dobili ogoroman broj glasova. Nikolić i njegova stranka će tako i nastaviti, i dalje će prodavati izbledele snove i, baš kao prodavci stare robe kupaca, i oni će imati veliki broj glasača.

Tadić je nadu proigrao, ali je njegov slučaj različit utoliko što je veliki broj građana 3. februara rešio da za njega glasa na “ivici izgubljne nade”. To je najbolje izrazila Biljana Srbljanović kada je rekla da poslednji put glasa za Tadića. Dobro je znala da je on čovek proigrane nade. Očajnici koji imaju izbor između prodavca užasa prošlosti i prodavca mrvica nade, ipak ce birati mrvice. I u pravu su. Zato sada nisu iznenađeni kada vide da su mrvice počišćene. A to se dogodilo samo nedelju dana posle velike pobede Tadićevih izgubljenih nada.

Ljudi od nade verovali su da će ovoga puta Tadić, sa dva miliona i tri stotine hiljada glasova, morati da pokaže da mu je do Evrope stalo bar onoliko koliko i do Kosova. Zar nije obećao i Evropu i Kosovo, pa se čak činilo da je Evropa glavni prioritet. Imao je odmah divnu priliku da osnaži nadanja i demonstrira svoju politiku “o dva koleseka”, jer ga je već 7. februara čekao politički sporazum sa EU. Idealna prilika da se nadanje o Evropi i dobijeni glasovi potvrde. DS je na sav glas govorio da se mora potpisati politički sporazum sa EU, kazali su da od toga ne može i neće biti odstupanja. Koštunica je uzvratio blokadom Vlade i prebacivanjem kosovske krize, zajedno sa sporazumom, na Skupštinu, u kojoj sa radikalima ima vecinu. Izgledalo je da su izbori neizbežni: ili će se potpisati politički sporazum sa EU, ili vlade više neće biti.

Iako su izazvali raspad gotovo svih državnih institucija, jer se u njima više ništa ne može rešiti, susret Tadića i Koštunice je rezultirao time da se politički sporazum sa EU više uopšte ne spominje. Kao da ga nije ni bilo, kao da obećane Evrope više nema. Tadić je odustao od Evrope i postavio prave prioritete na pravo mesto, a Koštunica mu je uzvratio deblokadom Vlade, kako bi ona donela paket kontra mera na proglašenje nezavisnosti Kosova. Spasli su nas, kažu, spasli su vladu. Opet je sve u redu, teška kriza u vezi sa Evropom je prevaziđena tako što nećemo u Evropu, pa se slobodno mogu koncentrisati na svoju omiljenu krizu u vezi sa Kosovom.

Zašto je tako ispalo? Zasto je Tadić opet prevario? Zato što ni njega, kao ni druge političare, nije briga kada slaže, jer to prolazi, prolaze proigrane nade. Opet će on da prođe na istu proigranu nadu, baš kao što će i njegov konkurent proći na “zlatne devedeste”. Zašto bi se naučili bilo čemu kada nema kazne? Građani ih nisu kaznili otkazivanjem poverenja. Tadić se u jednom trenutku zaneo dobijenim glasovima, učinilo se da će se držati volje svojih birača. Ali nije bilo tako. Kao da ih čujem kako kažu: koga je briga što je Tadić dobio glasove na Evropu, mora se njemu, i građanima koji su glasali za njega, odmah pokazati da od toga nema ništa. Tadić je to brzo shvatio i svrstao se tamo gde je i bio. To je ono mesto gde se čuva državno i nacionalno jedinstvo, za koje su zaduženi Koštunica i Nikolić.

I onda neki kažu – rešenje su parlamentarni izbori. Pa jeste tako u principu, ali u Srbiji nije tako. Gde da se posle još jedne proigrane nade nađe nada koja bi pokrenula ljude da izaberu budućnost? Proigrane mrvice nade ne mogu voditi borbu sa prošlošću koja se čvrsto ukotvila u naciji, koja misli da joj pripada mnogo više (eh, da je to samo Kosovo!) i koja nikada neće pristati da joj zaverenički Zapad osujeti sveti zavet o ujedinjenju svih Srba na svim svojim etničkim i istorijskim teritorijama.

Pošto se na tek proteklim izborima ispostavilo da su Kosovo i autoritarno vladanje apsolutni prioriteti, a da je Evropa poslednja rupa na svirali, čemu bismo se na tim izborima mogli nadati? I sa njima i bez njih, ovi isti bi bili na vlasti, bilo tako što je Nikolić tobože opozicija, a Tadić i Koštunica na vlasti, bilo obrnuto: Nikolić i Koštunica na vlasti, a Tadić u opoziciji. Meni se čini da je bolje da se vreme i energija koriste za ozbiljno osmišljavanje toga kako su evropske promene u Srbiji moguće.

Peščanik.net, 11.02.2008.


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)