Avgust 2026: sistem pod pritiskom
Avgust 2026. godine mogao bi da ostane upamćen kao još jedan mesec temperaturnih rekorda. Posle nedelja ekstremnih vrućina i suše, meteorološke prognoze ne najavljuju skoro olakšanje. Visoke temperature povećavaju potrošnju električne energije upravo u trenutku kada su hidrološki uslovi nepovoljni, a nizak vodostaj Dunava otežava rečni transport energenata. Sistem koji je nekada najveća opterećenja očekivao tokom zimskih meseci sve češće mora da se nosi i sa letnjim vrhovima potrošnje.
Istovremeno, problemi dolaze i spolja. Novi ratni sukobi i nestabilnost na Bliskom istoku ponovo pokazuju koliko brzo geopolitička kriza može da se prelije na tržišta nafte i gasa, transportne pravce i cene energije hiljadama kilometara od mesta sukoba, pa tako i u Srbiji. Za Srbiju se taj globalni rizik nadovezuje na mnogo neposredniji problem: pitanje budućnosti NIS-a i Rafinerije nafte Pančevo još nije trajno rešeno. Kompanija od koje u velikoj meri zavisi domaće snabdevanje naftnim derivatima već mesecima se nalazi između američkih sankcija, ruskog vlasništva i pokušaja države da pronađe izlaz koji neće ugroziti snabdevanje tržišta.
Na prvi pogled, reč je o nekoliko različitih problema koji su se neprijatno poklopili usred jednog vrelog leta: suši, niskom vodostaju, rastu potrošnje električne energije, ratu daleko od Srbije i sankcijama jednoj naftnoj kompaniji. Ali upravo je to pogrešan način da ih posmatramo. Problem nije u tome što se nekoliko nepovoljnih događaja slučajno dogodilo istovremeno. Problem je što svaki od njih pogađa drugu slabu tačku istog energetskog sistema.
Zato pitanje koje se danas postavlja nije samo kako će Srbija prebroditi još jedno vrelo leto, šta će se dogoditi sa NIS-om ili koliko će koštati sledeća geopolitička kriza. Mnogo važnije pitanje jeste koliko je srpski energetski sistem sposoban da funkcioniše u svetu u kojem su upravo takvi poremećaji sve manje izuzetak, a sve više pravilo.
NIS: cena energetske zavisnosti
Današnji problem NIS-a nije nastao uvođenjem američkih sankcija. Njegovi temelji postavljeni su gotovo dve decenije ranije, kada je Srbija u okviru šireg energetskog sporazuma sa Rusijom prodala 51 odsto Naftne industrije Srbije ruskom Gasprom njeftu. Time je država prepustila većinsku kontrolu nad kompanijom koja nije bila samo još jedno veliko preduzeće, već praktično čitav jedan segment nacionalne energetske infrastrukture: preradu nafte, najveći deo domaćeg tržišta naftnih derivata i jedinu aktivnu rafineriju u zemlji. Problem koji su američke sankcije otvorile početkom 2025. danas je, međutim, mnogo konkretniji.
Taj aranžman dugo je mogao da izgleda kao relativno uspešan kompromis. NIS je nakon privatizacije modernizovan, a u Rafineriju Pančevo od 2009. uloženo je više od 1,4 milijarde evra. Danas je to tehnološki moderna rafinerija, projektovanog kapaciteta od 4,8 miliona tona godišnje, sposobna da proizvodi goriva evropskog kvaliteta. Problem, dakle, nije u tome što Srbija nema rafineriju ili što u nju nije investirala. Problem je upravo suprotan: ima veoma važnu i modernu rafineriju od koje je postala izuzetno zavisna.
Ta zavisnost dugo nije predstavljala neposredan problem. Dok je ruska energija bila normalan deo evropskog energetskog tržišta, a politički odnosi Srbije sa Moskvom predstavljani kao dodatna garancija sigurnosti snabdevanja, vlasnička struktura NIS-a mogla je čak da izgleda kao prednost. Rat u Ukrajini promenio je tu računicu.
