An untold (secret) story
Mauser was telling me about the dismissal of Stanišić and the arrival of Rade Marković and his boss Mira Marković at the head of state security. He told me that she ordered the murder of Ćuruvija.
Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).
Mauser was telling me about the dismissal of Stanišić and the arrival of Rade Marković and his boss Mira Marković at the head of state security. He told me that she ordered the murder of Ćuruvija.
Pre 24 godine, Ljubiša Mauzer pričao mi je o smeni Stanišića i dolasku Markovića i njegove šefice Mire Marković na čelo državne bezbednosti. Rekao mi je da je ona preko Markovića naredila ubistvo Ćuruvije.
In the year of 2024, three decades after the war, apologizing to the Bosniaks for the crimes committed is out of the question for Serbian officials. This little phrase seems further than ever.
Ovdašnjim i zvaničnicima Republike Srpske leta 2024, trideset godina posle rata, izvinjenje Bošnjacima za počinjene zločine ni u snu ne bi palo na pamet. Ta mala i jednostavna reč je hiljadama milja daleko.
Mahanje radikalima usred nevolja u pregovorima sa Prištinom najveći je dokaz da Vučiću gori pod nogama. Daj šta daš kad se nema dovoljno, pa se nastavlja i kampanja s preletačima.
After 11 years of absolute power, Vucic does not fail to mention those former governments as the destroyers of Serbia, and to praise himself as the builder of the unprecedented progress.
Posle 11 godina apsolutne vlasti, Vučić ne propušta da pomene te bivše, odnosno petooktobarce, kao uništitelje Srbije, a da sebe pohvali kao graditelja nezapamćenog napretka zemlje.
Kada je proevropska opozicija koja vodi proteste Srbija protiv nasilja izašla sa zahtevom da Vučić raspiše beogradske i republičke izbore u decembru – pojavila se vest da su SAD protiv toga.
Moje prisećanje na tekstove Zorana Đinđića inicirano je predlogom Vladimira Đukanovića da se ukinu neke nevladine organizacije, uz podtekst da su eksponenti zapada i izdajnici.
Ako Odbor može da ukine samo Skupština, što ona nije učinila, a ipak je ukinut – za mene to znači da ga je ukinuo lično predsednik Vučić, koji se direktno umešao u ceo slučaj.
Da scena bude tragikomičnija, Gašić nije rekao ime ubice Olivera Ivanovića, nego da je taj pobegao ni manje ni više nego u Nemačku! Nemci su to, naravno, odmah opovrgli.
Miting Aleksandra Vučića je zaista bio samo prebrojavanje. To je bio pravi kontramiting i kao da sam ga čula: e sad će da vide da ja mogu više ljudi da dovedem, mnogo više od te njihove šačice.
Ogoljeno nasilje u kojem su izgubljeni životi dece i mladih ljudi ne može da stoji samo za sebe, izdvojeno, kao nepredvidivi događaj, posledica nedostatka nadzora, kako je to razumeo Vučić.
Vučić želi da normalizacija odnosa sa Kosovom, koja je bila donekle uspostavljena, mada kilavo, bude vraćena na početno stanje puno tenzija. Ali to ni njemu ni Kurtiju neće biti dozvoljeno.
Fanatičnu podršku Đukanoviću i strah da se CG sa Milatovićem vraća na velikosrpstvo paradigmatično je ilustrovao Aleksej Kišjuhas.
Iz arhive, povodom 20 godina od atentata na Zorana Đinđića – TV film iz 2011, govore Srđa Popović, Vesna Pešić, Beba Popović, Žarko Korać, Dubravka Stojanović, Miloš Ćirić, Ivan Kuzminović…
The biggest question now is whether Vucic will sign the Franco-German Proposal for resolving relations between Serbia and Kosovo.
Iz knjige „Druga Srbija“ – Grumen po grumen, otadžbina. Svedenost na zemljanu elementarnost temelj je nacionalne države. Kultura joj ne treba. Zato ima smisla pitanje: Da li je Druga Srbija fantazam?
Da li će prihvatiti Predlog kao privremeni dogovor, bez konačnog rešenja koje je odloženo za 2030? Da li će se opredeliti za zapad ili ostati da sedi na dve stolice?
Kada kao ja čitaš Politiku svakoga dana saznaješ šta Vučić izgovara u vezi sa raznim, sve brojnijim incidentima. Srbija, na primer, nikada nije nogom kročila na teritoriju neke druge države.
Zašto je Vučić napravio „užasnu situaciju“ vezanu za događaje na severu Kosova? Kako smo pre par dana čuli od premijerke Ane Brnabić, situacija je na ivici oružanog sukoba.
Po Kurtiju, haos na Severu odgovara Vučiću koji želi da potopi francusko-nemački predlog. U tome ima istine. Ova procena se potvrđuje i u demonstrativnom okretanju Srbije ka Rusiji.
Brnabić je lansirala tvrdnju da će vlada biti prosrpska, ni levo ni desno, ni Istok ni Zapad, ni prozapadna ni proruska, nego baš srpska. Pogledajmo pravce u kojima ta vlada neće skretati.
Prošle godine je policija obezbeđivala Paradu ponosa, nije bilo nikakve zabrane, šetalo se šareno i veselo tri sata, uz miran i zadovoljan razlaz. Ove godine to nije moglo da se ponovi.
Šta god on da kaže, Evroprajda će biti. U njegovoj nadležnosti nije organizacija ovog događaja, niti ona ima ikakve veze s njim. Sve manjine imaju pravo na okupljanje i vlast je dužna da ih zaštiti.
Naš pad jeste etički, ali ne pominje se koren našeg vrednosnog pada: ratovi koje smo mi izazvali. Ni danas nemamo empatiju za žrtve koje smo mi proizveli. Zato je izostalo moralno osvešćivanje.
Predsednik je juče primio Patrijarha i popove da im kuka kako je kod nas strašno kao 1944. A to je bilo još uvek ratno vreme najstrašnijeg rata u istoriji. Pa nije valjda da smo do 1944. dogurali?
Srbija nije razumela pad Berlinskog zida i nije se snašla u raspadu Jugoslavije. Posle 30 godina smo na još jednoj svetskoj raskrsnici stvorenoj agresijom Rusije na Ukrajinu i opet krećemo stranputicom.
Čini se da je na pomolu prekomponovanje političke scene, a razgovor o ponavljanju izbora u Beogradu zvuči samo kao izgovor, dok je primarni cilj da počnemo da se navikavamo na novi dvojac.
Za sada je jedino Ponoš ozbiljan protivkandidat. On bi bio bolji predsednik od Vučića, što nije teško, jer je Vučić nepodnošljiv. Slušala sam Ponoša prvo kod Danice Vučenić…
Počela je borba protiv zarobljene zemlje koju više niko ne može da ospori, sem otuđene elite koja je toliko gladna novca da je spremna da rasproda tlo pod nogama.
Ova vlast izmisli nešto da zametne tragove, da skrene pažnju, pa onda javnost širi tu novu priču koja je nastala samo zato da bi se prethodna zataškala. Problem je u tome što je nova gora od stare.