- Peščanik - https://pescanik.net -

Dahije

Foto: Peščanik

Nisam siguran mogu li da idem 600 metara na sat, razmišljajući usput šta sve može da stane u 3.600 sekundi samoće na slobodi.

Možda već iza prve krivine na seoskom putu sretnem babu svog života, računajući da bi budućnost istog časa mogla da bude iza nas. Tačno znam šta bih joj rekao: ništa. Možda će pomisliti da sam mudar tako ćutljiv, ako je već zaboravila čemu služe kreature mojih godina. Ničemu. I to bi bio kraj idile, život seniora koji pešače 600 metara za jedan sat ionako nema smisla. Ajd u zdravlju, baba!

Usput mi padaju na pamet epske pesme, zašto baš epske ne znam. Možda zbog ritma koraka. Hodam u desetercu po seoskom šoru, mada bi valjalo da mi je pastoralna lirika u glavi, sa mladim snajkama koje teraju stada. Ali takvih više nema. One sada izgledaju drugačije, stada su nestala u klanicama. Selo je pusto i mrtvo, zelenilo je samo sebi dovoljno, nema ko da mu se raduje. Ljudi se plaše drugih ljudi, ne usuđuju se da govore kad se sretnu, ko god zine izbacuje kapljice. U osami se bar držimo zablude da živimo.

Ali, epske pesme se navrzle na mene, i ne izlaze iz glave. Marko začas satre Musu, Ivo Senković ubi Agu od Ribnika, ponovo Marko zaora drumove, a Ženidba Dušanova se završi u zdravlju i veselju. Momčilo i Vukašin se zakrviše oko ljube Momčilove.

A onda, Buna protiv dahija: Aganlija i Kučuk Alija, Mula Jusuf… i još jedan. Ah, da, Fočić Mehmed Aga.

Šta da radim sa dahijama usred epidemije? Uostalom, građanstvo je u bunilu, ne može se napraviti razlika između stvarnosti i sna. Predsednik vladajuće stranke nije više siguran mora li da nas spasava ili prepusti virusu. Borio se kao lav, učinio više nego što je umeo, preduzeo mere, kumio, pretio, pojavljivao se i nije se odjavljivao. I krivulja počela da pada, a možda i da se diže. Mrtva usta ne govore i ne broje se baš sva. Umiru ljudi od svega, još nema proroka koji bi to zaustavio. Narod ne valja, to je to.

Pokazalo se da je Prorok promašio kod onih koje najviše voli. Više puta je zasuzio nad penzionerima koji su donekle živi. Slobodu su izmislili nosioci virusa, otprilike tako kaže. Sloboda ne postoji izvan vladajuće volje, a ima je samo da bi bila oduzeta. Biti čovek kad svi boluju, suvišno je i opasno za druge.

Virus je pokazao šta ume: poubijao je zarobljene u staračkim domovima a poštedeo slobodne. Seniori se nisu kretali prema virusu, on je došao po njih. Srpski ibermenš je naopako razdelio vreme za zatvorenike, kako bi sačuvao svoje izglede da uvek iznova spasava mrtve.

On neprekidno leti na krilima svoje moći koja više nema ljudske dimenzije, pokušavajući da oživi samo ono što je već umrlo. Njegov medijski nadrilekar je pronašao epohalni eliksir koji ubija virus na mestu. Nije dopušteno nadrilekara zvati nadrilekarom, i on svoje ozonske omotače, ozonsku plazmu i limfu, deli svima koji više nemaju za čim da žale. Lično je popio fantu i podrignuo, sam je sebi ušpricao nešto u venu i slobodno poleteo privatnim helikopterom po okupiranoj Srbiji.

Predsednik SNS-a je pogazio ustav, zaveo samovlašće, učvršćuje diktaturu, uteruje strah, zasmejava, zabrinjava, zbunjuje, leti, luta. Ne zna šta će sa sobom, ali zna šta bi sa nama. Drži care sve pod ključem, grdi, psuj, jebi im mater, preti i vređaj slobodno. Narod je stoka, ništa bez toljage.