Kada su Sjedinjene Države početkom 2025. sankcionisale NIS u okviru šireg paketa mera protiv ruskog energetskog sektora, Srbija se našla u neobičnoj situaciji. Nije bila predmet sankcija, nije vodila rat i nije odlučivala o ruskoj energetskoj politici, ali je normalno funkcionisanje ključnog dela njenog energetskog sistema počelo da zavisi od odluka američkog Ministarstva finansija, pregovora sa ruskim vlasnicima i spremnosti drugih kompanija i država da posluju sa NIS-om.
Tokom 2025. taj problem je privremeno odlagan nizom američkih licenci. Krajem godine, međutim, pokazalo se šta se događa kada takvo privremeno rešenje prestane da funkcioniše. Zbog nemogućnosti redovnog dopremanja sirove nafte, Rafinerija Pančevo obustavila je preradu. Proizvodnja je ponovo pokrenuta početkom 2026. tek nakon nove privremene licence američke Kancelarije za kontrolu strane imovine (OFAC), koja je omogućila obnovu uvoza sirove nafte preko JANAF-a. Time je ono što je godinama izgledalo kao apstraktan geopolitički rizik prvi put postalo sasvim konkretan problem snabdevanja.
U međuvremenu se traži trajnije vlasničko rešenje. Mađarski MOL pregovara o preuzimanju ruskog udela, dok je Srbija dogovorila mogućnost da svoj udeo poveća za dodatnih pet procentnih poena. U junu je Vlada Srbije sa MOL-om potpisala i sporazum kojim se, ukoliko transakcija bude završena, predviđaju veći uticaj države na upravljanje NIS-om i garancije nastavka rada Rafinerije Pančevo. Ali sama činjenica da se o budućnosti kompanije već toliko dugo pregovara pod pritiskom sankcija pokazuje koliko je manevarski prostor Srbije ograničen.
Još je važnije što se ovog leta pokazala slabost naizgled očigledne alternative: ako rafinerija ne može da radi, gorivo će se jednostavno uvoziti. Rekordno nizak vodostaj Dunava drastično je ograničio rečni transport, pa je tokom jula uvoz goriva pao na svega 30-40% uobičajenog kapaciteta. Deo transporta morao je da bude preusmeren na železnicu i drumske pravce, uz veće troškove.
Tako su dve sasvim različite krize, američke sankcije ruskim energetskim kompanijama i ekstremno nizak vodostaj Dunava, proizvele gotovo isti zaključak. Srbija ima alternativne pravce snabdevanja, ali nema mnogo stvarnih rezervnih opcija kada nekoliko ključnih karika sistema istovremeno zakaže.
Zato rasprava o NIS-u ne bi trebalo da se svede na pitanje ko će na kraju kupiti ruski paket akcija. Promena vlasnika može rešiti neposredni problem sankcija, ali sama po sebi ne rešava problem koji su sankcije razotkrile. Srbija je tokom decenija koncentrisala preradu nafte u jednoj rafineriji, veliki deo tržišta u jednoj kompaniji i dopremanje sirove nafte oko ograničenog broja transportnih pravaca. Kada jedna od tih karika postane politički, tehnički ili klimatski problem, država odjednom otkriva koliko malo manevarskog prostora zapravo ima.
U tom smislu, NIS je više od pitanja jednog uspešnog ili neuspešnog privatizacionog aranžmana. On otvara mnogo šire pitanje koje danas sebi postavljaju gotovo sve evropske zemlje: koliko energetske zavisnosti predstavlja razumnu cenu ekonomske efikasnosti, a kada ona postaje strateška ranjivost?
Lako je, sa današnje distance, zaključiti da je Srbija morala da ima više rafinerija, više dobavljača, više naftovoda i nekoliko potpuno nezavisnih pravaca snabdevanja. Za malu ekonomiju to nikada nije bila naročito realistična opcija. Rafinerije zahtevaju ogromna ulaganja i veliko tržište da bi poslovale efikasno, pa koncentracija prerade u Pančevu sama po sebi nije nikakva srpska anomalija. Energetska sigurnost ne može se graditi tako što će država održavati duplikat svake skupe infrastrukture za slučaj da se jednog dana pojavi kriza.
Štaviše, Srbija nije bila usamljena ni u proceni da dugoročni odnos sa Rusijom može predstavljati izvor energetske sigurnosti, a ne njenu suprotnost. Na istoj pretpostavci počivao je znatan deo evropske energetske politike, uključujući Nemačku: ruski energenti bili su relativno jeftini, snabdevanje decenijama pouzdano, a rastuća ekonomska međuzavisnost trebalo je, između ostalog, da smanjuje političke rizike. Tek je ruska invazija na Ukrajinu pokazala koliko brzo ekonomska međuzavisnost može da se pretvori u geopolitičku zavisnost.
