- Peščanik - https://pescanik.net -

Ćutanje

Foto: Slavica Miletić

Uvek sam želeo da napišem priču o ćutanju. O čoveku koji nikada nije progovorio niti je to poželeo, mada je umeo i mogao.

Ćutanje je neotuđivo pravo onoga koji govori. Okrivljeni ili optuženi ima pravo, ako se ne seti ničega boljeg, da se brani ćutanjem. Niko mu ne može iščupati lošu ili dobru reč iz usta, može da ne govori dok je živ, čak i da sebi nije uskratio pravo na reč. Persona muta, nemi glumac u svom životu. Zauvek, iz razloga koji samo on zna.

I policajac kada hapsi u ime zakona, predsednika, kralja ili bilo koga kome je dato pravo da hapsi, obično kaže zarobljeniku: imate pravo da ćutite, sve što kažete može biti upotrebljeno protiv vas kao dokaz.

Ako samo može, znači da ne mora. Ali, bolje je da se u takvim prilikama ćuti. Naša reč je dokaz protiv nas. Braniš se ćutanjem, čak i ako ne znaš protiv čega. Žitelj koji svoj život provodi na posedu države nikada ne zna, a i ne mora da zna kome je i zbog čega kriv. Vlast u ljudima razvija osećanje krivice koje se ne može definisati. Uvek te nešto muči i izjeda, a ne znaš šta je to. Sigurno je, ne može da bude drugačije, zbog nečega sam nekome kriv. To što ne znam kome ni zašto ne znači da nisam. Ćuti, smiri se, reći će i ukućani. Ne moraš baš ti o svemu da kažeš svoje loše mišljenje. Prikoči malo, i zidovi imaju uši.

Bilo bi sasvim originalno, mada i čudno, skoro nemoguće da vlast koja želi sve da zna, pribavi sebi ćutljivog doušnika. Onoga koji šapuće poverljive stvari u zvanične uši o rušilačkim akcijama koje se odvijaju u čaršiji, ali bez glasa. Doušnik bi morao da zna da će jednom, sasvim sigurno, kad bude potrošen a istekne mu vreme, i sam biti predmet pažnje novog doušnika, mlađeg, sa boljim ušima i veštijeg od njega u kazivanju bez reči.

Osim ako i taj ne zaćuti ne govoreći, umre a sa njim konačno izumre jedan dobar zanat, bez koga umire i država. Ako nema tajni koje se skupljaju na jednom mestu pomoću uhoda, država odumire kao u komunizmu.

Ćutanje je obavezno u bibliotekama: ćuti, čitaju ljudi. U pozorištu: pssst, zar ne čuješ da se od tebe ne čuje ništa! Na sahranama: mir, pokojnik spava. U vojničkim spavaonicama, dok dežurni ne zaurla: Ustaj vojsko! Ćuti se u vozu, dok ti baba koja jede pečeno pile ne ponudi trticu.

Ćuti se pred lepom ženom. Umukneš i bleneš. Šta da kažeš da ne ispadneš glup ako si već ružan. Zanemiš na venčanju, ne znaš da kažeš ni da ni ne, mogu da te zauvek registruju zbog brbljivosti, i to pred svedocima. Ćutiš pred ispovednikom pošto si rekao: grešio jesam!

Zbog svih mesta gde se ćuti moguć je čovek koji nikada ne govori. Ćuti se pred brbljivom zamlatom koja neprestano priča ni o čemu. Ne možeš ga izbeći, uvek se pojavi tamo gde ti najmanje treba. On je negacija čoveka koji ćuti, pošto je već rekao sve što nema da kaže.

Oni koji stalno i pred svima strašljivo ćute i drhte od svake svoje nepotrebne reči i crkavaju od straha pred svakim, kad se hvale pred jedinom koja ga ćutke sluša, ovako govore: ja nikada nikome ne prećutim! Ma skresao sam mu u brk. Niko ne može tako sa mnom, pazi bogati. On meni! Podignem glas i rešim stvar. Ja da mu ćutim, malo sutra! Nisam nikome pa neću ni njemu!

Danas je petak, dan u kome se ćuti. Nema se o čemu govoriti. Zabranjene su javne rasprave o izborima. To je tajna, o kojoj čak ni doušnici nemaju kome šta da kažu. Aleksa Žunjić izveštava samo o švalerskim poduhvatima u kojima nema izbornih kandidata. Dok ga ne uhvate, može biti samo jedan.

Zašto se uopšte ćuti u vreme izbora, i to samo o izborima. Kao što se na parastosima ne govori o smrti, a u kući utopljenika o vodi a nad samrtnikom o veselju. Ne govori se u javnim kućama o ljubavi, među gladnima o dijeti, među ovcama o ustanku, među veganima o kanibalima.

Moj nepostojeći junak koji neprestano ćuti imao bi o čemu da ćuti, doveka.

Ali, zašto se ćuti o izborima punih 68 sati, u vreme dok se oni iščekuju i traju?

Zato što je to sramna stvar.

Ćuti se zbog stida, zbog toga što se ćutalo bez razloga. Pa su tako prećutane najgore godine, jedine koje smo imali.

Peščanik.net, 19.06.2020.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)