Lekar sa VMA, epidemiolog u penziji, kaže mi: sve što ne valja, njegovo je. Spreman je da svi umremo, samo da bi bio u pravu, a uvek je siguran da jeste. Struka ga podržava u svemu što ne zna. A ne zna ništa. Bojim se najgorih odluka na kraju.

Koje bi to odluke mogle da budu?

Ne znam, kaže on. Ali dobre biti neće. Nijedna nije.

U sokačetu Sreja, srednjoškolac na dopisnom školovanju, krivuda na nekakvom biciklu. Silazi, u rukama mu strip, Alan Ford. Znate li ono, kaže mi, ako kaniš pobijediti, nipošto ne smiješ izgubiti!

Znam, rekoh. Čitaš li još nešto umesto stripova?

Ne. U stvari malo. Ali stalno mislim na Jovanu Popović. Odlučio sam da robijam umesto nje.

Već dva dana građani davno zatvoreni pod gestapovskom stražom u stanovima, ugušeni od neslobode i zloupotrebe bolesti za armiranje tiranske vlasti, spremaju se za protest. Na neki način kao 96. ali drugačije. Izvučeni su instrumenti pobune: šerpe, lonci, čegrtaljke, trube, pištaljke, pojačala, glasovi.

Komšija Mitić galami na kapiji: u Beogradu počela buna na dahije. Sad mi javio sin, on sa balkona u Nehruovoj duva u neki klarinet.

Na kakve dahije – pitam. Pa na dahije, znaš valjda šta su dahije, šta znaš ako ne znaš za dahije, kaže Mitić i odlazi.

Pobednik se sprema za izbore koje će svakako dobiti, jer se takmiči sam sa sobom.

Srđan Bogosavljević iz Ipsosa kaže da onoga podržava 74 posto oduševljenog naroda. Mnogo više nego pre državnog udara. Kako je Ipsos radio svoje epidemijsko istraživanje, na kakvom uzorku, sa kakvim projektom? Kako je glasila generalna hipoteza, koje je ključno anketno pitanje? Da li je anketiranje bilo neposredno ili po Galupu (telefonski), kako su birani brojevi? Koji je bio cilj tog poduhvata? Dve su mogućnosti: ili je to besramni podmazani ulagivački spin, ili kolektivna lobotomija. Ali, Bogosavljević to ume i bolje, barem do 90 odsto.

Stiže i odgovor zašto mi se epska poezija sinoć uvukla u uho. Ni Musa ni Marko, nego dahije. Zašto Mitić misli, i ko mu je rekao da su oni, sa drugim obličjima, ponovo u Beogradu?

Buna na dahije nije počela baš ovako. Ali morala je da počne nekako.

Gospodar okupio svoje suvladaoce, na javnom balu pod maskama ispod nekog nadvožnjaka. Spremaju nove brze pruge. Tokom dana Željko Mitrović sleteo u vojni objekat. Gde si kume, pozdravio ga Vulin, dok ga je kumašin ozonirao duplom dozom.

Nešto kasnije bulevari Novog Beograda ječe od pogrdnih parola Vladaocu. Hor zvuči moćno i jezivo. I iz drugih delova grada čuje se buka koja u sebi nosi nekakav otpor. Čemu? Na primer pristanku da se bez reči podnose opiti Jovanine bagre nad nama.

Na nekom sajtu, kako li se to zove, čitam ulizivačku izjavu Ivana Tasovca povodom udeljivanja 100 evra po glavi koja okrene pravi broj. Tasovac, samim sobom, kao takav. Servilno, sluzavo gmizanje. Odvratno.

Virus gubi snagu, kaže Kisić Tepavčević. Ali, strpimo se nedelju dve.

Ovi penzioneri moraju ostati još dugo u izolaciji, govori dr Tiodorović, 70+ godina.

Krivulja pada, mada smo i dalje na platformi, kaže Kon da je čuo od Vučića.

Šta je to platforma? – mogao bi Mitić da me pita.

Mačak Žuća grebe na vratima.

Uđi prijatelju. Da bar sa nekim danas popričam kao čovek.

Peščanik.net, 27.04.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)