Pouka slučaja NIS-a zato nije da Srbija mora da postane energetski samodovoljna. Odgovor ne mora biti druga rafinerija; može biti drugi pravac snabdevanja, više dobavljača, dovoljne rezerve i infrastruktura koja omogućava da se u kriznoj situaciji brzo pređe sa jednog izvora na drugi. Srbija verovatno nikada neće moći da energetsku sigurnost kupuje skupim viškovima kapaciteta. Upravo zato mora pažljivije da kupuje ono što joj je dostupno: fleksibilnost.
EPS: druga polovina istog problema
Nafta, međutim, nije jedina tačka energetske ranjivosti Srbije. Sličan problem, mada sasvim drugačijeg porekla, postoji i u elektroenergetskom sistemu. Ako je kod NIS-a pitanje koliko jedna mala zemlja može da diversifikuje snabdevanje naftom i preradu, kod EPS-a se postavlja drugo pitanje: koliko dugo sistem koji se pretežno oslanja na lignit i velike hidroelektrane može pouzdano da funkcioniše u uslovima sve promenljivije hidrologije, rastuće letnje potrošnje i postepenog gašenja ekonomskog prostora za proizvodnju električne energije iz uglja?
Srbija je dugo bila relativno pouzdan regionalni izvoznik električne energije. Poslednjih godina ta pozicija postaje znatno promenljivija. Prema podacima Agencije za energetiku, godine 2023. izvezla je približno 8 TWh, a uvezla oko 6,1 TWh, ostvarivši neto izvozni višak od gotovo 1,9 TWh. Već 2024. odnos se preokrenuo: uvoz je porastao na oko 7,2 TWh, izvoz pao na 6,6 TWh i Srbija je godinu završila kao neto uvoznik.
Glavni razlog nije bio nagli rast potrošnje, već pad domaće proizvodnje. Ukupna proizvodnja električne energije smanjena je sa oko 37,7 TWh 2023. na 35,2 TWh 2024. godine, gotovo u potpunosti zbog slabije hidroproizvodnje, koja je pala sa 12,5 na 10,2 TWh. Hidrološki uslovi su 2025. bili još nepovoljniji: ukupna proizvodnja u zemlji pala je na oko 33,2 TWh, a hidroelektrane su proizvele svega 7,9 TWh. Za samo dve godine Srbija je, dakle, izgubila oko 4,7 TWh hidroproizvodnje, više nego što vetar i sunce zajedno trenutno proizvode.
To pokazuje neobičnu dvostruku ranjivost postojećeg proizvodnog modela. U 2025. oko 64,5 odsto električne energije u Srbiji proizvedeno je iz lignita, a još 23,7 odsto iz hidroelektrana. Gotovo devet desetina proizvodnje tako se i dalje oslanja na dva izvora od kojih je jedan ugljenično intenzivan i zasnovan na starim velikim postrojenjima, dok drugi neposredno zavisi od hidrologije.
Novi obnovljivi izvori brzo rastu, ali sa niske baze. Vetroelektrane su 2025. proizvele oko 1,5 TWh, a solarne elektrane oko 0,3 TWh. Njihov rast je značajan, ali još nedovoljan da stabilizuje ukupnu proizvodnju kada hidroelektrane podbace. To se jasno vidi u desetogodišnjoj seriji: uprkos višestrukom rastu vetra i solara, zbirna proizvodnja iz hidroelektrana, vetra i sunca pala je sa oko 13,6 TWh 2023. na svega 9,6 TWh 2025.
Posledica se vidi i u poslovanju EPS-a. Kompanija je 2025. na slobodnom veleprodajnom tržištu kupila oko 3,7 TWh električne energije. Sama kupovina nije znak slabosti: svrha regionalno povezanog tržišta upravo je da se energija kupuje tamo gde je raspoloživa i povoljnija. Problem nastaje ako uvoz sve manje predstavlja tržišni izbor, a sve više način da se nadoknade oscilacije domaće proizvodnje.
