- Peščanik - https://pescanik.net -

Đon od režima

Foto: Predrag Trokicić

Daleke 1976. godine, 10. jula Mate Parlov je u Beogradu, na najvećem stadionu ondašnje Jugoslavije, pred 20.000 ljudi, pobedom nad italijanskim bokserom Domenicom Adinolfijem postao prvak Evrope u poluteškoj kategoriji. Sve je to palo u zaborav. Izuzev čuvene i do danas prepričavane Parlovljeve „laste“: iz trka, Parlov je pošto je nokautirao Italijana preskočio konopce ringa i naglavačke se bacio u publiku. Razdragani ljudi prihvatili su ga na ruke i tako, sa Parlovom na rukama, nastavili da skaču, kliču i raduju se pobedi jugoslovenskog boksera.

Godine 2020, 18. juna u Novom Pazaru, Rasim Ljajić se na predizbornom skupu zaleteo sa pozornice i ne preskočivši ništa, zgrčen kao deca kada skaču „bombu“, đonovima isturenim ispred tela i glave, zabio se u grupu korpulentnih muškaraca plaćenih da se ne izmaknu, to jest da ga dočekaju da se ne rasprsne o beton kao dulek (to jest bundeva). Razlike između dva skoka su rečite: Parlov je rođeni pobednik, Ljajić nije; Parlov je te davne večeri nešto postigao, Ljajić pre par dana nije; Parlov je verovao svojim navijačima, Ljajić je svojim telohraniteljima (u doslovnom smislu su mu spasili telo) platio.

Parlov je bio čovek discipline, ali i jakih emocija. Njegov skok bio je spontan: zato se bacio pravo na glavu; a u publici su bili ljudi koji bi podmetnuli svoju glavu po cenu da je razbiju, samo da spase Parlovljevu. Ljajić je kalkulant: pošto je znao da niko normalan ne bi rizikovao da se povredi zbog njega, on je obučene ljude platio da ga prihvate. Ali, sve i ako im je platio, Ljajić nije bio do kraja siguran, pa se bacio tako da i ako se plaćenici izmaknu, može da se dočeka na noge (istina, rizikovao je da ih obe tako slomi, ali bolje noge, nego glavu, zar ne).

Razlika između Parlova i Ljajića tako je velika kao što je razlika između onoga što bi demokratski politički život trebalo da bude i onoga što se izdaje za politiku danas u Srbiji. Taj aspekt Ljajićevog kalkulantstva je zapravo najodurniji: jedan vrlo jasan i prepoznatljiv simbol, Ljajić je okaljao za predizborne svrhe. On je odglumio ulogu do koje ne može da dobaci. Njegov gest nije čak ni parodija na gest velikog boksera: Ljajićevo bacanje sa bine je čista uvreda. Da me čitalac ne razume pogrešno: nebitan je Ljajić. Politika u Srbiji danas pod kriminalnim režimom sa Vučićem na čelu čista je uvreda.

Ljajić se baca sa bine kao pobednik, iako na izbore ne izlazi sam, već na režimskoj listi. On se kači za Vučićev rep, a u Novom Pazaru izigrava Parlova, sa utreniranim statistima. Između Parlova i publike na stadionu te 1976. postojalo je bezgranično poverenje. Parlov ga je zaslužio i publika je bila spremna da mu uzvrati istom merom. U toj tački zasluženog poverenja susreću se davna sportska i današnja otužna politička priča. Stvar sa bacanjem u publiku uvek je provera poverenja: da li ste zaslužili da vas publika spasi pošto ste dali sve od sebe?

Nešto mlađi čitalac umesto sportskih imaće asocijacije iz popularne kulture. Eddie Vedder, recimo, nema nikakav problem da se na koncertu naglavačke baci sa krana, jer zna da ga, kao i Parlova, tamo čeka verna publika spremna – barem simbolično – da dâ život za njega. I jedan drugi pevač, ovde nešto manje voljen, Tim Booth imao je poseban način da demonstrira prisnost sa svojim „navijačima“: umesto da se baca na glavu, on je na koncertima doslovno hodao na rukama svojih obožavalaca. Novozavetne reference na hodanje po vodi neminovne su.

Booth je inače svoju sliku na pozornici gradio prema nekim isusovskim elementima. Nije, naravno, jedini u tome, ali je njegova verzija jedna od najupečatljivijih – što ima veze i sa celokupnim opusom grupe James čiji je frontman bio (i još povremeno jeste, posustalog glasa na zalasku karijere). Dakle, bilo da je reč o sportu, popularnoj kulturi/muzici ili, na kraju, politici – bacanje u publiku uvek je nepogrešivo stvar vere i poverenja. Ljajić pripada toj generaciji „divinga“ (skakanje u vodu na glavu ili ronjenje, bio bi bukvalni prevod) i malo je verovatno da ne zna šta to znači.

Naprotiv, zna odlično – zato je i posegao za tim simbolom poverenja. I razgradio ga do uništenja. Kao uostalom i njegov nosilac liste. Ljajić i Vučić su ovde sinonimi: reference koje lako menjaju mesta a da to nimalo ne utiče na smisao. Tamo gde je nekada u sportu/muzici/politici bio spontani gest, u domaćoj politici stoji režirana i plaćena slika. Tamo gde je u sportu/muzici/politici taj gest stajao kao simbol vere i poverenja, ovde imamo samo fasadu iza koje nema ni traga od vere i poverenja: isključivo goli sebični interesi i igre moći, kojih se stide čak i poneki akteri, pa im je zato potrebna krinka tobožnje vere ili poverenja, to jest gest ispražnjen od smisla.

Kako stoje stvari sa „divingom“ u domaćoj politici, identično je i sa – izborima. Tamo gde je nekada na izborima trebalo da stoji glava, ovaj režim ima samo – đon.

Peščanik.net, 20.06.2020.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)