Dugoročniji podaci o proizvodnji EPS-a daju sličnu sliku. Tokom većeg dela prethodne decenije kompanija je godišnje proizvodila približno 33–36 TWh električne energije, uz prosek od oko 34,1 TWh za period 2015–2025. Poslednjih godina oscilacije su, međutim, izraženije: proizvodnja je pala na 31,1 TWh 2022, oporavila se na 34,7 TWh 2023, a zatim ponovo pala na 31,9 TWh 2024. i 30,6 TWh 2025, najniži nivo u posmatranoj deceniji.
Još zanimljivije je što finansijski rezultat EPS-a ne prati jednostavno kretanje proizvodnje. Posle gubitaka od oko 15,5 milijardi dinara 2021. i čak 72,7 milijardi 2022, usledio je spektakularan finansijski preokret: 2023. ostvarena je konsolidovana dobit od oko 110 milijardi dinara, a kompanija je ostala profitabilna i narednih godina.
Taj preokret ipak nije bio rezultat jednog poteza ili iznenadnog menadžerskog preporoda EPS-a. Kompanija se 2022. godine našla u gotovo najgoroj mogućoj kombinaciji okolnosti: problemi domaće proizvodnje primorali su je da velike količine električne energije kupuje upravo u trenutku istorijski visokih evropskih cena. Država je pomogla da se taj udar premosti, između ostalog garantujući kredit EBRD-a od 300 miliona evra namenjen likvidnosti EPS-a i finansiranju neophodnog uvoza energije.
Već 2023. gotovo svi ključni faktori promenili su smer. Proizvodnja se oporavila, izuzetno povoljna hidrologija snažno je povećala proizvodnju hidroelektrana, potreba za skupim uvozom naglo je smanjena, a Srbija je ponovo ostvarila značajan izvozni višak. Istovremeno su regulisane cene električne energije povećane u nekoliko navrata, čime su prihodi EPS-a približeni stvarnim troškovima proizvodnje i investicija. Stabilizacija evropskih cena energije dodatno je smanjila rizik skupih tržišnih kupovina.
Finansijski oporavak EPS-a zato jeste stvaran, ali rekordna dobit 2023. ne bi trebalo da se tumači kao dokaz da je strukturna transformacija kompanije završena. Ona je u velikoj meri bila rezultat izlaska iz ekstremno loše 2022. godine i izuzetno povoljne kombinacije hidrologije, proizvodnje, tržišnih cena i povećanih domaćih tarifa. Korporativne reforme i bolja finansijska disciplina pomogle su da se taj oporavak konsoliduje, ali ga nisu same proizvele.
Tu dolazimo do važne razlike između reforme EPS-a kao kompanije i transformacije elektroenergetskog sistema. Promenjen je pravni status preduzeća, uvedeni su novi organi upravljanja, pooštrena finansijska disciplina i napravljen pokušaj profesionalizacije menadžmenta. Posle katastrofalne 2021–2022, finansijska konsolidacija svakako predstavlja ozbiljan rezultat.
Ali korporativna reforma ne menja fizičku strukturu proizvodnje preko noći. Pretvaranje javnog preduzeća u akcionarsko društvo, koliko god pravnicima bilo uzbudljivo, ne proizvodi nijedan dodatni megavat. Ne povećava količinu vode u akumulacijama, ne poboljšava kvalitet uglja u Kolubari i ne pretvara stare termoelektrane u fleksibilne kapacitete sposobne da brzo odgovore na promene proizvodnje i potrošnje.
Elektroenergetski sistem se ipak menja. Grade se vetroelektrane i solarne elektrane, uključujući nove kapacitete samog EPS-a, privatne investicije u obnovljive izvore rastu, a regionalno povezivanje omogućava da se deo oscilacija pokrije trgovinom. Problem nije odsustvo promene, već odnos između njenog tempa i brzine kojom se menja okruženje u kojem sistem mora da funkcioniše.
Ovogodišnje vrućine to posebno dobro pokazuju. Nekada se najveći stres očekivao zimi, kada niske temperature podižu potrošnju, a problemi sa kopovima i termoelektranama mogu da ograniče proizvodnju. Sada se pojavljuje i drugi sezonski rizik: dugotrajne letnje vrućine povećavaju potrošnju zbog klimatizacije upravo kada su rečni tokovi niski i hidroelektrane proizvode manje. Suša tako više nije samo problem poljoprivrede. Ona postaje faktor energetskog bilansa zemlje.
Činjenica da Srbija jedne godine izvozi, a sledeće uvozi električnu energiju nije sama po sebi zabrinjavajuća. U integrisanom evropskom sistemu takva trgovina je normalna i ekonomski racionalna. Važnije je koliko je uvoz posledica tržišne optimizacije, a koliko nedostatka drugih opcija kada hidrološki uslovi oslabe ili neki veliki domaći kapacitet ispadne iz sistema.
Pravo merilo transformacije EPS-a zato neće biti samo njegov pravni status ili godišnji profit. Biće to sposobnost sistema da smanji zavisnost od lignita, apsorbuje sve veće količine energije vetra i sunca i razvije skladištenje i druge fleksibilne kapacitete. Regionalno tržište pritom nije znak slabosti, već jedan od izvora te fleksibilnosti.
Srbija između stare i nove energetske politike
Vrućina sa početka ove priče zato nije još jedan problem koji treba dodati sankcijama NIS-u ili teškoćama EPS-a. Ona menja verovatnoću i težinu problema koje energetski sistem već ima. Infrastruktura Srbije, kao i infrastruktura većine evropskih zemalja, građena je na određenim pretpostavkama o tome šta je normalno: koliko vode protiče rekama, kada nastupaju periodi najveće potrošnje, koliko često se pojavljuju ekstremne temperature i kolike su rezerve sistemu potrebne. Klimatske promene povećavaju verovatnoću da će stvarni uslovi sve češće izlaziti iz tih istorijskih granica.
To je važno zato što Srbija danas, u stvari, pokušava da održava tri energetska modela istovremeno.
Prvi je model nasleđen iz prethodnih decenija. U elektroenergetici počiva na velikim termoelektranama i domaćem lignitu, dopunjenim hidroelektranama; u snabdevanju gasom dugo se oslanjao pretežno na Rusiju; u naftnom sektoru na NIS i Rafineriju Pančevo. Njegova logika bila je razumljiva: domaći resursi tamo gde postoje, ekonomija obima, relativno jeftini energenti i dugoročni odnosi sa pouzdanim spoljnim dobavljačem tamo gde je uvoz neophodan. Taj sistem nije nastao slučajno niti je decenijama funkcionisao bez rezultata. Problem je što su se uslovi u kojima je bio racionalan promenili brže od samog sistema.
Drugi, prelazni model nastaje uglavnom tokom poslednjih nekoliko godina. Srbija pokušava da smanji rizik diversifikacijom unutar postojećeg energetskog sistema: izgrađen je gasni interkonektor sa Bugarskom koji omogućava pristup azerbejdžanskom gasu i LNG terminalima u regionu, razvijaju se dodatne elektroenergetske interkonekcije, traže alternativni pravci snabdevanja naftom i derivatima, a regionalna trgovina električnom energijom dobija sve veću ulogu. Nijedan od tih poteza ne menja preko noći osnovnu strukturu srpske energetike. Oni pre svega stvaraju ono čega je u prethodnom modelu bilo premalo: alternativu.
Treći model tek nastaje. U njemu bi znatno veći deo električne energije dolazio iz vetra i sunca, hidroenergija bi ostala važan ali promenljiv izvor, dok bi skladištenje energije, reverzibilne hidroelektrane, fleksibilni kapaciteti, modernizovana mreža i razvijenije regionalno tržište omogućavali da sistem apsorbuje oscilacije proizvodnje. Potrošač bi u tom sistemu sve manje bio samo pasivni kupac električne energije, a sve više njegov aktivni učesnik kroz distribuiranu proizvodnju, upravljanje potrošnjom i skladištenje.
Elementi sva tri modela zato će još dugo postojati istovremeno. Pravo pitanje zato nije da li Srbija još koristi lignit ili ruski gas. Koristiće ih još godinama. Pitanje je da li postoji dovoljno jasna predstava kako se iz sadašnje kombinacije dolazi do sledeće: koji izvori treba da rastu, koji postepeno da gube značaj, koja infrastruktura mora prethodno da bude izgrađena i ko će obezbediti fleksibilnost sistema kada proizvodnja vetra, sunca ili hidroelektrana oslabi.
Formalni strateški okvir postoji. Vlada je 2024. usvojila Integrisani nacionalni energetski i klimatski plan (INEKP) do 2030. godine, sa vizijom do 2050, koji predviđa znatno povećanje udela obnovljivih izvora, smanjenje emisija, unapređenje energetske efikasnosti i razvoj tržišta i infrastrukture potrebnih za tranziciju. U maju ove godine započeta je i izrada novog INEKP-a sa ciljevima do 2040. godine. Pitanje, dakle, nije da li Srbija ima dokument koji opisuje pravac tranzicije, već koliko se stvarne investicione odluke i odgovori na neposredne krize uklapaju u koherentnu putanju prema tom cilju.
Jer praksa poslednjih godina često izgleda kao zbir odgovora na pojedinačne poremećaje. Gasni interkonektor postaje hitniji posle ruske invazije na Ukrajinu. Alternativni pravci snabdevanja naftom postaju prioritet kada sankcije ugroze NIS. Uvoz električne energije raste kada podbace hidrološki uslovi ili domaća proizvodnja. Solar, vetar i skladištenje ubrzavaju kako evropska dekarbonizacija postaje ekonomska realnost. Svaki od tih odgovora pojedinačno može biti racionalan. Ali ni postojanje strateškog dokumenta, kao ni zbir racionalnih reakcija, sami po sebi ne garantuju koherentnu tranziciju.
Zato se menja i ekonomsko značenje energetske tranzicije. Ona se u Srbiji često predstavlja kao ekološka obaveza, posledica evropskih klimatskih ciljeva i cena koje će emisije ugljenika sve više nametati srpskoj privredi. Sve je to tačno. Ali vetroelektrane, solarni kapaciteti, baterije, reverzibilne hidroelektrane, interkonekcije i alternativni pravci snabdevanja imaju još jednu vrednost koju je teže izraziti cenom kilovat-sata: povećavaju broj opcija koje država ima kada nešto krene naopako.
Strategija bi podrazumevala nešto zahtevnije: odluku o tome kakav energetski sistem Srbija želi da ima za deset ili petnaest godina i, još važnije, kojim redosledom do njega može da stigne bez ugrožavanja sigurnosti snabdevanja i bez troškova koje privreda i stanovništvo ne mogu da podnesu. To znači da se lignit ne može jednostavno „ukinuti“ pre nego što postoje kapaciteti koji ga mogu zameniti, ali ni da se investicije u njegovo produžavanje mogu posmatrati nezavisno od troškova koje će ugljenik imati u evropskoj ekonomiji. Isto tako, diversifikacija gasa ima smisla čak i ako novi izvori budu skuplji, jer deo te razlike u ceni predstavlja premiju za smanjenje rizika.
Tu se vraćamo na istu dilemu koju su pokazali i NIS i EPS. Energetska sigurnost više se ne može meriti samo cenom energije u normalnoj godini. U računicu mora da uđe i cena sistema kada godina nije normalna.
A upravo to pokazuje avgust 2026. Vrućina, nizak Dunav, slabija hidroproizvodnja, neizvesnost oko NIS-a i novi geopolitički rizici nisu jedna velika energetska kriza. Za sada su pre upozorenje koliko različitih stvari istovremeno može da krene u pogrešnom smeru. Sledeći put njihova kombinacija može biti drugačija: suša i havarija, rat i prekid snabdevanja, ekstremna hladnoća i skupa električna energija. Nema strategije koja može da predvidi svaki takav spoj.
Zato možda najvažnija promena koju Srbija tek treba da ugradi u svoju energetsku politiku nije prelazak sa jednog „idealnog“ energetskog modela na drugi. Cilj nije potpuna energetska nezavisnost, koja za malu evropsku ekonomiju nije ni realna ni naročito poželjna. Cilj je sistem u kojem nijedan pojedinačni dobavljač, energent, transportni pravac, hidrološka godina ili politička odluka neke velike sile ne može sam da proizvede energetsku krizu.
U svetu koji postaje manje predvidljiv, energetska sigurnost sve manje znači znati odakle će doći sledeći megavat ili barel. Sve više znači imati dovoljno alternativa kada on ne dođe odatle odakle smo ga očekivali. Fleksibilnost više nije luksuz. Ona postaje deo cene energetske sigurnosti.
Peščanik.net, 13.08.2026.